"Samo jednom u stoljeću se održavaju Olimpijske i Paraolimpijske igre, samo jednom u tisućljeću obnavlja se katedrala", izjavio je francuski predsjednik Emmanuel Macron u svom novogodišnjem govoru 2024.

Dana osmog decembra, sve će se oči ponovno okrenuti prema kultnoj francuskoj znamenitosti Notre-Dame de Paris jer je službeno ponovo otvaraju za javnost nakon požara u aprilu 2019. koji ju je gotovo uništio.

Kako su Francuzi uspjeli dovršiti ono što se činilo kao nemoguća misija, ovaj golemi zadatak, na vrijeme i u okviru budžeta unutar pet godina koje je Macron prvi put obećao te kobne noći 15. aprila?

Odgovor je isti kao i kroz historiju. Novac i vodstvo su bitni, ali najvažnija stvar u svakom prestižnom građevinskom projektu je kvalitet rada. Vrhunski ljudi rade brzo i daju vrhunske rezultate. Prosječni majstori, bez obzira koliko vremena im je dano, uvijek mogu proizvesti samo osrednje rezultate. Prilikom obnove Notre-Damea traženi su najbolji majstori, gdje god se oni nalazili.

Kao rezultat toga, među 250 kompanija i stotinama inženjera, zidara, tesara, stručnjaka za vitraže i drugih stručnjaka angažiranih da rade na obnovi, bilo je ljudi iz cijelog svijeta. Majstori tesari, na primjer, koji su radili na ponovnom stvaranju drvenih greda krovnih nosača katedrale, bili su iz Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Španije, Danske, Bosne i Hercegovine, Indije, kao i Francuske.

Među njima su bili kršćani, Jevreji, Hindusi i muslimani, svi odabrani zbog svoje visoke razine vještine u korištenju tradicionalnih srednjovjekovnih metoda izrade, vještina koje se sada povlače pod napadom računarske preciznosti, masovne proizvodnje i neumoljivog napretka industrijske tehnologije.

Kada su prije više od hiljadu godina građene velike evropske katedrale, i one su bile na čelu nauke. Njihova veličina, visina i njihova čista složenost bili su utjelovljenje najnovije inženjerske tehnologije. Ništa slično nije viđeno na evropskom kontinentu prije osim u modernoj Španiji i Portugalu, gdje su arapski muslimani, porijeklom iz Sirije, vladali gotovo 800 godina i na Siciliji, gdje su vladali arapski muslimani porijeklom iz Egipta i Sjeverne Afrike više od 250 godina.

I u halifatu Cordoba i u emiratu Siciliji, građevinskim svijetom dominirali su arapski muslimanski građevinski inžinjeri i obrtnici, ljudi koji su bili i pismeni i znali računati, za razliku od svojih evropskih kršćanskih kolega. Ovi su ljudi imali duboko razumijevanje geometrije, građevinskih naprezanja i tehnika svodova, znanje koje je bilo rašireno diljem islamskog svijeta od osmog i devetog stoljeća kada je bio veliki centar učenja bila Bayt al-Hikma (Kuća mudrosti) u Bagdadu.

Nije slučajno da su se prve kamene zasvođene strukture pojavile u latinskom kršćanstvu samo 10 godina nakon pada Toleda, gdje je rebrasta zasvođena džamijska kupola iz 10. stoljeća Bab al-Mardum - danas crkva Cristo de la Luz - još uvijek prisutna i posjećena. Isto tako, u Pisi, gdje nije postojala lokalna tradicija gradnje ili arhitektonska škola, katedrala u Pisi (1064.), a zatim i Krivi toranj pojavili su se iznenada na talijanskom tlu ubrzo nakon uspješnih vojnih kampanja Pizanaca protiv arapskih vladara na Siciliji.

Originalna kupola katedrale u Pisi bila je oslonjena na šiljaste okvire u islamskom stilu i vitke prozore sa šiljastim lukom, dok bi inženjerski izazovi tornja zahtijevali napredno geometrijsko znanje - poznati nagib rezultat je slijeganja, a ne pogrešne konstrukcije.

Dodatni dokaz arapske umiješanosti u gradnju crkava nalazi se u arapskim brojevima, s njihovim karakterističnim kurzivnim oblicima, uklesanim kao oznake montaže, slučajno pronađenim u drvenoj konstrukciji katedrale u Salisburyju (1220-ih) tokom dendrokronološke studije koju je sponzorirala English Heritage. Oni su takođe slučajno pronađeni, uklesani kao oznake položaja na kamenim skulpturama, na zapadnom pročelju slavne katedrale u Wellsu (1175.).

Budući da su engleske zanatlije u to vrijeme mogli upravljati samo jednostavnim ravnim linijama rimskih brojeva, a arapski brojevi nisu ušli u opću upotrebu u Britaniji sve do nekoliko stoljeća kasnije u 1500-ima, tesari i zidari koji su ih koristili već u 12. i 13. stoljeću bili su očito visoko obrazovani stranci, koje su doveli bogati biskupi i opati koji su željeli sponzorirati apsolutnu vrhunsku razinu gradnje novac mogao kupiti.

