Nakon davne 1968. godine, Italija je po drugi put postala prvak Evrope, pobijedivši u finalu Englesku nakon boljeg izvođenja penala. Prije početka ovogodišnjeg Eura, Italija, koja se nije plasirala na prethodno Svjetsko prvenstvo koje je 2018. godine održano u Rusiji, nije spadala u red glavnih favorita za osvajanje titule prvaka. Svakako, prije Azzura, favoriti su bile reprezentacije Francuske, Njemačke, Portugala, Belgije, pa i Engleske, koju su u konačnici pobijedili u bici za tron.
Dino Huseljić, sportski novinar italijanskih medija EastJournal i Gli Stati Generali u razgovoru za Stav navodi da od trenutka pobjede Italije, u ovoj zemlji vlada velika euforija. Kako kaže, Italijani nisu spadali u red favorita pa je razumljivo zbog čega slavlje i dalje traje širom Italije.
“Zavladala je velika euforija, naravno. Ulice i trgovi su sinoć bili ispunjeni, a noć je prošla u slavljeničkoj atmosferi u svim krajevima države. Na početku turnira, svi smo znali da ova ekipa ima kvalitet i da igra jako dobar nogomet, ali ipak nije se pričalo na glas o mogućnosti osvajanja prvenstva. Očekivanja su bila da Azzurri mogu doseći četvrtfinale ili polufinale, što bi ionako bio veliki uspjeh, znajući da se Italija nije ni plasirala na svjetsko prvenstvo od prije tri godine. Ipak, kako je ekipa pobjeđivala redom svoje rivale, apetiti su počeli rasti.
Nakon pobjede nad Belgijom bilo je jasno da se tim može nositi sa najvećim protivnicima, a iznenadno ispadanje Francuske je otklonilo možda i najvećeg favorita za osvajanje titule. Javnost i navijači počeli su stvarno vjerovati u osvajanje prvenstva od tog trenutka. Nakon četvrtfinala, bilo je jasno da je Italija u igri za titulu i da je tim bio spreman za veliki uspjeh“, ističe Huseljić na početku razgovora.
Među najzaslužnijim za titulu jeste trener Roberto Mancini, ali i ostatak ekipe među kojima se posebno izdvajaju Bonucci, Donnarumma, Chiellini i mladi Chiesa. Njihova igra tokom prvenstva nije bila „tipična italijanska“ sa dosta opreza i na malo golova, što se u konačnici isplatilo.
“Najveće zasluge se pripisuju treneru Robertu Manciniju. On je arhitekt ove ekipe, koju je preuzeo 2018. godine nakon ispadanja u baražu za svjetsko prvenstvo u Rusiji. To je bio možda najniži trenutak italijanske reprezentacije u historiji i malo ko je tada vjerovao da se tim može vratiti na staze slave u kratkom vremenskom roku. Samom Robertu Manciniju mnogi novinari nisu vjerovali, ali on je ubrzo pokazao kvalitet svog rada. Italija je već od prvih mečeva pod njegovom palicom počela igrati atraktivan i moderan nogomet.
U napadu, ekipa je gradila svoje prilike uz pas igru koja je počinjala još od odbrambenih igrača. S druge strane, u odbrani akcenat je postavljen na visoki presing i brzo vraćanje posjeda lopte. To je stil koji smo vidjeli i na ovom evropskom prvenstvu i koji nije možda tradicionalan za italijanske timove, koje smo navikli gledati u nešto defanzivnijim postavkama. Ipak, i Mancinijeva ekipa je imala tokom cijelog turnira jednu čvrstu i kvalitetnu odbranu, koja nosi ogromne zasluge za konačnu pobjedu, počevši od sjajnog golmana Gianluigija Donnarumme do centralnih branića Giorgia Chiellinija i Leonarda Bonuccija.
Italija je primila samo četiri gola tokom prvenstva i nikada nije primila više od jednog gola po utakmici. Ta jaka odbrambena strana bila je posebno uočljiva u susretima protiv Španije i Engleske. Veliki doprinos je došao i od veznog reda, kojeg je predvodio Jorginho, ali i od napada, gdje se smjenjivao veliki broj igrača, svaki od kojih je nosio ekipu u pojedinim trenucima. Među njima posebno su se istakli Lorenzo Insigne i Federico Chiesa“, naglašava Huseljić.
