Međunarodna nagrada “Linguapax” dodjeljuje se godišnje svakog 21. februara, na Međunarodni dan maternjeg jezika, pojedincima i kolektivima koji su zaslužni za očuvanje jezičke raznolikosti, promociju višejezičnosti i revitalizaciju i reaktivaciju ugroženih jezika i jezičkih kolektiva. Zvanično, “Linguapax” je još od 1987. edukativni projekt koji je pokrenuo UNESCO, a danas je (još od 2001. godine) nezavisna organizacija u savjetodavnom statusu s UNESCO-om. Jedan od dobitnika ovog vrijednog priznanja jeste i tzv. otac savremenog koncepta teorije “jezičkog imperijalizma” prof. emeritus Robert Phillipson.

Jezički imperijalizam bavi se ispitivanjem međujezičkih odnosa u kontekstu njihovog privilegovanja ili nipodaštavanja, odnosno dominacije jezika ili njegove podređenosti u društvu. Ovaj se fenomen također odnosi na lingvicizam, glotofobiju i jezički genocid kao koncepte diskriminacije ili nepravednog postupanja prema drugima u vezi sa službenom upotrebom jezika, jezičkim pravima i širim društvenim statusom maternjeg jezika. Naročitu primjenu ima u pitanjima jezika i školstva, jezika i sudstva, jezika i medija i slično. O svemu ovome pisao je profesor Phillipson, a kojeg ste mogli sresti u bivšoj Jugoslaviji negdje između 1969. i 1972. godine, kada je, radeći za British Council, u nekoliko navrata svraćao i u Sarajevo.

I gle čuda, već 1967. zvanično se počeo raspadati zajednički jezik u Jugoslaviji, a 1972. godine je u Sarajevu osnovan Institut za jezik. Valja ukazati na to da je jezički raspad, uz zvaničnu većinsku saglasnost svih strana u sporu, prirodno iza sebe ostavio svoje pojedinačne sastavne komponente, baš kao što je sedamdesetak godina ranije u Beču, uz zvaničnu većinsku saglasnost svih strana u dogovoru, uspješno bila okončana predstava jezičkog ujedinjenja ranijih samosvojnih odrednica.

Zato je, slično ovome, tekst bosanske himne bio: Jedna si jedina moja domovina..., dakle, cjelovita i ne(po)djeljiva, a ne npr. nešto kao: Zajednička si nam fina, naša ujedinjena (sastavljena ili skrojena od entitetskih pojedinačnosti). Jedna, jer je cijela i samosvojna, a jedina – jer nam nema druge (nema nikakve potrebe da svoju majku zovemo zajedničkom; zajednička može biti poznanica, prijateljica, i slično). I zato se zgražavamo kad sadašnje državne institucije neki ovdje zovu zajedničke institucije... (ako se ne zna ko je koga rodio, odma' belaj!)

Razlikujemo odrednice zajednički jezik i jedan jezik: nešto novoformirano od pojedinačnih prethodno autonomno egzistirajućih sastavnica – takva je bila Jugoslavija; različito od nečega što je već otprije prirodno cjelovito (i samo uvjetno rečeno) zajedničko; pri čemu nema odvojeno moje i tvoje – takva je Bosna i Hercegovina.

Institut za jezik je 1972. osnovan s ciljem da se “pokrene sistematski naučnoistraživački rad i time osigura stručna argumentacija za normiranje kolektivnog književnojezičkog izraza” u Bosni i Hercegovini. Naime, već 1971. se sve više javno kod nas počinje govoriti o autohtonim jezičkim vrijednostima ili o prilagođavanju (šireg) jezičkog izraza osjećaju sredine (podneblja) u kojoj se djeluje – i sve više se spominje potreba osnivanja istraživačkog Instituta za jezik u Bosni i Hercegovini (1971. godine), a koji se i osniva već godinu kasnije, pa već u martu sljedeće godine očekujemo polustoljetni jubilej i zvaničnu proslavu pedesetogodišnjice. U tadašnjim skupštinskim procedurama već je od 1975. bila ozvaničena bosanska jezička samosvojnost, u rangu s onim drugim i nama bliskim, u širem južnoslavenskom okruženju.

