Kada se u književnim krugovima spomene Kairo, nemoguće je ne pomisliti na čovjeka koji je njegove sokake, sudbine običnih ljudi i turbulentnu historiju Bliskog istoka pretočio u univerzalnu umjetnost.

Naguib Mahfouz, književni gorostas koji je preminuo 30. augusta 2006. godine, ostaje upamćen kao ličnost koja je arapski roman uvela u sferu svjetske elite.

Mahfouz je rođen u decembru 1911. godine, u kairskoj četvrti Al-Jamaliyyah, ambijentu koji će kasnije postati pozornica mnogih njegovih djela.

Sin državnog činovnika, i sam je krenuo očevim stopama nakon što je 1934. godine diplomirao filozofiju na kairskom univerzitetu.

Punih 37 godina, sve do odlaska u penziju 1971. godine, Mahfouz je balansirao između birokratskih obaveza u državnoj upravi i svoje istinske strasti – pisanja.

Iako je prve korake napravio u svijetu kratke priče i historijskih romana smještenih u drevni Egipat, Mahfouz je svoj puni glas pronašao pišući o savremenom društvu.

Njegov apsolutni vrhunac predstavlja "Kairska trilogija", grandiozno djelo objavljeno sredinom 1950-ih godina prošlog stoljeća. Kroz tri nastavka – "Put između dva dvorca", "Dvorac čežnje" i "Šećerna ulica" – pisac je kroz tri generacije jedne porodice naslikao portret egipatske misli i društvenih lomova u periodu od Prvog svjetskog rata pa sve do revolucije 1952. godine.

Njegovo pisanje nije bilo samo estetsko istraživanje, već i duboka društvena kritika. Mahfouz se hrabro hvatao u koštac s temama kolonijalizma, položaja žena i političke tiranije. Međutim, upravo ga je ta beskompromisnost koštala mira. Zbog alegorijskog tretmana religijskih tema u romanu "Djeca s ulice" iz 1959. godine, postao je meta radikalnih krugova. Knjiga je dugo bila zabranjena u njegovoj domovini, a sukobi su kulminirali 1994. godine pokušajem atentata, kada je pisac teško ranjen nožem u vrat.

Kruna njegove karijere stigla je 1988. godine, kada mu je uručena Nobelova nagrada za književnost, čime je postao prvi autor s arapskog govornog područja koji je dobio ovo priznanje. Švedska akademija prepoznala je zrelost koju je Mahfouz donio arapskoj književnosti, eksperimentirajući s formama – od psiholoških trilera poput romana "Lopov i psi", preko kritike Nasserovog režima u Miramaru, pa sve do inovativnog pristupa u "Jutarnjem i večernjem razgovoru".

S opusom koji čini više od 45 romana i zbirki priča, tridesetak filmskih scenarija i brojnih drama, Mahfouz je ostavio nasljeđe koje nadilazi granice Egipta.

U njegovu čast, 1996. godine utemeljena je i prestižna književna medalja koja nosi njegovo ime, a kojom se nagrađuju najbolji savremeni arapski pisci.