U katedrali u Wellsu, izgradnja je zaustavljena kada su sredstva dodijeljena za zgradu preusmjerena, nakon smrti biskupa, za plaćanje ogromnih troškova parnice između suparničkih tužitelja njegovoj biskupiji u sudskom sporu u Rimu pred papinskom kurijom. Zidari, koji više nisu bili plaćeni, jednostavno su označili svoje konačne skulpture arapskim brojevima kako bi označili njihova ispravna mjesta na zapadnoj fronti, a zatim su prešli na svoju slijedeću narudžbu.

Kada je spor konačno riješen 15 godina kasnije, lokalni zidari bili su jedini koji su na sceni postavili skulpture. Njima su arapski simboli bili samo nerazumljivi hijeroglifi, pa su ih stavljali u pogrešne niše, čak su niše prilagođavali kako bi odgovarale. Istraživači u najnovijoj restauraciji sada su utvrdili da bi skulpture savršeno pristajale, da su bile vraćene u skladu s originalnim arapskim redoslijedom.

Oznake zidara izložene na stražnjem zidu Cordoba Mezquite u velikoj su većini arapska imena napisana arapskim pismom, što pokazuje kako su obrtnici iz 10. stoljeća bili pismeni stoljećima ispred svojih evropskih kršćanskih kolega. Oni su bili proizvodi sofisticiranog društva u kojem je vladar poticao učenje i u kojem su svi uživali, zahvaljujući besplatnom obrazovanju koje su nudile džamijske škole. U kršćanskoj Evropi samo su svećenstvo i šačica viših klasa znali čitati i pisati.

Imena sama po sebi mogu zavarati. U gradu Corleoneu, na primjer, u unutrašnjosti od Palerma, bilo je kršćana po imenu Muhammad, Abdullah, Ahmad i Ali, koji su živjeli uz muslimane s grčkim imenima, koji su mogli proći kao sicilijanski kršćani. Zapisi o donacijama na grčkom tokom normanskog razdoblja na Siciliji koriste izraze poput "Roger koji se nekoć zvao Ahmad", pokazujući kako su lokalni muslimani prilagodili svoja imena kako bi se bolje uklopili u novu okolinu i nove gospodare, baš kao što bi strani radnici koji danas stižu u Britaniju mogli prilagoditi svoja imena ili dobiti nadimke koje je lakše zapamtiti i izgovoriti. Jevreji su stoljećima činili istu stvar diljem Evrope i Amerike.

Kad su se imena zanatlija prvi put počela pojavljivati ​​u latinskim hronikama, poput Williama od Sensa, za kojeg se smatralo da je radio na Notre-Dameu, i hvaljenog zbog uvođenja šesterodjelnog rebrastog svoda u Englesku u katedrali u Canterburyju 1174.-77., ne možemo pretpostaviti da je bio kršćanin. Možda je bio musliman ili Mozarab (arabizirani kršćanin). U svakom slučaju, da bi imao potrebno matematičko i geometrijsko znanje za skok s rebrima u to vrijeme, morao je biti školovan u islamskoj tradiciji.

Prilikom nedavne obnove Notre-Damea, tradicionalna stolarska firma pod nazivom Atelier de la Grande Oye, koju je osnovao francuski musliman Paul Zahnd, bila je među onima koji su odabrani za izradu drvenih okvira koji podupiru novi krov. U e-poruci koju mi ​​je poslao, izrazio je veliki ponos zbog ove časti, ponos koji su vjerojatno u jednakoj mjeri osjećali vrhunski muslimanski majstori koji su radili na kršćanskim zgradama u srednjem vijeku.

Kakva ironija da su diljem Evrope, u vrijeme pisanja ovog teksta, sve glasniji pozivi krajnje desnih stranaka da svoju zemlju oslobode imigranata, posebno muslimana, kako bi spasili "čistoću" vlastite rase i kulture, očito nesvjesni da je sama njihova civilizacija izgrađena na vrhunskoj vještini imigranata. Svi dokazi pokazuju da nije potrebno biti kršćanin da bi se stvarala kršćanska umjetnost, baš kao što ljudi svih vjera i nijedna ne mogu uživati ​​i cijeniti crkvenu muziku, crkvenu arhitekturu, islamske dekorativne stilove i arhitekturu džamija.

Muslimani bi svoje stručno znanje mogli iskoristiti u crkvama, baš kao što su kršćani mogli graditi džamije, što su doista i činili kroz povijest. Važan faktor nije bila njihova vjera nego njihova vještina.

Diana Darke je stručnjakinja za kulturu Bliskog istoka s posebnim fokusom na Siriju. Diplomirala je arapski jezik na Univerzitetu Oxford, provela je više od 30 godina specijalizirajući se za Bliski istok i Tursku, autorka je nekoliko knjiga o Turskoj kao i o društvu Bliskog istoka; ovaj je tekst napisala za Middle East Eye.