Šizofreno stanje u kojem se nalazi bošnjačka javnost, nastalo zahvaljujući prije svega medijskoj okupaciji koju živimo, dovelo je do pojave čudnog fenomena koji bi se moglo najkraće opisati kao “misao što se reći ne smije”. U pitanju je zaziranje od prihvatanja, a posebno javnog priznavanja, očiglednih istina te strah od prepoznavanja i glasnog imenovanja svakome vidljivih procesa. Jedna od tih očiglednih istina od kojih se bježi glasi da su Bošnjaci glavni i osnovni “problem” Bosne i Hercegovine, te da je na sceni proces političke, kulturne, obrazovne i medijske debošnjakizacije.

BOŠNJACI KAO SMETNJA
Iako je većini potpuno jasno da bez Bošnjaka i prije svega bošnjačke nacionalne politike ne bi postojala niti Bosna i Hercegovine, tačnije, da bi se Srbi i Hrvati uglavnom mirno i dobrosusjedski razgraničili i raskomadali Bosnu i Hercegovinu samo da nije bošnjačkog i isključivo bošnjačkog naroda, u medijima koji oblikuju bošnjačko javno mnijenje ipak se i dalje insistira na postojanju nekakvog “ujedinjenog građanskog i multikulturnog patriotskog fronta” koji je bošnjački narod tek dio, i to više tijelom, kao masa, nego mišlju ili duhom kao predvodnik. Ne samo da se insistira da je ova opsjena postojanja prodržavne multinacionalne politike stvarna već se tvrdi i da je ona zaslužna što Bosna i Hercegovina uopće postoji te da je njeno održavanje jedini način da se država u budućnosti sačuva. S druge strane, bilo kakva manifestacija bošnjačke nacionalne posebnosti tumači se kao štetna te po pogubnosti smatra ravnoj srpskom ili hrvatskom oružanom separatizmu.
Ova maliciozna ideja o tri podjednako štetna nacionalizma jeste ideja koju su uveli još komunisti u namjeri da “na ravne časti” rasporede zločine u Drugom svjetskom ratu te delegitimiziraju bilo kakvu alternativu vlastitom jednopartijskom režimu i ideologiji koja je stajala iz njega. Činjenica da ona opet dobija legitimitet u javnom diskursu i nije toliko iznenađenje jer dolazi do smjene generacija, a agresija na BiH i genocid nad Bošnjacima postaju sve više stvar historije umjesto preživljenog iskustva, pa i zagovaratelji ideje “tri nacionalizma” imaju sve manje straha te sve manje razloga za mimikriju i političku korektnost. Tim više jer ova glasna manjina ima disproporcionalno veliki utjecaj u medijima s kojih nameće svoj narativ u kojem ima i četničkih bandi i srpskih nacionalista, ali nema srbokomunističke JNA i njenih generala i tenkova s petokrakama bez kojih agresija ne bi bila moguća. Niti ima takozvanih bosanskih komunista koji su do prvih slobodnih izbora 1990. godine mirno predali gotovo sav arsenal TOBiH u ruke te iste JNA.
No stvarna opasnost nije u tome što se pokušava izvršiti revizionistički transfer pa se zasluge za opstanak Bosne i Hercegovine prebaciti s bošnjačke nacionalne politike na onu ljevičarsko-liberalnu. Mnogo je problematičnije što ovakvi pokušaji imaju i kulturološke implikacije jer se politički ukusi direktno vežu i za kulturološke i identitetske svjetonazore pa, kako se bošnjačka nacionalna politika tretira štetnom, nemodernom, neukusnom i antidržavnom, tako se isto radi i s glasačima čije svjetonazore ona artikulira. Pokušava se ustvrditi kako postoji tenzija između postojanja Bosne i Hercegovine te postojanja Bošnjaka kao politički suverene nacije. Time osnovni problem opstanka Bosne i Hercegovine postaje ne ova ili ona stranka ili politička platforma nego sami Bošnjaci i njihovo pravo na političku, kulturnu pa čak i identitetsku posebnost.
