Deseci su zabluda kojima robuje dobar dio bošnjačkog naroda. Među njima je ona o bivšoj Jugoslaviji i kakve iluzije se gaje kada je porede sa Bosnom i Hercegovinom? Vjerovatno nam takva pamet dobrim dijelom i ne da da krenemo naprijed. Taj je jugoslovenski sindrom proizveo brojne druge zablude. Danas u BiH Bošnjaci žive sa dva naroda koji sa dvije većinske stranke bezobzirno brane svoje interese. Bošnjački narod jedinstveno ne brani svoje interese pa ni onaj ključni da mu opstane država i on u njoj.

Ovo što žive Bošnjaci je ideološko moraliziranje, politički nered koji rađa sav ostali haos u društvu. Kao većinski narod redovno razbacaju glasove u tridesetak stranaka, pa su tako režirali Trojku, pogubnu suspenziju Ustava, na vlast doveli ljude koji kao da nemaju pojma da je BiH etnička u svakom pogledu, od Ustava i najnižih nivoa vlasti do Vijeća ministara. Da je to rezultat krvavog rata, a ne znaju ništa ili vrlo malo o zločinačkim razmjerama agresije na Bosnu i Hercegovinu, jer tome nisu svjedočili. Za bilo kakvo rješenje potrebna je trgovina, ustupci, povuci potegni sa  onima koji svaki dan pokušavaju ponešto oteti od države BiH za svoj interes. Na svim nivoima vlasti se mora reagirati pravovremeno da bi se odbranilo i eventualno dobilo rješenje povoljno za ovu državu i narod. Danas se samo na ovoj bošnjačkoj trećini razmjenjuju najteži udarci, pljuju i kleveću politički protivnici, većinom se samo ovdje hapsi za privredni kriminal, sudi se najvišim komandantima Armije…

Historija je učiteljica života, a mi je stoljećima učimo preko svojih leđa i kroz svoje tragične sudbine.           

Priča o tome kako se raspadala Jugoslavija je mnogo dublja i starija od devedesetih. Korijeni raspada krili su se upravo u Jugoslaviji i njenim nacionalističkim temeljima. Sva njena struktura je držana silom i podjele su silom skrivane i suzbijane. U poređenju sa tim sudarima svjetova ovo sa Dodikom i Čovićem u Bosni je obična sapunica. Svjedočili smo masovnim likvidacijama ili brutalnim izbacivanjima iz javnog života, hiljadama obračuna sa pristalicama Informbiroa. Treba se sjetiti gušenja hrtvatskog Maspoka, što je završilo masovnim robijama tadašnje hrvatske intelektualne elite. Tu su i procesi protiv srpskih liberala koje je vodila Latinka Perović, pa pola vijeka dugi brojni procesi koji su završavali robijama "Mladih muslimana". Mogu se do sutra nabrajati ti progoni "neistomišljenika", pa opet, po mišljenjima mnogih Bošnjaka, Jugoslavija je država koja je bila uzorna i stabilna.

Danas u BiH nema bacanja u zatvore niti pogubljenja političkih protivnika. Ima jedino osnivanja novih stranaka od "neistomišljenika". Tako se odigravaju političke evolucije od SDS-a do SNSD-a, od HDZ-a do par nebitnih stranaka. Kod Bošnjaka od SDA i SDP-a dobili smo najmanje četrdeset stranaka, od kojih su mnooge parlamentarne.

Rat devedesetih pokazao je stvarne naci korijene koje je izrodila upravo Jugoslavija preko srpskog i hrvatskog šovinizma, koji su predvodili Milošević i Tuđman. Kako je rekao Stipe Mesić: Sve je bilo riješeno u dogovorima te dvojice, a onda se pojavila Armija RBiH sa 250 hiljada naoružanih boraca i pokvarila im planove. 

