Ruska agresija na Ukrajinu i reakcije na nju otvorile su pitanja mogućnosti akceleracije promjene svjetskog poretka koja se odvija posljednjih petnaestak godina, od finansijskim spekulacijama generirane ekonomske krize 2008. Postepena tranzicija iz unipolarnog poretka u multipolarni donekle je ubrzana nakon krize 2008. potrebom razvijenih ekonomija, posebno onih s većim političkim ponderom koje su najveći krivci izbijanja krize da podijele odgovornost za posljedice mjera i budućih koraka u sanaciji i reformama. No, čini se kako se svijet kreće ne prema multipolarnom poretku već višelateralnom haosu s geopolitičkim premisama 19. stoljeća, u kojem više nema barem osnovnih pravila međunarodnih odnosa, poštivanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti međunarodno priznatih država, ali niti dosljednog provođenja prava, odnosno u kojem se ono suspendira i zloupotrebljava.
Sve je više naznaka da se principi neće dosljedno poštivati, već samo interesi, kako zajednički, tako pojedinačni, čak i zemalja članica jakih ekonomsko-političkih i vojno-političkih blokova. Za male, od susjedskih pretenzija stalno ugrožene zemlje poput Bosne i Hercegovine ova promjena može imati dvojake posljedice – s jedne strane, uslijed ugroženosti od ruskih imperijalnih avantura i planova, pomenuti savezi mogu pokazati pojačan angažman za ubrzan prijem Bosne i Hercegovine i zemalja tzv. Zapadnog Balkana, što bi povećalo njihovu sigurnost i zaštitu integriteta i suvereniteta te političku stabilnost.
S druge strane, prevladaju li pojedinačni interesi nekih zemalja radi energetske ovisnosti te povratnog efekta sankcija Ruskoj Federaciji, pa se pristane na teritorijalne ustupke, razmjene ili slične aranžmane, onda se Bosni i Hercegovini javlja opasnost od daljnje političke destabilizacije jer se pojačavaju nade separatista za priznavanjem njihovih secesionističkih planova. Putinova opaska o presedanu presude Međunarodnog suda pravde u slučaju prava Kosova na nezavisnost, koja bi se mogla primijeniti na samoproglašene tzv. republike Luhansk i Donjeck na suverenoj teritoriji Ukrajine, nije samo eho negdašnjih upozorenja (i autora ovog teksta) da je priznanje Kosova, kako god se pravno tumačilo, opasan presedan koji će se sigurno zloupotrebljavati, posebno u Bosni i Hercegovini, već i najava sličnih projekata širom Evrope, prvenstveno oko entiteta RS.
Što je slabija odlučnost i jedinstvo svijeta, posebno Zapada u osudi ruske agresije na Ukrajinu, posebno kada je riječ o plinskim i naftnim ugovorima, to je veća odlučnost Rusije i nekih drugih (vele)sila u nastajanju da izvrše smjene režima, ugrožavaju ili ruše suverenitet i teritorijalni integritet država na čije su prirodne i ljudske resurse bacile oko ili njihovu destabilizaciju koriste kao ulog u većoj šahovskoj geopolitičkoj igri zona i sfera utjecaja s geopolitičkim premisama imperijalnih sukoba iz 19. stoljeća, sa sve nejedinstvenijim i neprincipijelnijim demokratskim zemljama, što je slučaj sa zemljama tzv. Zapadnog Balkana, odnosno Jugoistočne Evrope, Bosnom i Hercegovinom posebno. Te slabosti, prije svega moralne naravi, bile su zelenim svjetlom ruskom režimu da se upusti u riskantan rat s neizvjesnim posljedicama.
Ovdje ne treba zanemariti barem tri geopolitičke činjenice. Prva je ambivalentna pozicija Kine, koja nije zainteresirana za rušenje principa teritorijalnog integriteta (Tajvan) niti za gubitak još uvijek lukrativnih evropskih i američkih tržišta, čija je opskrba kopnenim mostovima, što je kineski projekt stoljeća (iako nije originalno njihova zamisao), ruskom agresijom i pratećim sankcijama bitno ugrožena. U tom smislu Bosna i Hercegovina treba prepoznati svoje mjesto u kineskim pokušajima cirkumvencije, korištenjem kraćih morskih i kombinacije s kopnenim putevima opskrbe razvijenih tržišta i ubrzati gradnju nužne infrastrukture za podršku tim planovima i izmjenama ustaljenih ruta.
Naravno, Kina će zadržati balans u odnosima s Rusijom i Zapadom, baš kao i neke druge zemlje koje mogu biti posrednici (Tuska, Indija, Pakistan), ako ni zbog čega drugoga, ono radi mogućnosti pariranja zapadnim zemljama u raspodjeli moći (multipolarnosti). Stoga bi Bosna i Hercegovina, bez obzira na neke rezerve i diplomatske nesporazume, trebala nastaviti graditi odnose s Kinom jer Kina ima pravo zadržati neutralan status u rusko-ukrajinskom ratu, a Bosna i Hercegovina štititi i promovirati svoje interese, što nimalo ne utječe na njezin stav i ponašanje izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu. Čak, trebala bi Kini stalno naglašavati princip teritorijalne nepovredivosti i suvereniteta u uvjetima demokratije i poštivanja građanskih prava i prava manjina koji su conditio sine qua non opstanka Bosne i Hercegovine, ali i strateške pozicije Kine.