Bošnjaci kao politički suveren narod više nisu samo glavni problem i prepreka za ostvarenje srpskih i hrvatskih nacionalnih interesa i ideala već i onih grupacija koje prizivaju Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu, ako ne u formi, onda barem u suštini. Tragikomedija cijelog ovog fenomena jeste u tome što je on odgovoran za mnoge političke procese i poteze koji su nanijeli najviše štete upravo opstanku Bosne i Hercegovine, a ironija se krije u tome što ovdašnji ljevičari pokazuju podjednak šovinizam i isključivost poput srpskih i hrvatskih nacionalista, a što je krimen koji uporno pokušavaju da natovare bošnjačkoj nacionalnoj politici. Pogledajmo na nekoliko primjera kako to izgleda u praksi.

ZALJEVSKA MULTIKULTURA
Pogledajmo samo intervju Husnije Kamberovića objavljen na portalu katarske TV kuće Al Jazzera Balkans, a koji glasi “Sarajevo je na putu da postane bošnjački i muslimanski grad”. Prvi problem jeste što se ovakvim naslovom poručuje da je radi nečega skandalozno i strašno što su Bošnjaci i muslimani većina u Sarajevu. Drugi problem jeste svojevrsni revizionizam jer Sarajevo i jeste oduvijek većinski i bošnjačko i muslimansko, takvo je nastalo i takvo je i bilo uvijek kada su njime mogli upravljati njegovi stanovnici. Toga bi svakako trebao biti svjestan i Kamberović, koji tvrdi da su vidljive posljedice “nacionalizacije” grada, a što je valjda nasuprot očuvanju “lokalnih građanskih vrijednosti”. Nije sasvim jasno o kakvim “građanskim vrijednostima” Kamberović govori jer prije agresije u Sarajevu nisu vladale građanske nego vrijednosti Komunističke partije, koja je davala ritam javnom životu u svakom njegovom segmentu. U tom smislu, ako Kamberović pod “nacionalizacijom” Sarajeva podrazumijeva ne samo bošnjačku demografsku većinu u Sarajevu već i njeno pravo da baštini vlastite, a ne tuđe vrijednosti u kontekstu društvenog života, obilježavanja praznika, memorijalizacije javnog prostora, naziva ulica i trgova te uopće daje pečat i štih javnom životu grada, onda doslovno ne postoji grad koji nije “nacionaliziran” u ovom ili onom smislu. Da ne spominjemo koliko je neukusno da se s Al Jazzere, medija s centrom u većinski muslimanskom gradu jednog muslimanskog emirata, problematizira muslimanska većina Sarajeva.

BOLJŠEVIČKI NOMADI
No, ukoliko se profesor Kamberović može i požaliti da je naslov njegovog intervjua ponešto izvađen iz konteksta, to nije slušaj s tekstom O identitetu, koji potpisuje Hajrudin Hromadžić, objavljenom na portalu Nomad.ba. U ovom tekstu Hromadžić, inače zaposlen kao vanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, tvrdi da je “SDA klika” u suštini “neimar bošnjačke novo-stare nacije”. Po Hromadžiću, SDA je oblikovala dotadašnju “bosanskohercegovačku muslimansku populaciju” u skladu sa svojim političkim agendama koje su u suprotnosti s društvenom modernošću, čak i na tragu “novog srednjovjekovlja”, te od njih napravila Bošnjake. Hromadžić barata tipičnim marksističkim terminima pa nekako povezuje bošnjačku kulturnu renesansu sa “siromašenjem društva, privatizacijskim pljačkama, deindustrijalizacijom, iseljavanjem i klasnim raslojavanjem”, izbjegavajući da te negativne procese, koji su započeli davno prije 1990. godine, stavi u odgovarajući kontekst propasti komunističkog eksperimenta širom Istočne Evrope. No sve je to u suštini samo šlagvort za centralnu Hromadžićevu tvrdnju da je bošnjačka nacionalna emancipacija u suštini “poraz ideje o integrativnoj bosanskohercegovačkoj državnosti”. Hromadžić smatra da nakon rata “ključne eksere u smrtni lijes sa truplom BiH zabijaju upravo Bošnjaci”, te tvrdi da postoje i neki “trendovi ekstremizacije u bošnjačko-muslimanskom korpusu” koji idu u korist srpsko-hrvatskog ekstremizma i tome slično.