Mi štošta ne znamo od te tajne historije Jugoslavije, a morali bi znati. Dušan Bilandžić, Titov bliski saradnik, nosilac spomenice 1941. je na naučnom skupu u Budimpešti 25. septembra 1998. rekao: "Mi komunisti smo bili uvjereni kako je poraz velikosrpsktva i velikohrvatstva konačan i neopoziv, kako je slomom i razbijanjem oružanih snaga Draže Mihailovića i Ante Pavelića nacionalizam toliko strašno potučen da nema opasnosti od njegove obnove na prostorima Jugoslavije. Prevarili smo se, jer su nakon toga Pavelićeva i Mihailovićeva poraza u Drugom svjetskom ratu nacionalizam i šovinizam počeli kapilarno oživljavati u svim sredinama."

Bilandžić navodi: "Tito u martu 1962., u najvećoj tajnosti, drži trodnevnu sjednicu na kojoj učestvuje 70 političkih prvaka iz cijele Jugoslavije, te kaže kako misli da je moguće da se Jugoslavija raspadne i da treba nešto učiniti da se spasi".

Petar Stambolić, čelni čovjek Srbije je na to dodao: "Ovih sam dana čitao Udbin referat o tome šta se priča među našim partijskim kadrovima. Uporedio sam to sa izvještajem Udbe iz 1945. godine, koji je opisao o čemu je govorila beogradska građanska čaršija i ustanovio da su oba izvještaja identična. Kad se zamijene imena, ideje su potpuno iste".

Edvard Kardelj, prvi do Josipa Broza Tita, na jednom drugom tajnom sastanku, na kojem prisustvuje oko 80 čelnih ljudi iz svih repubčlika i Federacije, tri godine kasnije, 12. i 13. novembra 1965. je rekao: "Naša je teorija o odumiranju nacija pogrešna. Nacije ne odumiru nego sve više jačaju."

Milovan Đilas 1945., nakon oslobođenja Beograda, na sjednici Politbiroa potvrđuje ovu duboku hipokriziju: "Mi se moramo u Srbiji ponašati kao da smo je okupirali, jer je ona sva rojalistička". Dakle, odanost kralju i četništvu je ostala, samo se privremeno stavila petokraka, znak pobjedničke vojske.   

Dvostruki život i licemjerje su nastavili živjeti sljedećih 47 godina do devedesetih i pokreta u novi krvavi rat za velikodržavne projekte.  

Pitanje opstanka Jugoslavije postavljano je nakon Ustava iz 1974. Dok je bosanska delegacija iz BiH putovala vozom u Beograd na Saveznu Skupštinu 1974. došlo je do čarki i Hamdija Pozderac je nokautirao jednog iz delegacije. Pošto je DB sve snimala, čulo se kako Hamdija galami: "Nećete nas više klati, majku vam vašu." Ali, ubili su ga 14 godina poslije, 7. aprila 1988. godine, nastavljajući tiraniju jedne autoritarne države. Hamdija je samo ponovio sudbinu u zavjeri ubijenog Džemala Bijedića…    

Činenica koju ni danas niko ne može pobiti je da je u Bosni i Hercegovini najteže bilo uništiti zajednički život. Velikodržavni trovači iz Beograda i Zagreba su to uspjeli zajedničkim političkim i vojnim dogovorima i najgorim zločinima.

Mi još nismo naučili koliko je važno znati pravu a ne patvorenu historiju?      

Godine 1989. u sklopu proslave 600 godina kosovskog boja Milošević je pozvao na rat, rekavši da "ni oružane bitke nisu isključene". Petnestak godina kasnije Međunarodni sud u Hagu je odgovario značajnim datumom, pa je Milošević izručen u Hag 28. juna, na Vidovdan.

Milošević je umro u zatovoru u Hagu 11. marta, Zoran Đinđić koji ga je izručio Sudu je ubijen 12. marta. Nakon hapšenja Milošević je zaprijetio Đinđiću da neće živjeti ni dan duže od njega. I nije. Nadživio ga je tri godine, manje jedan dan. Atentatori su ispunili njegove želje.    

Recimo, presuda Stanišiću i Simatoviću izrečena je 31. maja na Dan bijelih traka, koje se nose kao sjećanje na strašne zločine u Prijedoru. Svih ovih datuma, a brojni su, u Međunarodnom sudu u Hagu su se držali iz poštovanja prema žrtvama, pozivajući time na borbu protiv zaborava.   

