Namik Dokle, Dani slijepih miševa, “Connectum”, Sarajevo, 2019.

U svakom književnom djelu čuju se glasovi iz knjiga napisanih stoljećima ili decenijama prije, ukorijenjenim duboko u civilizacijske tokove i kulturnu mrežu nacionalne i svjetske književnosti. Izrazita komunikacija Dokleovog romana Dani slijepih miševa s klasicima albanske književne tradicije, kao i s modelom savremenog trilera potvrđuje jednu od osnovnih karakteristika postmodernističkog teksta – intertekstualnost. Autor je u ovom romanu putem metatekstualnosti pokazao kako se motivi, teme ili univerzalni likovi mogu oživjeti u svakom vremenu na različite načine. Moderan tekst, u ovom slučaju Dokleov roman, predstavlja samo jedan palimpsest, autorov književni poduhvat, da se nadogradi na prethodne književne tekstove i tako stvori jedno sasvim novo, složeno, zanimljivo i čitljivo štivo. Najznačajniji predstavnik postmodernizma u južnoslavenskim književnostima Danilo Kiš u svojim esejima komentira nastajanje tekstova, posmatrajući svako djelo upravo kao palimpsest, shvatajući ga kao svojevrsnu metaforu. “Palimpsest, dakle, kod mene, najčešće ima značenje književne tradicije, književnog iskustva. Kao što je to već neko rekao (Borges?), pisac u trenutku kada pristupa pisanju ne sjeda pred praznu hartiju, nego je u hartiju već utisnuto, poput nevidljivog a slućenog palimpsesta, čitavo iskustvo literature, literature uopšte i piščevo literarno iskustvo u prvom redu.” 

Uspostavljanjem intertekstualnih veza s djelima iz prošlosti moderni pisci nagovještavaju mogućnost da se tekst tumači na više načina i da je za njegovo tumačenje već negdje prije upotrijebljen ključ koji može otvoriti vrata književnoj kritici u tumačenju novonastalog teksta. U tom smislu, Namik Dokle pisac je balkanskog svijeta, svijeta na ničijoj zemlji, svijeta između smrti i života, svijeta koji je na slobodi u neslobodi, svijeta u kojem je bjesnilo zabrana ljubavi, svijeta mitova, usmenih legendi i strahova, zabrana nad kojim lebdi oreol antičkih tragedija, ali i svijeta ponosa, uvijek neočekivanog i uglavnom teško shvatljivog.

Roman Dani slijepih miševa dio je trilogije kojoj još pripadaju romani Kćeri magle i Gora bez ptica. On je uzbudljiva refleksija o vremenu totalitarnog režima, o životu na granici, o identitetu, ali i zamršenoj svakodnevici gorštaka koji žive mimo kolosijeka civilizacije.

Ugledni profesor biologije pokušava razriješiti enigmu pojave bjesnila u albanskom selu koje se nalazi na granici s ondašnjom Jugoslavijom. Radnja je smještena u devedesete godine prošlog stoljeća. Nakon nekoliko dana, profesor biva zatečen razmjerama i oblicima naizgled sitnih represija kojima su mještani izloženi više nego epidemijom. Istovremeno se prisjeća svog školovanja, boravka u Parizu, prve ljubavi, ali i prve strašne opomene: “Mladiću, Partija te poslala u Francusku da bi postao koristan za domovinu, a ne da ašikuješ.”

Roman Dani slijepih miševa nema socrealističku strukturu koju možemo pratiti od početka do kraja, već nas kroz njega vode prizori iz života naratora, sporednih likova, “nevidljivih” cenzora, krojača i izvršilaca represije. Kratkim, britkim, a ipak slikovitim rečenicama, upoređenjima i opisima svakodnevni predmeti i fenomeni prustovski izrastaju iz banalnih opažanja u mjesta i trenutke obuzimanja i rastućeg značaja, ali uvijek s primjesom traume, tmurnosti, beznadežnosti.

