New York Times je 20. augusta objavio da je Bidenova administracija još u martu potiho odobrila novu uputu upotrebe nuklearnog oružja (“Nuclear Employment Guidance”) koja uključuje pripreme za borbu i pobjedu u nuklearnom ratu na tri fronte protiv Rusije, Kine i Sjeverne Koreje. Neki promatrači smatraju kako postoji više pokazatelja da takav rat podrazumijeva tzv. preventivne američke nuklearne napade, dakle SAD bi udarale prve na „neprijatelje“ kako bi eliminirale sposobnost njihovog nuklearnog odgovora i/ili ih odvratile od istog.

Ti pokazatelji su: američka odluka da instalira dugometne balističke projektile koji mogu nositi nuklearne glave na istočnonjemačku teritoriju, NATO vojna podrška Ukrajini u napadu i okupaciji dijela Kurske regije u Rusiji u svrhu postizanja presedana za izravne napade na rusku teritoriju, najavljeno odobrenje za isporuku JASSM i drugih dugometnih projektila Ukrajini kojima bi se takvi napadi izvodili te tehničke izmjene američkih nuklearnih bojevih glava čija je jedina svrha povećanje broja mrtvih u preventivnom nuklearnom napadu na jednu ili sve tri gorepomenute zemlje.

Anglosaksonski rat

Londonski Financial Times je objavio 2. septembra da su Bidenova administracija i Ujedinjeno Kraljevstvo blizu reviziji njihovog Sporazuma o zajedničkoj odbrani (Mutual Defense Agreement - MDA) koji ujedinjuje nuklearne programe dviju zemalja, u pravcu njegovog trajnog produljenja koje ne bi zahtijevalo formalno produljenje svake godine ili u redovnim razmacima. To znači da bi taj sporazum ostao trajno na snazi, a da parlamenti obiju zemalja o tome ne bi više odlučivali, bez obzira na ustavne odredbe u SAD. Vlade bi ga produljivale, mijenjale, proširivale, bez uticaja narodnih zastupnika i bez kontrole javnosti. Na tu vijest je reagirao izvjesni Malcolm Chalmers, zamjenik direktora Royal United Services Instituta (RUSI – najstariji i najprestižniji britanski najstariji think-tank). Chalmers je istakao kako je dobra vijest za Ujedinjeno Kraljevstvo da više ne treba brinuti da neka buduća američka administracija obnavljanje sporazuma koristi kao polugu (za političke i druge ustupke – op.a.) Isti je Chalmers još 2022. zazivao nuklearnu igranku (bal) sa Rusijom oko Krima.

Isto tako, niz sporazuma koji su potpisani na posljednjem NATO samitu u Washingtonu, u julu, koji se prikazao kao trampovski, odnosno od Trumpa odobrena NATO ratna strategija protiv Rusije, na neki način predstavlja nadnacionalni pečat rata, izvan dosega ijedne od članica NATO pakta, koje su, barem u teoriji, suverene države. Čak i demokratske, a neće odlučivati o ratu koji se može voditi i mimo člana 5. NATO povelje, odnosno u slučaju pokretanja kolektivne odbrane jedne napadnute članice pakta.

Na ovo je Rusija reagirala 4. septembra izjavom glasnogovornika Kremlja, Dimitrija Peskova, ali kao eha izjava šefa diplomatije Lavrova, zamjenika premijera Rjabkova i samog šefa države, demokratora Putina, dakle čitavog Kremlja, Onog Kremlja koji se, preko svojih zvučnika poput predsjednika Savjeta nacionalne sigurnosti, bivšeg predsjednika i premijera, Dimitrija Medvedeva nije libio upotrebljavati retoriku nuklearnog rata, nastavi li tzv. Zapad pružati podršku Ukrajini, pa čak i u odbrani njezina suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Peskov je ponovio da se ruska vlada nalazi u procesu revizije vlastite nuklearne doktrine koja je polazila od premise da neće prva udariti i to radi izazova i prijetnji koje stalno dolaze od zemlja tzv. kolektivnog Zapada. Dakle, najveće nuklearne sile, 35 godina nakon kraja Hladnog rata, najavljuju preventivne nuklearne napade u novom Vrućem ili već započetom Trećem svjetskom ratu. Šta ova, nuklearna faza svjetskog rata u toku znači za čovječanstvo, nije valjda potrebno objašnjavati. Problem dijela elite (za nadati se samo dijela) luđaka u Moskvi, Washingtonu i evropskim glavnim gradovima je da stvarno vjeruju kako bi preventivni nuklearni udari dekapacitirali protivnike da uzvrate. Nevjerovatno!

