Maj je najtužniji i najteži mjesec u godini za Jasmina Dajanovića iz Tuzle, koji je preživio ranjavanje i masakr na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine, kada su mu ubijeni drugovi i poznanici. U istom je mjesecu, tri godine ranije, na dužnosti poginuo njegov otac Bahrija Dajanović.
“Za mene je generalno maj mjesec najteži mjesec u godini. Oca nikada neću zaboraviti. Samira Mujića nikada neću zaboraviti. Nedima Rekića nikada ne mogu zaboraviti. Oni su urezani u moj život i nema dana kada ih se ne sjetim...”, započinje Dajanović razgovor za Stav koji smo vodili u kafiću udaljenom nekoliko metara od mjesta gdje se nalazio kada je pala granata ispaljena s položaja Vojske Republike srpske s planine Ozren, ubivši tom prilikom 71 i teže ili lakše ranivši preko 200 mlađih osoba.
SA 17 GODINA SAM POSTAO GLAVA PORODICE PA OTIŠAO U ARMIJU
Jasminov otac Bahrija bio je među prvim žrtvama među braniteljima nakon bitke na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. godine, koja je predstavljala ključni događaj za odbranu Tuzle. Poginuo je u noći 15. na 16. maj 1992. godine. Došao je, navodi Jasmin, s posla, iz Termoelektrane “Tuzla”, i kao pripadnik Prve manevarske jedinice zadužio je oružje. Poginuo je s komšijom Nezirom Ćehajićem, kada je pala granata ispred ulaza Društva za tjelesno vaspitanje “Partizan”, gdje se nalazila komanda.
“Sa 17 godina sam postao, da tako kažem, glava porodice. U ratnim sam se uslovima brinuo o majci i bratu koji je šest godina mlađi. Snalazio sam se na razne načine, a ubrzo nakon što sam postao punoljetan prijavio sam se u vojsku, na odsluženje dobrovoljnog vojnog roka. Tada je to za muškarce koji nisu odslužili vojni rok u bivšoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji bio kao vojni rok u trajanju od četrdeset i dva dana i onda si spreman za liniju. Kako me život nije mazio, ni vojska nije mogla proći bez problema”, navodi Jasmin smješkajući se, napominjući da sada na ovo što će ispričati gleda kao na anegdotu, a tada mu je to stvorilo ozbiljan problem.
“Ispred vojno-regrutnog centra u Kojšinu, kada sam se prijavio, stavili su sve nas sa spiska u autobuse i mislio sam da idemo u kasarnu u bivšoj Skojevskoj ulici, ali su nas odvezli petnaestak kilometara dalje, na Dubrave, gdje je bivša armija imala vojni aerodrom. To mi se nije svidjelo, jer ako bih bio u Skojevskoj, skoknuo bih do kuće ili do nene i nešto bih pojeo, normalno bih se okupao i slično. Eto o čemu sam razmišljao u tim nenormalnim, ratnim uslovima. Kada smo stigli na Dubrave, bio sam nervozan, a tako mlad i tvrdoglav mangup, bio sam magnet za nevolje. Prišao mi je neki čovjek i rekao mi je da se pomjerim s tog mjesta. S njim sam se verbalno sukobio jer nisam htio da se pomaknem. Kada je otišao, svi su mi rekli da sam se suprotstavio kapetanu i da sam gotov. Iz tog razloga sam pobjegao iz vojske. Uzeo sam torbu i krenuo na kapiju. Kada su me na kapiji zaustavili i pitali gdje ću, rekao sam im da su me poslali da kupim cigare i da se odmah vraćam. Nedaleko je bila neka prodavnica. Nisam dugo pješačio kada je naišao kombi tuzlanskog vodovoda. Vozač me prepoznao i stao je. Pitao me gdje idem i rekao sam mu da idem kući. Tako sam se vratio. Poslije dvanaest dana po mene je došla vojna policija i odveli su me u pritvor, gdje je bilo užasno. U to vrijeme najveći broj ljudi u pritvoru bili su šverceri cigarama, koji su bili puni novca. Dok svijet nije imao šta da jede, oni su uživali kao u hotelu A kategorije i taj im je pritvor dobro došao. Drugi su ratovali, a oni su uživali.”
