Zamislite da danas izađete iz kuće u sedam ujutro i kupite štrucu kruha za marku ali kada se vratite kući na večeru, trgovac vam naplati dvije marke a sutradan u vrijeme ručka već traži četiri. To se dogodilo u Mađarskoj 1946. godine, kada su se cijene udvostručavale svakih 15 sati.
Njemačka hiperinflacija iz 1920-ih dobro je poznata jer je utrla put nacistima na vlast, ali bila je daleko slabija od onoga što je Mađarska pretrpila nakon Drugog svjetskog rata. To je još uvijek najgora eskalacija cijena u povijesti, što se može vidjeti na tadašnjim novčanicama: najveća je 1944. bila 1000, ali 1946. već su cirkulirale one od 100,000,000,000,000,000,000.
Za poređenje, ako je Bosna i Hercegovina imala inflaciju od oko 13 posto prošlog mjeseca, Mađarska je bila na 13.600.000.000.000.000% (trinaest hiljada šest stotina milijardi posto) u julu 1946. Bio je to ekonomski zemljotres koji je potpuno promijenio život Mađara: morali ste potrošiti koliko imali ste brzo, jer za nekoliko sati novac više nije vrijedio ništa. Novčanice su se gomilale na ulicama jer nisu bile vrijedne papira na kojem su bile štampane, a kovanice su nestale jer je metal od kojeg su napravljene bio astronomski vrijedniji od zakonskog sredstva plaćanja.
Mađarska je dva puta izgubila Drugi svjetski rat. Učestvovala je u sukobu na strani Hitlera, ali kada su se nacisti povukli, iz zemlje su odnijeli sve što nije bilo pričvršćeno za zemlju, uključujući i nacionalne zlatne rezerve. Digli su u zrak i gotovo sve što nisu mogli uzeti. Kada su Sovjeti ušli, tražili su 300 miliona dolara odštete te da Mađarska snosi troškove boravka 600.000 vojnika Crvene armije na svojoj teritoriji. Samo te dvije stavke potrošnje zauzimale su manje-više polovicu budžeta mađarske vlade.
U isto vrijeme dok se Mađarska nosila s ovim enormnim izdacima, morala se suočiti i s dramatičnim smanjenjem prihoda. Ekonomija je bilo u rasulu i gotovo svi sektori su proizvodili 40% manje nego prije rata. Država nije mogla pribjeći ni američkoj pomoći, jer SSSR to nije dopuštao. Dakle, budući da ono što je prikupila od poreza jedva da je bilo dovoljno za plaćanje 20% onoga što je morala potrošiti, mađarska je vlada odlučila započeti sa štampanjem novčanica.
Spremala se savršena oluja. Sve je više novca bilo u opticaju, a istovremeno je valuta bila sve nepopularnija. Mađarska je izgubila teritorije u Drugom svjetskom ratu i stanovnici tih krajeva bili su spremni pod svaku cijenu riješiti se svojih penga. Osim toga, milioni Mađara koji su proživjeli hiperinflaciju 1920-ih i njene posljedice brzo su uočili prve znakove onoga što će doći i potrošili su novac.
Umjesto da se bore protiv inflacije, vlasti su pokušale živjeti s njom, a to je uticalo, naprimjer, na plaćanje poreza. Vlada je izmislila novu valutu, adopengo, koja se ažurirala prema inflaciji i zbog koje su milioni građana još više odustajali od penga , koji je nastavio tonuti.
Opsluživanje osnovnih javnih usluga poput pošte takođe je postajalo sve teže. U ljeto 1945. slanje pisma je koštalo današnjih 40 centi, no pola godine kasnije poraslo je na 100 a 1. jula 1946. već je koštalo osam milijardi, a samo četiri dana kasnije dosegnulo je dvadeset hiljada milijardi. Situacija je postala očajna. Došlo je vrijeme kada je svako ko je mogao imao novac na posebnim bankovnim računima koji su pratili stanje sa službenom inflacijom, puno nižom od stvarne, a ljudi su svaki dan uzimali ono što im je potrebno da bi ga potrošili neposredno prije nego što je deprecirao. Vrlo skupo crno tržište cvjetalo je unatoč prijetnjama vlade da će osuditi svakoga ko ga koristi na prisilni rad, a neki su poslodavci pristali plaćati svoje radnike izravno u kalorijama: novac potreban za kupovinu X kalorija hrane.
Kraj je došao u augustu 1946. i bio je još bolniji. Mađarska vlada usvojila je novu valutu, forintu, koja je vrijedila 400.000.000.000.000.000.000.000.000.000 penga i bila je garantirana zlatnim rezervama. Ograničio je javni dug, postrožio garancije koje su banke morale ponuditi, odobrio nove poreze i podigao druge te otpustio javne službenike.
Situacija se počela popravljati, pa je u samo mjesec dana naplata poreza s 21% pokrivanja javne potrošnje prešla na 33%, da bi nedugo zatim dosegla 96%. Cijena za stanovništvo bila je, međutim, dramatična. Procjenjuje se da su od početka hiperinflacije mađarski radnici izgubili 80% svoje kupovne moći, a čak je početkom 1946. New York Times rekao da zemlja "živi na kruhu, jer meso i mast gotovo je nemoguće pronaći“.
Vlada koja je progurala plan štednje bila je jedna od posljednjih formalno nezavisnih vlada prije nego što je Mađarska postala 100% satelit Sovjetskog Saveza što je trajalo četiri desetljeća. Inflacija se vratila iznad 30% tek 1991. godine, s padom Željezne zavjese, ali nikada se nije približila užasnom nivou iz 1946. Forinta koja je stvorena da se zemlja izvuče iz tog blata i danas je zvanična valuta.