Drugi svjetski rat uključio je velike dijelove islamskog svijeta: više od 150 miliona muslimana između sjeverne Afrike i jugoistočne Azije živjelo je pod britanskom i francuskom vlašću, a ne manje od 20 miliona bilo je pod upravom Moskve. Na vrhuncu rata, 1941/1942. godine, kada su njemačke trupe ušle na teritorije naseljene muslimanima na Balkanu, Sjevernoj Africi, Krimu i Kavkazu, te se približile Bliskom istoku i Centralnoj Aziji, Berlin je počeo gledati na islam kao na politički značajan.
Sljedećih godina nacistička Njemačka uložila je znatne napore da izgradi savezništvo s “muslimanskim svijetom” protiv njihovih navodnih zajedničkih neprijatelja: Britanskog Carstva, Sovjetskog Saveza i Jevreja. Ti su napori uključivali gotovo sve dijelove režima, ponajviše u Wehrmachtu i SS-u, ali također i u ministarstvu vanjskih poslova, ministarstvu propagande i ministarstvu Istoka. U ratnim zonama Nijemci su se bavili vjerskom propagandom i politikom promoviranja nacističke Njemačke kao zaštitnika islama.
Njemački propagandisti ispolitizirali su svete tekstove poput Kur'ana, kao i vjerske imperative, ponajviše koncept džihada. U isto vrijeme Wehrmacht i SS regrutirali su desetine hiljada muslimanskih dobrovoljaca, među njima su bili Bosanci, Krimski Tatari i muslimani s Kavkaza i Srednje Azije.
Ova je historija, naravno, dio mnogo šire priče o pokušajima evropskih sila da instrumentaliziraju muslimansku vjeru u geopolitičke i vojne svrhe. U doba carstva evropska su carstva redovno koristila vjersku politiku i propagandu kako bi uzburkala muslimanske podanike suparničkih kolonijalnih sila. Naučnici su posvetili mnogo pažnje britanskim, francuskim i osmanskim pokušajima da potaknu muslimanske Tatare tokom Krimskog rata. Tu su i nastojanja Centralnih sila da revolucioniraju pobožne muslimane u Prvom svjetskom ratu i, konačno, tu je zapadna podrška islamskim antikomunističkim pokretima u hladnom ratu – epizoda koja je završila podrškom mudžahedinima u Afganistanu, gdje je Washington dijelio ne samo “Stinger” projektile već i islamske antisovjetske pamflete i Kur'ane.
Postoji sve veća historiografija o angažmanu nacističke Njemačke u islamskom svijetu. Većina ovih istraživanja usmjerena je na arapski svijet. Naučnici su pokazali posebno zanimanje za saradnju nacista i jeruzalemskog muftije Amina al-Husaynija. Zanemarena, međutim, ostaje historija stvarnih susreta između njemačkih trupa i običnih muslimana u ratnim zonama.
Njemački su se zvaničnici sve više bavili islamom od kraja devetnaestog stoljeća. Carska Njemačka vladala je značajnim muslimanskim stanovništvom u svojim kolonijama – u Togu, Kamerunu i njemačkoj istočnoj Africi. Njemačke kolonijalne vlasti rutinski su nastojale upotrijebiti vjeru kao oruđe vladavine, priznavajući šerijatske sudove, vakufe, medrese i vjerske praznike. Njemački zvaničnici vladali su preko islamskih posrednika, koji su zauzvrat kolonijalnoj državi davali legitimitet.
Štaviše, u Berlinu su islam smatrali mogućnošću u kontekstu “Wilhelmine Weltpolitik”. To je postalo najočiglednije tokom bliskoistočne turneje Wilhelma II 1898. godine, te u njegovom spektakularnom govoru, održanom nakon posjeta Salahudinovom mezaru u Damasku, u kojem se proglasio “prijateljem” svjetskih “300 miliona muhamedanaca”. Naposljetku, njemačko udvaranje islamu kulminiralo je naporima Berlina da mobilizira muslimane tokom Prvog svjetskog rata – u legendarnoj kampanji džihada.
Iako je kampanja za islamsku mobilizaciju tokom Prvog svjetskog rata propala, islam je i dalje bio na dnevnom redu zvaničnika i političkih stručnjaka u međuratnom razdoblju. To se odražava u brojnim islamskim dosjeima koji su prikupljeni u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova 1920-ih i 1930-ih, i – što je možda još važnije – u širokom spektru članaka i knjiga o ulozi islama u svjetskim poslovima.