Poslije pritvora mu je, navodi Jasmin, došao redovni poziv za vojsku i odslužio je vojni rok 17. novembra 1993. godine. Trebali su ga, priča, rasporediti u jedinicu, odakle bi išao dalje na ratišta, ali očevi prijatelji koji su bili u Armiji RBiH, znajući za njegovu situaciju kod kuće, da je majka sama i da je brat maloljetan, poštedjeli su ga.
USLIJED ŠOKA I STRESA, NISU NI OSJETILI DA SU RANJENI
“Kasnije sam radio svašta. Živim blizu Doma mladih i tamo sam se zaposlio, radeći jedno vrijeme na ulazu, a poslije, konkretno u maju 1995, bio sam konobar”, prekida priču Jasmin, dok iz kutije vadi cigaretu i pali je, a potom nastavlja priču o danu u kojem je stradala tuzlanska mladost.
“Iako je bio stariji, družio sam se sa Samirom Mujićem. Bio je odličan momak, mladić u trendu, koji je imao sve u životu. Tog smo dana oko 18:15 sati krenuli prema Lukavcu, jer smo imali neko svoje društvo u Lukavcu i Srebreniku. On je došao po mene i tada je pala prva granata, nakon koje se oglasila sirena za opću opasnost. Došli smo u Lukavac, tada se izlazilo u 'Šekspir' i 'Holivud', ali nismo zatekli nikog od poznanika pa smo se zaputili u Srebrenik. Ondje smo izlazili u kafić koji se zvao 'Hari', ali smo se kratko zadržali i krenuli smo nazad u Tuzlu.”
Stigavši u Tuzlu, Mujić je automobil parkirao na parkiralištu na Solnom trgu, dvadesetak metara udaljenom od mjesta masakra i nekoliko minuta prije zločina nad tuzlanskom mladošću, koji je počinjen u 20 sati i 50 minuta.
“Ušli smo u masu omladine, pozdravljali smo se, jer smo dosta mladića i djevojaka poznavali. Ja sam stajao u neposrednoj blizini pada granate. Mnogi kažu da nisu čuli ispaljenje granate, ja sam ga čuo i instinktivno sam, pošto sam se veoma plašio granata, u nekoliko koraka pobjegao iza golfa i čučnuo pored točka. Detonacija me odbacila oko sedam metara. U tim je trenucima zavladao totalni muk. Tišina. Nevjerovatno, ali ništa se ne čuje. Plašio sam se naredne granate i prešao sam preko Kapije na parking, misleći da će Samir doći i da ćemo bježati. Uopće se ne sjećam kako sam došao do parkinga. Jezivi je tajac vladao sigurno minutu i, kada sam pogledao s parkinga ka Kapiji, sve je bilo žuto, pretpostavljam od oštećenih fasada s okolnih objekata. To je djelovalo kao da gledate pješčanu oluju. U tom su se momentu počeli čuti vriskovi i jauci povrijeđenih. Nastupio je opći haos. Ne znam ni sam u kojem sam momentu shvatio da sam ranjen u nogu. Narod je vrištao i dozivao u pomoć. I ja sam dozivao Samira. Morali smo bježati. Čekao sam ga, ali nije dolazio. U međuvremenu se pojavio taksista Nečko, zovu ga Beguna i on je u svoju ladu utrpao mene, neko troje pozadi i još dvoje je bilo u gepeku. Ne sjećam se ko je to bio. Sve nas je vozio direktno u bolnicu, na Gradinu. U toku vožnje mi je rekao da mu pipnem vrat, jer ga je nešto peklo pa da provjerim da nije možda i on ranjen. Ja mu pipnem vrat i, iako osjetim rupu veličine klikera i vidim da mi je ruka krvava, kažem mu da nije ranjen. Uslijed šoka i stresa, ni on nije osjetio da je ranjen i sve nas je uspješno dovezao do bolnice, a taj mu je geler i ostao jer ga nisu smjeli dirati.”
Do dolaska u bolnicu Jasmin se više nije mogao oslanjati na nogu pa je puzao. Kaže da je bolničko osoblje već bilo obaviješteno o tome šta se desilo i užurbano su se pripremali za veliki priliv ranjenika.
