Andrew A. Michta, viši saradnik i direktor Scowcroft Strategy Initiative pri Atlantskom vijeću Sjedinjenih Država, za Politico analizira trenutne odnose svjetskih sila i daje uvid u unutrašnje slabosti Zapada te predlaže modele za izlazak iz krize.

U nepopustljivom carstvu darvinističkog ekosistema koji nazivamo međunarodnim odnosima, rijetki su trenuci kada se historija naglo ubrzava i odluke postavljaju svijet na novi kurs.

To se dogodilo kada je američki predsjednik Ronald Reagan izgovorio čuvene smjernice „mi pobjeđujemo, oni gube“ za svoju administraciju. Ili kada je sovjetski vođa Mihail Gorbačov pokrenuo svoje reforme perestrojke u očajničkom pokušaju da se takmiči s Amerikom kao nepromišljenom politikom koja je na kraju urušila sovjetsko carstvo. Ili u skorije vrijeme, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin po drugi put napao Ukrajinu 2022., a kineski predsjednik Xi Jinping je proglasio „prijateljstvo bez ograničenja“ Pekinga s Moskvom.

Danas se SAD i njeni saveznici suočavaju sa sličnim trenutkom u kojem će strateški izbori odrediti tok historije za jednu generaciju. Ali da bi osmislio ispravnu strategiju, političko vodstvo Washingtona mora hladno i precizno dijagnosticirati šta muči svijet oko njih - a njegovi saveznici moraju učiniti isto. Ako ne, rizikujemo da upadnemo u sveopšti globalni sukob.

Demokratije su već u ranim fazama rata koji transformiše sistem, a koji je skoro bio objavljen od strane novoformirane „osovine diktatura“. Rusija i Kina postavljaju novu globalnu agendu, dok Iran i Sjeverna Koreja rade na uklanjanju onoga što je ostalo od njihovih regionalnih ravnoteža snaga. Ali politički lideri u SAD-u i Evropi sporo su prepoznali ovu novu stvarnost, a mnogi se još uvijek drže posthladnoratovskog narativa o “međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima”, umjesto da direktno govore svojoj javnosti o oluji koja se nadvija preko horizonta.

Čini se da naši politički establišmenti nisu u stanju da prevladaju svoju nevjericu da su dobra stara vremena globalizacije stvar prošlosti.

U međuvremenu, Rusija i Kina su se naoružavale velikom brzinom i razmjerom, pri čemu je Moskva potpuno mobilizirana za stvaranje snaga od 1,5 miliona, a Peking već komanduje vojskom od preko 2 miliona vojnika. Mornarica kineske narodnooslobodilačke vojske već je brojčano veća od američke mornarice, njena brodogradilišta grade nove jedinice brže od bilo čega što američki izvođači mogu postići. Isto važi i za spore stope proizvodnje municije u SAD, a da ne spominjemo slabe performanse najvećih evropskih ekonomija kada je u pitanju ponovno naoružavanje. Kao primjer, ove godine se očekuje da će Rusija proizvesti oko tri puta više artiljerijske municije nego SAD i Evropa zajedno — i to po mnogo nižoj cijeni.

Istina je da, kako osovina diktatura nastavlja da se konsoliduje, i politički i vojno, kolektivni Zapad — iako se proglašava ujedinjenim — ostaje polomljen. Demokratski saveznici su često u različitim ciljevima kada su u pitanju njihovi ekonomski interesi, a nedostaje im i zajednička procjena prijetnji.

Decenije nakon hladnog rata navikle su zapadna društva na život sa ograničenim rizikom - ili po mogućnosti bez rizika u potpunosti. U glavama njihovih građana, globalizacija je uklonila nasilje među državama iz njihove jednačine nacionalne sigurnosti. “Složena međuzavisnost” koju je podstakla internacionalizacija proizvodnje u tolikoj je mjeri zaplela državne interese da je za njih postala konkurencija, a ne rat, i pregovori, a ne konfrontacija, koja je uobličila svjetski poredak.

Naša naivnost i željno razmišljanje spriječili su nas da shvatimo da kada je u pitanju čvrsta moć, postoji samo zavisnost — i tu nema ništa složeno, osim ko zavisi od koga i za šta.