U političkim časopisima poput Zeitschrift für Geopolitik ili Zeitschrift für Politik stručnjaci su strastveno raspravljali o ulozi islama u svjetskoj politici. Postojao je i niz knjiga o tom pitanju, a mnoge od ovih studija o islamu čitane su u njemačkim ministarstvima odgovornim za muslimanski svijet tokom Drugog svjetskog rata.
S izbijanjem rata i angažmanom njemačkih trupa u regijama naseljenim muslimanima, kreatori politike u Berlinu počeli su sistematski razmatrati stratešku ulogu islama. Sistematsku instrumentalizaciju islama prvi put predložio je u memorandumu diplomat Eberhard von Stohrer, Hitlerov bivši ambasador u Kairu. Krajem 1941. Stohrer je sugerirao da bi trebao postojati “opsežan islamski program” koji bi uključivao izjavu o “općem stavu Trećeg rajha prema islamu”. U početku se zvaničnici iz Wilhelmstraße nisu slagali oko toga bi li vjera ili različiti etnički (arapski, turski, berberski ili iranski) nacionalizmi bili najbolja osnova za strateški savez s muslimanskim svijetom.
Iako spor nikada nije u potpunosti riješen, do zime 1941. zvaničnici su se sve više oslanjali na islam u svojoj politici i propagandi. Između kasne 1941. i kasne 1942. Ministarstvo vanjskih poslova uspostavilo je islamski program koji je uključivao zapošljavanje vjerskih ličnosti – poput jeruzalemskog muftije ili manje poznatog imama Alimjana Idrisa i osnivanje Islamskog centralnog instituta u Berlinu. Zavod je svečano otvoren 18. decembra 1942. Völkischer Beobachter objavio je obećavajući naslov: Ovaj bi rat mogao donijeti slobodu islamu!
Kako je rat odmicao i njemačke trupe ulazile u muslimanska područja na Balkanu i u Sovjetskom Savezu, druge grane države slijedile su ovu politiku. Na kraju su se uključili svi dijelovi režima – prvo Wehrmacht, zatim Ministarstvo za istok, a na kraju i SS, koji je pred kraj rata preuzeo sve muslimanske poslove.
Izrazi islam i musliman postali su primarne birokratske kategorije u službenim njemačkim dokumentima, mapirajući stanovništvo u ratnim zonama, bez obzira na to koliko su pobožni bili ili koliko različito poimanje islama imali. Njemačke rasprave bile su vođene esencijalističkom idejom islama: na islam se gledalo kao na izvor autoriteta i militantnosti. Prednost korištenja islama umjesto etnonacionalnih kategorija bila je u tome što je Berlin mogao izbjeći pitanja nacionalne nezavisnosti. Štaviše, činilo se da je religija korisno političko i propagandno oruđe za obraćanje etnički, jezično i socijalno heterogenom stanovništvu.
U pogledu rasnih barijera, u Berlinu su pokazali izuzetan pragmatizam: (nejevrejski) Turci, Iranci i Arapi već su bili izričito izuzeti od svake službene rasne diskriminacije 1930-ih, nakon diplomatskih intervencija iz vlada u Teheranu, Ankari i Kairu. I tokom rata Nijemci su pokazali sličan pragmatizam kada su se susreli s muslimanima s Balkana i turskim manjinama u Sovjetskom Savezu. Muslimane je, bilo je jasno svakom njemačkom oficiru, od Sahare do Kavkaza, trebalo tretirati kao saveznike.
Muslimansko stanovništvo na Krimu i Sjevernom Kavkazu suočilo se s centraliziranom državom još od carske aneksije (u 18. i 19. stoljeću), a boljševičko preuzimanje pogoršalo je situaciju: pod Staljinom su muslimanska područja pretrpjela neviđene političke i vjerske progone. Islamska književnost bila je cenzurirana. Šerijatski zakon bio je zabranjen. Vakufska je imovina rasparčana. Partijski kadrovi zauzeli su džamije, ispisali sovjetske slogane na njihovim zidovima, izvjesili crvene zastave na njihovim minaretima i gonili svinje kroz njihove svete dvorane. Ipak, islam je nastavio igrati ključnu ulogu u oblikovanju društvenog i političkog života. Nakon invazije na Kavkaz i Krim njemačke vojne vlasti – u želji da pronađu lokalne saradnike za stabilizaciju pozadinskih područja – nisu propustile priliku da se predstave kao osloboditelji islama.