Ipak, Hromadžić nije samo društveno-politički dijagnostičar već i doktor pa ne samo da uspostavlja dijagnoze već predlaže i lijek. Kao i obično, kada su u pitanju ljevičari, lijek je gori od bolesti jer Hromadžić smatra da je rješenje za ovakve “teške izazove” u tome da Bošnjaci prestanu biti Bošnjaci! Naime, Hromadžić je stava da “patriotska bosanskohercegovačka populacija” treba da “insistira na identitetu bosanstva kao verziji malog jugoslovenstva te tipu ideologije koja bi bila transetnička ili nadnacionalna”, a što bi bilo izvedeno “pod okriljem moderne ljevice”. Valjda svjestan da je za to danas isuviše kasno, naročito nakon rezultata popisa iz 2013. godine, Hromadžić ipak žali što “patriotska bosanskohercegovačka populacija”, pod kojom podrazumijeva “sekularne bosanskohercegovačke muslimane-Bosance” te “patriotske Srbe i Hrvate”, nije barem pokušala izvesti takav eksperiment. Za takvu propuštenu šansu Hromadžić, potpuno očekivano i u skladu s pokazanim ideološkim stajalištima, krivi “kompradorsku elitu”, koja se “nacionalistički zadjenula u ideologiju bošnjaštva”, čime je osudila BiH na “proces dugotrajnog umiranja”.
Ovakvi stavovi tipični su za ovdašnje ljevičare. Hromadžić bošnjačku naciju smatra krajnje neprirodnom, artificijelnim konstruktom elita, nečim što je politički nametnuto nekim neodređenim i neukim “bosanskohercegovačkim muslimanima”, i to iz sasvim prizemnih razloga “prvobitne akumulacije kapitala”. Takvo negiranje jeste uobičajeni postmodernizam i marksizam tipičan za one koji svijet gledaju kroz boljševičke naočale, no u ovom slučaju imamo i optužbu da bošnjačka identitetska zasebnost šteti opstanku Bosne i Hercegovine, a što je, sigurno neslučajno, gotovo identično stavovima ekstremne srpske ili hrvatske politike. U tom duhu, Hromadžić pred Bošnjake postavlja dilemu: ili opstanak Bosne i Hercegovine ili opstanak Bošnjaka jer i jedno i drugo ne može. Pri tome se ne trudi objasniti šta bi u kontekstu opstanka Bosne i Hercegovine bilo drugačije da umjesto današnja tri konstitutivna naroda Bošnjaka, Hrvata i Srba imamo Bosance, Hrvate i Srbe. Od Srba i Hrvata koji bi bili izloženi asimilacijskom pritisku mogao bi se očekivati samo još ostrašćeniji separatizam i otpor bilo kakvim integracijama jer bi na primjeru nestanka Bošnjaka imali ovaj put zaista legitimnu zamjerku da ih se želi asimilirati i izbrisati, pa jedino što bismo dobili takvim eksperimentom jeste nestanak Bošnjaka.

POLITIČKE IMPLIKACIJE
Naravno, sve je ovo dobro poznato onima koji koriste maliciozne zamjene teza i vještačke nivelacije da bi legitimizirali ove u suštini duboko antibošnjačke stavove koje pride i nemaju ništa s istinskom multikulturom. Jedan od njih svakako jeste i ideolog Naše stranke Tarik Haverić sa svojim pseudonaučnim osvrtima koje objavljuje pod naslovom Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti. Nije tu riječ o bilo kakvom bosanskohercegovačkom integralizmu ili legitimnom promišljanju opstanka Bosne i Hercegovine već prije svega o namjeri da se pod parolom multikulture i po principu “daj šta daš” od većinski bošnjačkih prostora formira neka mala Jugoslavija, vrati točak vremena i stvori ugodni životni prostor za one koji baštine marginalne svjetonazore i bankrotirane ideologije, a kako bi i oni, nakon propasti Jugoslavije, imali svoju istinsku domovinu. Za ostvarenje takvih snova najveća prepreka jesu upravo Bošnjaci, i to u ama baš svakom smislu. Ne samo kao zaseban i poseban narod koji je u stanju da politički artikulira svoje nacionalne interese već i samom činjenicom da predstavljaju demografsku većinu koja može nadglasati druge. Sve to ima itekakve političke reperkusije te stoga i svjedočimo neprirodnim atomizirajućim koalicijama u većinski bošnjačkim sredinama koje bi da “dolaze po opštine” ili izvaljuju iz “iz temelja”, a odatle i kojekakve “Republike Sarajevo”, trojanski konji i korisni idioti srpske i hrvatske politike u Novom Travniku, Velikoj Kladuši, Jajcu, Višegradu i Mostaru.