No, neke od ovih bitnih pojedinosti mi smo već pozaboravljali, zato što su nam se u sjećanje urezale prošlostoljetne devedesete, posebno prva polovina. Ali, i tu smo već nešto važno zaboravili. Zaboravili smo na bitne identitarne odrednice nekoliko vrsta društveno uvjetovane komunikacije, saobraćaja ili prometa. Zato ćemo biti slobodni jezik kao komunikacijski sistem i bitnu odrednicu jednog društva povezati s platnim prometom, poštanskim saobraćajem i putničkim saobraćajem – sve na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Već 1992. u Narodnom listu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne uvedeno je plaćanje u hrvatskim dinarima (novčanice iz Republike Hrvatske, s grbom Republike Hrvatske, službeno uvedene u Hrvatskoj krajem 1991. godine). Slično, već 1992. postojala je Narodna banka srpske republike Bosne i Hercegovine, koja je imala svoju valutu, sa srpskim dvoglavim orlom i križem sa četiri s (c) (a ubrzo je formulacija Srpska republika Bosna i Hercegovina zamijenjena nazivom današnjeg imena tog entiteta). Naravno, postojala je nadasve još i službena, državna, Narodna banka Bosne i Hercegovine, a koja je u platnom prometu zvanično kao valutu imala dinare s državnim grbom s ljiljanima.

U poštanskom saobraćaju prve polovine devedesetih imali smo poštanske markice s natpisom Republika Bosna i Hercegovina i s dominantno istaknutim ljiljanima kao državnim grbom; a zatim i poštanske markice s natpisom Hrvatska Republika Herceg-Bosna (iza čega je pisalo i Bosna i Hercegovina) te dominantno istaknutom šahovnicom kao službenim grbom Herceg-Bosne, ali i poštanske markice s natpisom Republika Srpska i dominantno istaknutim srpskim nacionalnim simbolom.

Putnički saobraćaj imao je, također, svoje državne i paradržavne identitarne osnove. Na primjer, postojale su registarske table Sarajeva (SA) s državnim grbom (ljiljani) i natpisom BiH. No, samo malo istočnije imali smo automobilske registracije Srpskog Sarajeva (CC, tj. SS), s posebno istaknutim crvenim štitom i križom sa četiri stilizirana slova s; a samo malo zapadnije imali smo registarske tablice Kiseljaka (KI) sa šahovnicom kao obilježjem Herceg-Bosne (postojale su i registracije Oružanih snaga RBiH, odnosno Armije RBiH; ali i automobilske registracije Hrvatskog vijeća obrane s oznakom HVO i registracije Vojske srpske republike BiH, s oznakom VSR BiH, što je kasnije promijenjeno u VRS).

Registarske oznake danas su s istim slovima latinice i ćirilice (i samo su tako mogle biti “zajedničke”). Hrvatska pošta i Srpske pošte ovlašteni su poštanski operateri danas u BiH, a PTT BiH je od 1993. (i ranije od 1892) postala članica Svjetskog poštanskog saveza i danas radi kao BH Pošta (ima državni prefiks). Platni promet nam je uglavnom s “dva pisca pod jednim krovom” (dvije legalne varijante jedne novčanice, baš čudno! – kamo sreće da imamo slike bosanskih banova i kraljeva...).

A, školske svjedodžbe? – e to je već priča za se. Teorija “jezičkog imperijalizma” mogla bi potvrditi da se nad govornicima bosanskog jezika vrši “jezički genocid”.

Vjerujem da će već sljedeće godine neko od nas dobiti “Linguapax”! (...samo da se izborimo s lingvicizmom...)