General Ewald von Kleist, zapovjednik grupe armije A koja je okupirala Kavkaz, pozvao je svoje oficire da poštuju muslimane i da budu svjesni panislamskih implikacija njihovih postupaka. “Između svih njemačkih grupa armija, grupa armija A najdalje je odmakla. Stojimo na vratima islamskog svijeta. Ono što radimo i kako se ponašamo ovdje će se širiti duboko u Irak, u Indiju, sve do granica Kine. Moramo stalno biti svjesni dugoročnih učinaka naših postupaka i nedjelovanja.”
Slične naredbe izdao je i general Erich von Manstein na Krimu. U svojoj zloglasnoj naredbi od 20. novembra 1941, koja je zahtijevala da “jevrejsko-boljševistički sistem bude istrijebljen jednom zauvijek” i koja je postala jedan od ključnih dokumenata koje je koristilo tužiteljstvo u Nürnbergu nakon rata, Manstein je pozvao svoje trupe da dobro postupaju s muslimanskim stanovništvom. “Mora se zahtijevati poštivanje vjerskih običaja muhamedanskih Tatara”, kazao je.
Doista, u svom pokušaju da stabiliziraju i umire strateški osjetljiva pozadinska područja Nijemci su se intenzivno služili vjerskom politikom: naredili su ponovnu izgradnju džamija i medresa, te ponovnu uspostavu vjerskih rituala i slavlja. Na Kavkazu su 1942. priredili masovne proslave na kraju ramazana. Najistaknutija je bila ona u karačajskom gradu Kislovodsku. Na Krimu su Nijemci čak uspostavili vjersku upravu, takozvane muslimanske komitete, i raspravljali o obnovi Krimskog muftijstva, iako se to nikada nije dogodilo. Muftijstvo je, međutim, uspostavljeno u komesarijatu Rajha Ostland (u gradu Vilniusu) pod muftijom Litve Jakubom Szynkiewiczem.
Situacija na Balkanu opet je bila drugačija. Kada su Nijemci napali Jugoslaviju 1941, oni se u početku nisu miješali u područja naseljena muslimanima, uglavnom u Bosni i Hercegovini, koja je došla pod kontrolu novoosnovane hrvatske ustaške države. Ustaški se režim službeno pokušavao dodvoriti svojim muslimanskim podanicima dok je ubijao Jevreje i progonio Srbe. Od početka 1942, međutim, regija je postajala sve više zahvaćena teškim sukobom u kojem je ratovao svako protiv svakog, hrvatski režim, Titovi komunistički partizani i srpski četnici.
Partizani su se sukobili i s ustaškim postrojbama i s četnicima. Četnici su se borili protiv ustaških trupa i Titovih partizana, a muslimansko stanovništvo je bilo napadnuto sa sve tri strane. Ustaške vlasti angažirale su jedinice muslimanske vojske u borbi protiv Titovih partizana, ali i četničke milicije, te su ih koristile za kontrolu srpskih područja. Ubrzo su muslimanska sela postala metom osvetničkih napada. Procjene broja muslimanskih žrtava narasle su na desetine hiljada. Na kraju su se vodeći muslimanski predstavnici obratili Nijemcima za pomoć, tražeći muslimansku autonomiju pod Hitlerovom zaštitom. Berlin je bio prijemčiv.
Kako je građanski rat na Balkanu izmicao kontroli, Nijemci su se sve više miješali u područja naseljena muslimanima. U svom pokušaju da umire regiju, Wehrmacht i, što je još važnije, SS vidjeli su muslimane kao dobrodošle saveznike i promovirali nacističku Njemačku kao zaštitnika islama u jugoistočnoj Evropi. Ova kampanja započela je u proljeće 1943, kada je SS poslao jeruzalemskog muftiju na turneju u Zagreb, Banju Luku i Sarajevo, gdje se susreo s vjerskim vođama i držao proosovinske govore. Prilikom posjete velikoj Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu održao je toliko emotivan govor o stradanju muslimana da su dijelovi publike briznuli u plač.
