Spekulacije o raspadu Ruske Federacije, kao jednom mogućem ishodu ruske i velikoruske agresije na Ukrajinu, bile su dodatnim poticajem Kini da predloži mirovni plan koji bi poštovao Povelju UN, odnosno čuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine. Peking je pokrenuo vladin konceptualni dokument o planovima Pekinga za globalnu sigurnosnu inicijativu, što je prvi put najavio predsjednik Kine Xi Jinping na forumu u Boaou u aprilu 2022. Dokument je opisao ideale i načela na kojima se temelji plan Pekinga, a ne konkretne detalje ili logistiku.
Inicijativu bi podržao UN i „zagovarala bi koncept zajedničke sigurnosti, poštivanja i zaštite sigurnosti svake zemlje“, kako bi se sporovi rješavali dijalogom i konsultacijama, kako je objavljeno. Također je izričito odbacio korištenje sankcija, što je dugogodišnji stav Pekinga. Naglašeno je poštivanje „suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih zemalja“, što Peking redovito citira odbacujući međunarodne kritike svojih aktivnosti, uključujući planove za aneksiju Tajvana, koji smatra svojom odmetnutom pokrajinom.
Principi i ono drugo…
Kina ovo ne radi principa radi, već sebe radi jer polaže pravo na Tajvan, koji je autonoman politički entitet, de facto država, ali nepriznata od UN. Isto tako, podjela Rusije ili bilo koje međunarodno priznate članice UN nasilnim putem, ratom i agresijom predstavljala bi opasan presedan i za Kinu, koja, osim Tajvana, ima veliki broj teritorija koje je „prisajedinila“ (Tibet, Kineski Turkestan, Mandžurija) i koji bi mogli biti ohrabreni ovakvim scenarijima. Isto tako, evropski odgovor na probne balone koje pušta Ruska Federacija oko „novih geopolitičkih realnosti“ (čitaj: aneksija Krima, Luhanska i Donjecka te dijelova Zaporižja i Harkiva) vrlo je jasan – nema mirovnog sporazuma koji uključuje velikoruske nacionalističke teritorijalne pretenzije i status quo okupacije i aneksije ukrajinske teritorije. NATO je reagirao mlako jer smatra da Kina razmatra isporuke oružja Rusiji i da nije osudila agresiju.
Kina je negirala isporuke oružja Ruskoj Federaciji, ali u nekoliko navrata nije demantirala da „razmišlja“ o tome. Kako su obavještajni podaci koje imaju NATO saveznici izgleda ipak pouzdani, ova formulacija, čini se, predstavlja uvod u priznanje, odnosno objavljivanje stvarne kineske podrške u naoružanju. Kinesko-ruski pregovori o isporukama artiljerijskog oružja manjeg kalibra su u toku, ako je suditi po objavljenim obavještajnim podacima. Time rat ulazi u novu fazu eskalacije nečega što bi se, ma kako suludo bilo, moglo nazvati ratom Istoka i Zapada, sukobom ili, eufemistički, sudarom civilizacija, kako je zaprijetio notorni Samuel Huntington, ukoliko svijet ne prihvati tezu o kraju povijesti Francisa Fukuyame, odnosno konačnoj pobjedi liberalnog kapitalizma kao svjetskog poretka stvari. Iako je uvjetna ruska „civilizacija“ znatno bliža zapadnoj od kineske. Prije bi se mogao prihvatiti oživljen (s pravom?) narativ zapadnih propagandista, zaostao još iz blokovske podjele svijeta do 1989. da se radi o sukobu slobode i diktature, demokratije (ma kako i koliko bila u krizi) i autokratije (koja je doživjela renesansu u Kini i tzv. Rusiji).
Kini je najbitnije nemiješanje u unutrašnje odnose, odnosno onemogućavanje podrške opozicijskim političkim snagama izvana, što se odnosi na Tajvan, ali i Hong Kong, te Turkestan, u kojem provodi genocid nad muslimanskim turkijskim narodom Ujgurima. Podrškom Putinu i njegovom režimu pomaže opstanku još jedne autokratije kao saveznika, a mirovnim prijedlogom potvrđuje svoju poziciju jednog od polova novog bipolarnog ili vrlo ograničenog multipolarnog svijeta u nastanku, države koja ima tvrdu (vojnu) i meku (diplomatsku, ekonomsku i nešto manje kulturnu) moć. To što velika većina svijeta ne želi sudjelovati u tom sukobu više izgleda nije bitno. Ali je jako opasno. Kineski je plan Ukrajina već proglasila nerealnim, što su bile i prve ocjene svjetskih diplomata, prvenstveno zato što polazi od zamrzavanja stanja okupacije i aneksije, bez ikakvih preduvjeta agresoru, i nije predvidjela niti jedan mehanizam provedbe. U prvoj reakciji Ukrajina je , diplomatski, ipak, pozdravila plan. SAD su ocijenile da je nerealno da Kina vodi mirovne pregovore.