Izvan države, malo ko je mogao očekivati da će Italija doći tako daleko i igrati tako kvalitetno. Azzurri nisu bili tim sa najvećim individualnim talentom na ovom prvenstvu, mnogi navijači ih nisu ni poznavali tako dobro a veliki kvalitet pojedinaca se možda po prvi put ukazao upravo na ovom turniru.
“Vjerujem da je Italija bila veliko iznenađenje ovog turnira. Italija nije bila najveći favorit nego jedan sjajan underdog. A svi volimo iznenađenja i, kada nas se ne tiče, navijamo pretežno za ekipu na koju gledamo kao slabiju. Vjerujem da je to, uz atraktivan nogomet, donijelo Italiji mnoge simpatizere u svijetu. Što se tiče same finalne utakmice, sigurno da i engleska uporna kampanja “It’s coming home” nije podigla simpatije prema ostrvskoj ekipi diljem Evrope, baš kao onaj “mekani” jedanestarac nad Sterlingom koji je donijeo prolaz Engleskoj protiv Danske. Sve te stvari su doprinijele da evropska javnost simpatiše za Azzurre. Podrška izvan Italije se mogla osjetiti i ovdje.
Gledali smo posebno slike iz Tirane, gdje je veliki broj albanskih građana pratio italijansku reprezentaciju sa Skenderbegovog Trga tokom cijelog prvenstva. S druge strane, i italijani koji žive izvan države, posebno u Velikoj Britaniji, su dali veliku podršku nogometašima na utakmicama odigranim na Wembley Stadionu, gdje su samo oni sa britanskom adresom mogli doći do karte za utakmicu”, kaže on.
Gianluigi Donnarumma je bio odlučujući igrač i spasilac italijanskog tima u mnogobrojnim trenucima na ovom turniru. Prema mišljenju Huseljića, zaslužio je nagradu za najboljeg igrača. Kako kaže, pred njim i ostalim mladim igračima je svijetla budućnost, iako mnogi kritičari u italijanskoj javnosti nisu bili mišljenja da će ova ekipa doći do vrhunskog rezultata.
“Donnarumma je bio odlična tokom prvenstva. On ima tek 22 godine, ali već 275 utakmica kao glavni golman Milana u Seriji A, gdje već duže vrijeme pokazuje svoje ogromne kvalitete. Sam ovaj podatak je pokazatelj nevjerovatne zrelosti i talenta ovog mladog igrača koji predvodi jednu obećavajuću generaciju italijanskog nogometa. Već na ovom prvenstvu je se posebno pokazao Federico Chiesa, koji je zadnjih godina bio i osporavan od strane dijela italijanske javnosti, dok su potvrdili dobre utiske iz Serie A Nicolò Barella i Manuel Locatelli.
Iznenađenje je bio Matteo Pessina, 24-godišnji veznjak Atalante koji je odigrao vrijedne minute na ovom prvenstvu. Uz njih tu su Giacomo Raspadori i Moise Kean, dvije velike nade italijanskog nogometa koje nismo vidjeli na ovom turniru, ali na koje će se sigurno računati u skorijoj budućnosti. Na neki način, talent ove generacije se nalazi kako na golmanskoj poziciji, gdje je će Azzurri moći računati i na sjajnog Alexa Mereta, tako u napadu i u veznom redu. S druge strane, veliki izazov u sljedećim godinama za Mancinija će biti formiranje nove odbrambene linije, jer je Giorgio Chiellini odigrao možda i posljednje veliko takmičenje u svojoj karijeri, dok je Leonardo Bonucci već napunio 34 godine.
Zalog za budućnost na tim pozicijama su Alessandro Bastoni i Matteo Lovato, mladići koji su se već pokazali u Seriji A, ali koji imaju još nekoliko godina razvoja pred sobom. Iznad svega, vjerujem da budućnost italijanske reprezentacije zavisi mnogo više od razvoja efikasnog kolektivnog sistema igre, koji je donio ovaj veliki uspjeh, nego od samog razvoja individualnih mladih talenata”, konstatira na kraju sagovornik Stava.