Zločinci su to radili isključivo zločinački. Masovno ubistvo na Kapiji u Tuzli upavo  se dogodio 25. maja na nekadašnji Dan mladosti. Mladost je ubijena na mjestu gdje se okupljala, vjerujući da je sigurna. Valjda je jasno zašto? Milošević i Tuđman nisu samo podjelom BiH činili zločine nad Bošnjacima. Njihovi zločini su  bili upereni protiv svih naroda i građana BiH. Tako je napravljen zločin u Mrkonjić Gradu i ubijeno je 178 staraca Srba koji nisu htjeli napustiti svoj grad. Hrvatske jedinice su u Mrkonjić ušle autobusima, vozeći se desetinama kilometara preko teritorja pod kontrolom Mladićevih jedinica. Morali su stići prije jedinica dva krajiška korpusa 5. i 7., koji su se teškim borbama probijali, žureći prema Mrkonjić Gradu. Naravno, autobusi sa ubicama su stigli na vrijeme. 

Kulturno-istorijski simbol Mrkonjić Grada, Dom ZAVNOBiH-a, spaljen je od strane "oslobodilaca" 24. novembra 1995. u 20 sati – samo večer prije zvaničnog Dana ZAVNOBIH-a. Valjda je jasno zašto. Trebalo je najgorim zločinima uništiti grad i zgradu ZAVNOBiH-a, gdje je obnovljena moderna državnost Bosne i Hercegovine.  I onda se dogodi da njihov lider Milorad Dodik na velikom skupu obilježavanja godišnjice tog zločina, optuži Bošnjake. Kakav moraš biti čovjek da takvu laž izrekneš. Nikada niti jedan dokument iz Republike Srpske o tom zločinu u Mrkonjić Gradu Dodikovi ljudi nisu htjeli dati stranim istražiteljima i pored oštrih upozorenja i zahtjeva Međunarodnog suda u Hagu.

Napad na Sarajevo je praktično krenuo 4. i 5. aprila, a namjeravli su prema vlastitim izjavama umarširati u Sarajevo 6. aprila., na Dan oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Previše je zločinačkih akcija u tačno određenim datumima koji znače u historiji ove države. 

Hag je sve znao i zna pravu istinu o velikodržavnom zločinu koji je počinjen nad Bosnom i Hercegovinom. Ono što je rađeno u Hagu moralo je biti moralni svetionik za sve narode koji se razumiju na svojim jezicima.

U Bosni i Hercegovini se uvijek, većinom poštovao dobar komšiluk. Poštovati svoje bližnje bilo je najprirodnije. Ali, mi ovdje nemamo posla sa dobrim komšijama nego sa političkim strankama koje zastupaju svoje najprije velikodržavne, pa onda i svake druge interese okrenute protiv BiH. Oni koji se ne slažu su zašutili i postali potpuna manjina.

Po čemu je to danas bolja Srbija od BiH? Po stalnim demonstracijama i sukobima sa policijom. Hrvatska je u boljoj poziciji jer je članica Evropske unije, iako je u posljednja tri desetljeća ostala bez milion Hrvata, koji su potražili bolji život širom Zapada.   

Danas, nažalost, mnogi Bošnjaci s malicioznošću govore o mogućem raspadu BiH, a i dalje se zaklinju u Jugoslaviju koja se raspala u krvi i čiji raspad je koštao njihov narod genocida i najgorih zločina protiv čovječnosti. Među takvim danas nažalost uspijevaju površni, većinom neobrazovani politički lufteri, koji nude olahko obećane brzine. Takva je ova nesretna Trojka koja je izrasla na bošnjačkim tradicionalnim zabludama u politici. Nema prečice u izgradnji države i slobodnog i demokratskog društva. Pogotovo ne na Balkanu.

Ovdje su prečice ratovi, razaranja, smrti i ljudske patnje. Krenimo u renoviranje ovog bošnjačkog političkog haosa koji su naivni među nama napravili. U pitanju je naš opstanak, opstanak Bosne i Hercegovine i našeg potomstva. Ništa nije izgubljeno jer i dalje sve zavisi od nas.