Plan nije dočekan s oduševljenjem niti u ostatku svijeta, unatoč slaganju većine zemalja da je potrebno započeti mirovne pregovore. Plan je, naravno pozdravila Bjelorusija, a Rusija ga je ozbiljno uzela u razmatranje. Problem je samo što je previše uopćen, načelan i ne polazi od bjelodane činjenice narušavanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine. Onaj ostatak svijeta koji bi da se rat prekine po svaku cijeni, osim straha od eskalacije u nuklearni sukob, sebično zaključuje kako se to tiče Rusije i Ukrajine i da se oni trebaju dogovoriti. Kako je dogovor moguć ako Rusija provodi potpunu aneksiju okupiranih teritorija. Vode li te zemlje, a među njima ima i ozbiljnih i moćnih, računa kakve posljedice prvenstveno na njih može imati priznavanje te aneksije kroz mirovni sporazum?
Rusija ide do kraja?
Konačno, suočena s neuspjehom, čak i posljednje velike ofanzive na godišnjicu agresije i posljedičnim frustracijama, te svim navedenim spekulacijama i utjecajima izvana, Rusija je objavila da suspendira učešće u New Start (novi sporazum o redukciji strateškog naoružanja), što praktično znači da nastavlja blokadu inspekcija, ali i da će povećati proizvodnju nuklearnog oružja, pa svijet čeka nova velika utrka u naoružanju. Doduše, prema Kissingerovom konceptu MAD, velike količine oružja za masovno uništenje pomažu očuvanju mira jer služe za odvraćanje, a ne upotreba jer se zna da bi svaka upotreba izazvala svjetsku kataklizmu. To je i naglasio zamjenik ruskog šefa diplomatije Sergej Rjabkov. Rusija poručuje da ne izlazi iz sporazuma, ostavlja odškrinuta vrata diplomatiji, ali i dodatno se naoružava jer njen poludjeli predsjednik i njegova svita vjeruju da je Zapad krenuo u krstaški pohod na samu egzistenciju, ako već ne i esenciju svete matere Rusije. Suština Putinovog govora može se svesti baš na to. Preventivno napadamo Ukrajinu jer Zapad preko nje želi nas uništiti. Uništavamo Ukrajinu jer bi inače oni nas uništili. No, potpuno podržavamo ideju da tamo, gdje su razni ruski režimi intenzivno naseljavali etničke Ruse, ponosito stoji ruska zemlja. Kao i u Ukrajini, Rusi su ili će biti ili bi mogli biti ugroženi u svim zemljama bivšeg carstva ili Sovjetskog Saveza, svejedno. Zato ćemo, kada završimo s Ukrajinom, krenuti na Kazahstan, Estoniju, Moldaviju…
Ujedinjeni narodi izrazili su zabrinutost zbog odluke o povlačenju iz sporazuma o kontroli nuklearnog naoružanja. Glasnogovornik UN-a Stéphane Dujarric rekao je: „Svijet bez kontrole nuklearnog oružja daleko je opasniji, nestabilniji, s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Treba poduzeti sve napore kako bi se izbjegao ovakav ishod, uključujući trenutačni povratak na dijalog.“ Britanska vlada ranije je pozvala Putina da „odustane od svoje ishitrene odluke“, dok je SAD rekao da je to „duboko loše i neodgovorno“.
Na pitanje je li Moldavija sljedeća zemlja, odnosno ima li Rusija snage za nove ratove, hrvaćanski vanjskopolitički analitičar Goran Bandov je rekao da bi to sigurno bilo u interesu Rusije, ali da se nada da se to neće dogoditi. On kaže da je Moldavija jedna od krhkijih država Evrope. Otvaranje novih frontova uvijek je interesantno kada želite maknuti pogled, u ovom slučaju, recimo, s Ukrajine. Zbog toga bi im to sigurno bilo interesantno“, rekao je Bandov, ističući da bi to za Rusiju značilo nova žarišta na koja moraju preusmjeriti snage, ali i za nas da ne bismo mogli više finansirati samo naoružanje Ukrajine, nego i drugih područja. „Znamo da se tu vrlo jednostavno mogu dogoditi eskalacije. Bi li to bio interes Rusije? Bi. Ali želimo vjerovati da do toga neće doći iako u ovom trenutku sve što vidimo vodi prema tome da bi moglo izmaknuti kontroli“, zaključio je Bandov.
Kao da ga je čuo, sutradan je ruski diktator proglasio još jednu suspenziju, dekreta koji je diktatorski sam donio 2012. o djelomičnom i uvjetnom priznanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Moldavije u procesu rješenja statusa još jedne „republike srpske, pardon ruske“ – Transnistrije, teritorije s većinskim, naravno, planski naseljenim ruskim stanovništvom, koja je proglasila „nezavisnost“ 1990, a u kojoj je stacionirano 1.500 ruskih vojnika „mirotvoraca“. Rusija je već optužila Ukrajinu da namjerava napasti, kako oni zovu Pridnjestrovlje, malu „republiku rusku“ u Moldaviji i valjda klati rusku nejač. Mogu li se i kako instrumentalizirati, daleko od opskrbnih linija iz matične države, nije jasno. Ali je jednako opasno. Jako opasno i sve opasnije.