Već u inicijalnim opisima dolaska u mjesto na granici prepoznaje se traumatični balast kao nit koja prožima krajolik, međuljudske odnose i iskustva. Najvećom vrlinom smatra se poslušnost, a neposluh baca sjene na cijele obitelji. Ispod naizgled najobičnije gorštačke svakodnevice izbija strah i nepovjerenje. Oni se doimaju prirodnim stanjem, kao da su srasli s kostima, umjesto da ukazuju na neku vrstu emocionalne osakaćenosti mještana.

Ta tmurna atmosfera, reminiscencije na druge i drukčije svjetove, alegorije i ponešto ironije zaslužni su što je Dokle ovom svojom knjigom zaslužio usporedbe s Ismailom Kadareom.

Namik Dokle u ovom romanu, između ostalog, opisuje kako vlast i čovjek ne idu zajedno. Vlast ima svoje ambicije, za njihovo ostvarenje ne bira sredstva, a čovjek hoće da sačuva svoju tradiciju i u tom naumu ima samo jedno sredstvo – da sačuva ljudskost.

Središnji fabularni tok pomalo je zatamnjen, u njega se uključuje mnoštvo sporednih radnji i likova u vidu razgranatog i isprepletenog sliva različitih sudbina ili, preciznije rečeno, dijelova različitih sudbina. Prekidi u razvoju radnje relativno su česti, primjenjuje se retrospektivno kazivanje, nižu se iznenađenja i zapleti, nastaju neočekivani obrti i fabula dobija dramski i trilerski karakter. U središtu romana nalazi se više moralnih dilema, a iz njegovog razrješenja u epilogu jasna je poruka da se ne smije odustati od borbe za bilo koji oblik ljudske slobode.

Književnost kao prostor koji je svojim specifičnim izražajnim sredstvima sposoban bar donekle premostiti ponor stvoren historijskim, ideološkim, represivnim i totalitarnim udesima nije sredstvo za popravku svijeta, ali jeste poligon za anticipiranje prava na izricanje kritika i o najvirulentnijim i najtabuiziranijim pitanjima društvenih zajednica. Tom pravu Namik Dokle itekako doprinosi.

 

O AUTORU

NAMIK DOKLErođen je 1946. godine u Durrësu, Albanija. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u selu Borje, u Gori. Završio je Poljoprivredni fakultet i Fakultet novinarstva. Specijalizaciju iz španske kulture i jezika završio je na Univerzitetu Complutense u Madridu. Radio je kao novinar u mnogim listovima. Bio je glavni i odgovorni urednik lista Puna (Rad) i Zeri i popullit (Glas naroda) u Tirani.

Bio je jedini zastupnik Parlamenta Albanije u osam mandata, bez prekida (1991–2017). U dva mandata bio je šef parlamentarne opozicione grupe. Bio je predsjednik Parlamenta Albanije i potpredsjednik Vlade Republike Albanije.

Namik Dokle bio je veoma aktivan u parlamentarnoj diplomatiji: bio je predsjednik delegacije Parlamenta Albanije u Savjetu Evrope, Svjetskoj uniji, Parlamentarnoj skupštini frankofonije, Crnomorskoj parlamentarnoj skupštini ekonomskog razvoja.

Odlikovan je titulom “Doktor Honoris Causa” od strane Academy of Universal Global Peace. Dobio je Međunarodni orden za zasluge od Centra za biografije iz Cambridgea, dok je titulu “Ambasador mira” dobio od Međunarodne federacije za mir.

Objavio je tri knjige priča; za jednu dobio nacionalnu nagradu. Napisao je 13 drama i monodrama, od kojih je 8 igrano na sceni glavnih nacionalnih teatara. Jedna drama dobila je drugu nacionalnu nagradu (predsjednik žirija: Ismail Kadare), dok je jedna melodrama osvojila prvu nagradu na festivalu monodrame. Napisao je i šest radiodrama koje su izvedene na Radiju Tirana.

Objavio je preko hiljadu članaka, intervjua, mnoge u francuskoj, španskoj, američkoj i grčkoj štampi. Dobio je šest nagrada za publicistiku i jednu za esej Borska svadba / Dasma borjane (prva nagrada Udruženja novinara Albanije).

Objavio je romane Kćeri magle i Gora bez ptica. Oba su prevedena na bosanski jezik.