Druga geopolitička činjenica jeste da neke snažne, čak i evropske zemlje, članice EU i NATO ili zapadne saveznice sarađuju s Rusijom bez obzira na rat, radi energetske stabilnosti, prethodnih poslovnih, tehnoloških i političkih veza, protivljenja SAD liderstvu i politikama (Izrael, posebno) te pokušaju definiranja vlastitog položaja u dramatičnim promjenama i slabljenju globalne moći SAD-a. Ovo slabi snagu jedinstva odgovora na rusku agresiju, umanjuje ekonomski utjecaj sankcija koje su uvedene da oslabe i obeshrabre rusku volju za rat. U kombinaciji s ruskim osvajanjem prirodnih resursa na Arktiku i u susjednim zemljama, a u uvjetima sve veće inflacije i nove, najozbiljnije ekonomske krize dosad, može dovesti do napuštanja principa međunarodnog poretka, odnosno popuštanja ruskoj agresiji i traženju kompromisa, čak i teritorijalnih. Nama u Bosni i Hercegovini taj pristup, primijenjen u znatno povoljnijim odnosima za Zapad i SAD, nije nepoznat. Sklonost zapadnih zemalja takvim moralnim kompromisima jedno je od oružja na koje računa ruski predsjednik-demokrator.
Treća činjenica jeste sklonost nekih demokratskih režima u Evropi i šire da pod egidom suprotstavljanja nekim ekstenzivno shvaćenim slobodama koje ugrožavaju tradicijske i trajne vrijednosti stabilnog društva, što karakterizira zapadne demokratije, a što drugi smatraju slabošću, uvode restrikcije slobode medija, govora, političkog djelovanja, a jačaju nacionalistički, čak i šovinistički diskurs. U politologiji se ustalio neobičan termin “iliberalne ili neliberalne demokratije”. Takvi pokazuju razumijevanje za ruske interese, a svoje zemlje polagahno pretvaraju u sve manje demokratske, a veze režima s Rusijom sve se manje kriju. Odnosno, Rusija je u pripremi svog agresivnog ponašanja, što energetskim ucjenama, što direktnom korupcijom, iskoristila nezadovoljstvo moralnom tranzicijom zapadnih zemalja koje su ju nametale ostalima, novim članicama evroatlantskih alijansi, posebno, ali i zemljama drugih regija.
Zbog ovih geopolitičkih činjenica, nije isključeno naziranje nove “nesvrstanosti” ukoliko, kako tvrdi ruska propaganda, ovo postaje rat Rusije i Zapada. Naime, malo je “nezapadnih” država spremno na potpuno solidariziranje sa zahtjevima SAD i EU za potpunim sankcijama Rusiji, ne samo radi energetske ovisnosti već i pozicioniranja “između” dvaju animoziteta. Ona bi se ponovo rodila u Aziji, baš kao i na Bandunškoj konferenciji 1955, i bila ideološki, politički i interesno vrlo nekoherentna, baš kakva je bila prva, osnovana 1961. u Beogradu.
Konačno, tranzicija iz unipolarnog (Pax Americana) poretka u multipolarni haos bitno je određena činjenicom zanemarivanja ili, još gore, suspenzije i zloupotrebe prava zemalja koje nemaju blistavu pravnu tradiciju, baš kako je u svojim zatvorskim zapisima upozoravao davno Alija Izetbegović. Onih zemalja koje pretendiraju biti vodećim polovima u tom “poretku”.
Zabrinjavajuće su paralele s Agresijom na Bosnu i Hercegovinu, posebno kontekst negiranja zločina, odnosno njegova transformacija u zločin napadnutih ili zločin koji je opravdan zbog izmišljenih zločina nad agresorom te nametanje kolektivne krivice za izmišljene zločine napadnutih, u prošlosti ili sadašnjosti.
Srpsko i rusko negiranje Genocida u Srebrenici jeste dio iste matrice preventivnih genocida. Radi se o opasnoj metodi negiranja pravosnažnih presuda međunarodnih, od UN osnovanih sudova. To je novi poredak, a zapravo haos koji kontroliraju zemlje koje ne priznaju, odnosno tek zloupotrebljavaju ratno i pravo uopće, ne poznaju stvarnu trodiobu vlasti, ne priznaju presude, niti istinu ustanovljenu na opsežnim sudskim postupcima. Kao sljednica Sovjetskog Saveza, Rusija nastoji neuspješno potisnuti pravo kako je o komunističkim režimima pisao Alija Izetbegović. Stvarna i dugoročna opasnost za sve koji poštuju dosljednu trodiobu vlasti, autonomiju pravosuđa, jednakost pred zakonom, pravnu sigurnost u uvjetima političkih, građanskih sloboda leži u pravom cilju ruske agresije – promjeni paradigme međunarodnih odnosa ustanovljene na tim univerzalnim, humanističkim vrijednostima.
Dopunjen i prilagođen autorov tekst, u dijelovima prezentiran na Okruglom stolu Izazovi i perspektive geopolitičke situacije – pozicija Bosne i Hercegovine, u organizaciji Senata SDA, Asocijacije mladih SDA i Političke akademije SDA.