Ali rizik je i dalje prisutan. Oduvijek je bio inherentan našem međunarodnom sistemu - bilo da se manifestira u raspadanju vojnih bilansa, tokovima masovnih migracija ili Covid-19. I iako se još uvijek smatra neprihvatljivim, jedini put naprijed je ponovno naučiti kako živjeti s rizikom i pripremiti se za njega.

Da bi SAD i njeni demokratski saveznici izradili pobjedničku strategiju protiv osovine diktatura, naši politički lideri moraju govoriti jasno, istinito i direktno: Međunarodni poredak zasnovan na pravilima — ako je ikada zaista postojao — je mrtav. Nema strateškog lukavstva, nema „zakreta“ koji može zamijeniti imperativ prebacivanja proizvodnje u SAD, odvajanja od Kine i udvostručavanja američkih izdataka za odbranu, uz dramatičnu reformu našeg sistema nabavke oružja.

Zapadni lideri moraju prenijeti svom narodu da ako želimo da očuvamo svoj prosperitet u budućnosti, morat ćemo se boriti za to. Ako želimo očuvati našu sigurnost — i sigurnost naše djece — moramo prestati da se držimo upravljanja eskalacijom kao naše ideje i biti spremni za rat ako nas izazovu neprijatelji. Samo tada će se odvraćanje održati i regionalna ravnoteža snaga opstati.

Građani širom demokratskog svijeta ne moraju čuti bromide o međunarodnim normama i vrijednostima. Oni su nekažnjeno kršeni od strane Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje u posljednjih 20 godina. Ono što treba da čujemo je da ne postoji zamjena za čvrstu moć izgrađenu na ekonomskoj snazi ​​i nacionalnoj koheziji. Na kraju krajeva, narodi, a ne vojske, idu u rat.

U tom kontekstu, najveći izazov s kojim se demokratije danas suočavaju je imperativ prilagođavanja. Ali ne može biti prilagođavanja ako ne artikulišemo čemu se trebamo prilagoditi. Jednostavno rečeno: ako želimo očuvati mir, SAD i njeni saveznici moraju prijeći na ratne noge, ako ni zbog čega drugog nego zbog činjenice da su naši neprijatelji to već učinili. Da bismo se mobilizirali za ono što dolazi, potrebna nam je promjena kulture u načinu na koji organiziramo našu ekonomsku aktivnost i kako se odnosimo jedni prema drugima u društvu.

Moramo da stavimo front i centar nacionalne sigurnosti u to kako se pripremamo za budućnost.

Konforna vremena stvaraju menadžere, teška vremena proizvode lidere. Oni koji su se mobilizirali da poraze nacističku Njemačku i carski Japan, bili su djeca Velike depresije za koju su krevetić u kasarni i tri obroka dnevno bili dobar posao. Bili su navikli da svojim rukama rade na farmama i u fabrikama. I najviše od svega, imali su zajednički osjećaj obaveze jedni prema drugima, koji proizlazi iz saznanja da je neko dio nečega većeg od njih samih: nacije.

Usred naše polomljene politike, možemo li reći isto za SAD ili njihove saveznike danas? Može li se zemlja koja se mora osloniti na svog protivnika za kritične lance snabdijevanja nadati da će istrajati i pobijediti?

Pa ipak, SAD i dalje raspolažu resursima bez premca koji bi, ako se mobiliziraju, osigurali pobjedu. Ali da bismo se mobilizirali, potrebna nam je iskrenost. Moramo još jednom saslušati jedni druge i potrebno nam je vodstvo koje može pripremiti naša društva za ovo novo, nestabilno međunarodno okruženje.

Potrebni su nam lideri koji će zamijeniti menadžere – pojedince koji će imati hrabrosti da nauče društvo da još jednom prihvati rizik i da nastavi s rizikom dok ne uspijemo. Potrebni su nam lideri koji mogu artikulisati nacionalnu strategiju, koja govori o našim nesvodljivim sekundarnim i perifernim nacionalnim interesima, jasno prenoseći za šta smo spremni da se borimo i umiremo.

Naša strategija za pobjedu ne može jednostavno biti reaktivniji normativni govor o “odbrani poretka zasnovanog na pravilima”. Potrebna nam je vizija pobjede u ovom ratu, i to zdravorazumski komunicirati, kako bi svaki građanin jasno shvatio kuda idemo i šta se od njih očekuje.

Samo tada se demokratija može postaviti na ratnu osnovu i — ako odvraćanje ne uspije — moći pobijediti.