U teškom vremenu za dobro je potrebna hrabrost. Više nego za zločin. Agresija na Bosnu i Hercegovinu bio je period kada su ljudi ispitivali granice svoje ljudskosti jer je nad onim što se dešavalo najlakše bilo zatvoriti oči i otvoriti ih kada ubice Bosne i Hercegovine završe posao.
Na svu sreću, ima ljudi koji su spremni žrtvovati vlastiti komoditet, karijeru, sigurnost i napokon – život, kako je to 29. aprila 1993. godine uradio Graham Bamford spalivši se i umirućim glasom poručivši: Moramo pomoći djeci Bosne – natpis je koji se danas nalazi na crnoj ploči na travnjaku ispred zgrade Britanskog parlamenta.
O pjesnicima iz Srbije uglavnom se zna po onima koji su bili pogonsko gorivo ispisivanju srpskog beščašća po Bosni i Hercegovini: Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Gojko Đogo, Brana Crnčević, Momo Kapor, Rajko Petrov Nogo, Milan Komnenić, Danko Popović, Milovan Vitezović... Ali dobro bi bilo znati da ima i onih pjesnika u Srbiji od kojih bi se mogla načiniti jedna mala antologija koja bi posvjedočila da postoje ljudi čije se biće odupire zlu. Time su se svrstali uz brojne pjesnike svijeta koji su dizali svoj glas protiv ubijanja i sakaćenja Bosne i njezinih građana, od kojih su najzvučnijeg imena dobitnici Nobelove nagrade Czesław Miłosz i Josif Brodski. Njihov čin, ma koliko bio efektan i imao snažan odjek, ipak je manje hrabar od čina onih koji su živjeli i pisali u Srbiji jer je, svima poznato, pritisak bio do granica neizdržljivosti.
Zato s posebnim divljenjem spominjemo imena: Predrag Čudić, Miodrag Stanisavljević, Mirjana Stefanović, Dragoljub Stanković, Dragana Mladenović, Miloš Živanović, Tomislav Marković, Siniša Tucić...
Vođeni Sartrovom tezom o konkretnoj univerzalnosti i Herbertovim stihovima iz autopoetičke pjesme Gospodin Kogito i mašta: da je ptica ptica / ropstvo ropstvo / da je nož nož / smrt smrt, realizirali su stihove koji nedvojbeno imenuju šta se dešava u susjedstvu pribavljajući sebi poziciju onih koji su se odredili naspram planetarnog zla.
Ovog puta zastajemo nad pjesmom Mirjane Stefanović Njen tata, koja bi se po stilskim osobenostima dala svrstati uz pjesme Abdulaha Sidrana Nevolje četničkog snajperiste i Sarajevska molitva. Pjesnik sličnog spisateljskog zaslona Tomislav Marković kaže: U istim željeznim godinama pjesnikinja Mirjana Stefanović piše pjesme o užasima i zlu koje će biti objavljene 1995. godine u zbirci čiji naslov, jednom riječju, sažima sve što je i dalje beskorisno – Elipse. U toj knjizi možda je najkraća pjesma nazvana
NJEZIN TATA
iz Doboja nam doleteo
trinaestogodišnji anđelak
sedi ćuti usta ne otvara
a kad je namole da progovori
– moj je tata zaklao
moju najbolju drugaricu – veli
Ma koliko pjesma bila ekspresivna, postavlja se pitanje da li će ikad ući u udžbenike kako bi upozoravala mlade ljude kako je rat zapanjujuće grozan sadržaj?!
Imamo li u vidu kako su se odnosili prema sadržajima koji afirmiraju suživot i propituju vlastito ponašanje, teško je očekivati da će ovakve i slične pjesme ući u nastavu djece među susjedima i BiH.
Jer, mnogo bezazleniji tekstovi koji su mogli biti most među Južnim Slavenima zabranjivani su i sklanjani. Zbirka pjesama Ramazanske večeri Jovana Ilića, koja donosi neke od najljepših pjesama koje sam o ramazanu i onom što on donosi čitao, sklonjena je (neki kažu zabranjena) i nikad nije doživjela nova izdanja u posljednjih 150 godina. Može se naći po rijetkim univerzitetskim i nacionalnim bibliotekama. Knjiga pripovijedaka istog naziva, a adresirana na ime pjesnika kojeg smo pomenuli, Branislava Nušića, nije printana u njegovim sabranim djelima. Mladen Oljača nije ispunio obećanje (i naredbu kulturno-političkog ogranka CK SKJ) i napisao poemu o genocidu u Drugom svjetskom ratu u Polimlju i Podrinju. Tako bi se upotpunila slika stradanju koju su kreirali Skender Kulenović i Ivan Goran Kovačić. U čitankama za 4. razred gimnazije koje se koriste u RS-u u odjeljku Književnost i genocid nalaze se tekstovi koji govore o stradanju Srba, tako da će tim mladim ljudima riječ genocid biti asocijacija na zlo koje je učinjeno njihovom narodu. Čak kad je u pitanju period od 1991. do 1995.
Konstantno se insistira na autorima čije je djelo lahko tumačiti kao generatore novih agresija i ubijanja.
Tuga. Zato iskazujem beskrajno poštovanje prema autorima koji su prepoznali šta je namjera Agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Michael Sells je kroz ozbiljnu studiju pokazao da je most među Južnim Slavenima iznevjeren još u tumačenju Kosovskog boja. Genocid u Srebrenici okarakterizirao je kao pečat tog iznevjeravanja.
Bože, hoće li se ikad promijeniti? Hoću da vjerujem, ali ne mogu se osloboditi sumnje.