“Među prvima smo stigli u bolnicu. Poslije su samo dovozili mrtve i ranjene. Pola ih je ležalo po hodnicima. Prilikom ulaza sam već vidio mrtve. Dok sam čekao, sjećam se da me jedna lijepa djevojka pitala da vidim šta joj je sa stomakom. Ležala je i rekla je da osjeti kao neko škakiljanje. Kada sam joj podigao majicu, vidio sam da joj je želudac raznesen, ali i njoj sam rekao da nije ništa strašno. Šta sam drugo mogao? Ona je preživjela, viđao sam je kasnije. Ja sam bio u Klinici za ortopediju. Bio sam ranjen u stopalo i samo su mi obložili nogu jer sam ih zamolio da stave puno zavoja da ne gledam krv. U odnosu na druge, ja sam bio lakši slučaj i primljen sam ujutru oko pola sedam. Pregledao me primarijus Svemir Čustović, tada vrlo mlad ljekar. Kasnije sam dobio otpusnicu i poslije toga mjesec i po sam išao na previjanja u garnizon. Dok skočni zglob nije došao na svoje mjesto, gegao sam i koristio štake. Teško mi je palo saznanje da su mi drugovi Samir i Nedim poginuli. Čim sam osjetio da mi je malo bolje, otprilike sedam dana poslije masakra, tražio sam da me odvezu na to mjesto. I sada se naježim kada se prisjetim cijelog zida oblijepljenog posmrtnicama i dosta, dosta cvijeća.”
NEPRAVEDNO JE SVE U VEZI S OVIM MASAKROM
Narednih je dana posjećivao ranjene prijatelje, dok je vremenom s većinom onih koji su otišli na liječenje u inostranstvo izgubio kontakt. Danima poslije pratio je televizijske izvještaje o masakru. Prosječna dob ubijenih na Kapiji bila je 23 godine, a najmlađa žrtva bio je Sandro Kalesić, koji je imao dvije i po godine, a nakon ranjavanja gelerom, preminuo je u očevom naručju.
Jasmin stanuje u blizini i često je u Aleji mladosti, gdje su, bez obzira na religijsku pripadnost, ubijeni na Kapiji ukopani na istom mjestu, u parku na Slanoj Banji. Dženaze i sahrane obavljale su se u ranim jutarnjim satima, u prisustvu najbližih članova porodice, jer se strahovalo od mogućeg granatiranja i potencijalno novog masakra. Neke porodice su se izjasnile da svoje najmilije žele ukopati u njihovim rodnim mjestima, tako da nisu svi koji su ubijeni na Kapiji ukopani u Aleji mladosti.
“Svakog 25. maja obavezno s prijateljem Dinom idem na Aleju, gdje položimo cvijeće. Idemo kada gore nema nikog osim roditelja ubijenih mladića i djevojaka. Ne želimo da susrećemo nikakve delegacije i zvaničnike. Nepravedno je sve u vezi s ovim masakrom. Vidite da 'oni' to žele ispolitizirati, lažu i pričaju kako smo to inscenirali. Zatim, znamo kako je Novak Đukić, pravosnažno presuđeni ratni zločinac, umjesto iza rešetaka, završio na slobodi. On je kao komandant jedini optužen za ovaj svirepi zločin, a onda je pobjegao u Srbiju jer ima dvojno državljanstvo. Pa nije Srbija preko svijeta, tamo ste za sat i po. Njihove vlasti znaju gdje je on i šta radi. Da ima volje, Đukić bi bio izručen ili bi kaznu izdržavao u nekom srbijanskom zatvoru, jer je Bosna i Hercegovina sa Srbijom potpisala takav sporazum. Svako mora odgovarati za svoja djela, bez obzira na to gdje se nalazi. Ja lično, kao dijete, prvobitno se to formalno nazivalo, poginulog borca, a kasnije šehida, dobio sam posao u firmi u kojoj je radio moj otac. Ja kao civilna žrtva rata niti šta tražim, niti očekujem od bilo koje vlasti. Meni je drago da sam ostao živ, hvala Allahu! Ništa drugo mi ne treba. Znam kako je roditeljima čija su djeca ubijena i ne daj Bože nikom da to doživi. Na ovo iskustvo ne gledam više kao na traumu, naučio sam se da živim s tim, iako su posljedice, očekivano, ostale i tek sam ih poslije osjetio. Ono što smatram greškom jeste to da preživjele niko od stručnjaka, psihologa i psihijatara nije kontaktirao da nas pita treba li nam njihova pomoć. Nije to u tom periodu nikako bilo organizirano. Pitanja mentalnog zdravlja i dalje su u našem društvu tabu tema, ali to ne treba tako biti”, zaključuje Jasmin svoje ratne ispovijesti.