Sada se samo treba čekati male igrače na nuklearnoj pozornici, Kinu, Indiju, Pakistan, Francusku ili Ujedinjeno Kraljevstvo da promijene svoje „doktrine“, pa imamo ne bal, već maskenbal. Doduše, kako je jasno iz beskrajno produljenog anglo-američkog Sporazuma u zajedničkoj odbrani, Englezi (Škote, Velšane i Irce u toj državi niko baš ne pita) su vjerovatno već i promijenili svoju „doktrinu“. Uključimo li u ove doktrinarne promjene neodgovorne i kriminalne režime poput Izraela ili Sjeverne Koreje, maskenbal postaje dance macabre. Sumrak i kraj čovječanstva.

Uzroci košmara

Kako se čovječanstvo našlo u ovom košmaru? Otkuda ovakva prevladavajuća ideologija? Šta je to vrijedno spašavanja po cijenu anihilacije čovječanstva? It's the economy, stupid, poznata je američka uzrečica, šlagvort kojim se svaki primarni uzrok rata vidi u ekonomskoj sferi, odnosno pokušaju jednih da uspostave ili zadrže sistem pljačke onih drugih. Zapravo, dok se može bez rata, primjenjuju se metode političkih i drugih ucjena i korupcije u održavanju sistema pljačke slabijih, a resursima bogatijih. Kada to više ne ide jer raste i jača otpor, potrebno je politiku voditi drugim sredstvima – ratom kako je podučavao pruski (da li slučajno?) teoretičar rata, Carl von Clausewitz.

Nakon finansijskih spekulacijama uzrokovane ekonomske krize nepojmljive magnitude 2008. kada su privatni kockarski dugovi plaćeni javnim novcem (budžeti za tzv. bail out aranžmane za odabrane igrače), nakon koje nije došlo do promjene paradigme ekonomskih odnosa ili barem finansijske arhitekture koja je trebala ograničiti i u dobrom dijelu kriminalizirati spekulacije, bilo je samo pitanje vremena kada će se nova, još teža kriza dogoditi. I to je vrijeme došlo, a kriza je ciklička baš kako i mora, po svojoj unutarnjoj logici i po logici globalnog finansijskog sistema. Neki bi rekli, po logici kapitalizma. Taj se suštinski bankrotiran sistem tvrdoglavo brani, pa i pokretanjem ili izazivanjem niza ratova koji se polahko pretvaraju u jedan svjetski, koji odnedavno ima i svoju potvrđenu nuklearnu komponentu – komponentu totalnog razaranja.

Dakle, brani se globalni finansijski sistem koji je francuski dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Maurice Allais nazvao Casino Mondiale i koji pokazuje sve simptome terminalne faze bolesti, ali koji ima devastirajuće efekte na globalnu i nacionalne ekonomije, odnosno na realan ekonomski sektor. No, kako je njegov pokretač, njegov krvotok, njegova esencija novac, a ne stvarna ekonomija razvoja, bez njegove se propasti, problem neće riješiti i, zahvaljujući tvrdoglavoj želji da ga se sačuva po svaku cijenu, svijet se nalazi u globalnom ratu koji vrlo brzo može postati i posljednji koji će čovječanstvo voditi.

15. augusta 1971 povučen je okidač ovog ludila. Prije 53 godine američki predsjednik Richard Nixon donio je sudbonosnu odluku, ne za SAD, već za čitav svijet. Naime, on je tada ukinuo konvertibilnost američkog dolara u zlato, odnosno odvojio ga od standarda zlatne rezerve na čemu je počivao Sporazum iz Bretton Woodsa o poslijeratnoj obnovi Evrope i svijeta. Tada je dogovoreno da se sve konvertibilne svjetske valute mogu mijenjati u dolare, dok je dolar usidren u zlatni standard i konvertibilan je u zlato. Uspostavljeni su relativno fiksni međuvalutni tečajevi (koji su se revidirali na godišnjoj razini, u odnosu na trgovinski i platni bilans, rast BDP-a, BDP per capita i neke druge ekonomske pokazatelje).

Nixon je zapravo zamijenio fiksne međuvalutne tečajeve tzv. plutajućima i time otvorio vrata pakla. Sva silina spekulativnog, vrlo često i prljavog novca slila se na burze, cijene u počele fluktuirati u nepredvidivim ciklusima, orijentacija na brzu i lahku zaradu postala je opsesijom, a finansijski sektor je, umjesto da bude lubrikant realnom, postao njegov gospodar i sve više izvlačio finansijska sredstva iz njega. Malo, vrlo malo ljudi tada je upozoravalo da je to put u monetarizam, odnosno u novu ekonomsku depresiju na koju će odgovor biti novi fašizam i novi svjetski rat, ovaj puta nuklearni.