Sljedećih mjeseci Nijemci su širili vjerski nabijenu propagandu i počeli su tješnje sarađivati s islamskim velikodostojnicima jer su vjerovali da vjerske vođe imaju najveći autoritet među ljudima. Za razliku od Kavkaza i Krima, Nijemci su zatekli islamske institucije netaknute: muslimani su formalno bili pod autoritetom najvišeg vjerskog vijeća, ulema-medžlisa. Vojni zvaničnici više su se puta konsultirali s pripadnicima medžlisa i pokušali ih kooptirati. Mnogi pripadnici uleme nadali su se da će im Nijemci pomoći u osnivanju muslimanske države. Ubrzo je, međutim, postalo jasno da Wehrmacht i SS nisu bili u stanju pacificirati regiju. U isto vrijeme, njemačka podrška Muslimanima raspirivala je mržnju protiv njih među partizanima i četnicima. Nasilje je eskaliralo. Na kraju je u sukobu poginulo četvrt miliona muslimana.
Od 1941. Wehrmacht i SS regrutirali su na desetine hiljada muslimana uglavnom kako bi spasili njemačku krv. Muslimanski vojnici borili su se na svim frontovima, angažirani su u Staljingradu, Varšavi i Milanu, pa čak i u odbrani Berlina. Njemačka vojska odobrila je ovim regrutima širok raspon vjerskih koncesija, uzimajući u obzir islamski kalendar i vjerske zakone kao što je ritualno klanje koje je bilo zabranjeno od 1933. godine.
Istaknutu ulogu u jedinicama imali su vojni imami, koji su, osim duhovne brige, bili zaduženi i za političku indoktrinaciju. Na kraju, SS je regrutirao posvuda, u logorima za ratne zarobljenike, među stranim radnicima, pa čak i u koncentracijskim logorima. Nakon rata, mnogi muslimani koji su se borili u njemačkim jedinicama, posebno oni iz Sovjetskog Saveza i s Balkana, suočili su se s jezivom odmazdom.
U prvim mjesecima kampanje Barbarossa SS odredi su pogubili hiljade muslimana, posebno ratnih zarobljenika, misleći da su Jevreji jer su bili obrezani. Na visokom sastanku Wehrmachta, SS-a i Ministarstva za istok u ljeto 1941. pukovnik Erwin von Lahousen žestoko je raspravljao sa šefom Gestapoa Heinrichom Müllerom o ovim pogubljenjima. Posebno je spomenut odabir stotina muslimanskih Tatara koji su bili poslani na poseban tretman jer su smatrani Jevrejima. Müller je smireno priznao da je SS napravio neke greške u tom pogledu. Prvi je put, tvrdi, čuo da su i muslimani obrezani.
Nekoliko sedmica kasnije, Reinhard Heydrich (šef Glavnog ureda sigurnosti Rajha) poslao je direktivu, upozoravajući operativne jedinice SS-a da budu opreznije. “Obrezivanje i jevrejski izgled ne predstavljaju dovoljan dokaz jevrejskog porijekla.” Muslimane nije trebalo brkati s Jevrejima. U područjima naseljenim muslimanima trebalo je uzeti u obzir i druge karakteristike poput imena i porodičnog stabla.
Na južnim rubovima Sovjetskog Saveza, međutim, njemački odredi za ubijanje i dalje su imali poteškoća u razlikovanju muslimana od Jevreja. Kada je Einsatzgruppe D počela ubijati jevrejsko stanovništvo Kavkaza i Krima, naišla je na posebnu situaciju s obzirom na tri jevrejske zajednice koje su dugo živjele blisko uz muslimansko stanovništvo i bile pod utjecajem islamske kulture: Karaiti i Krimčaki na Krimu i Judeo-Tati, također poznati kao brdski Jevreji na sjevernom Kavkazu.
Na Krimu su iz SS-a bili zbunjeni kada su se susreli s Karaitima koji su govorili turkijskim (4.000 do 5.000 ljudi) i Krimčakima (3.000 do 5.000 ljudi). Nakon sastanka s Ottom Ohlendorfom, šefom Einsatzgruppe D, u Simferopolju u decembru 1941, dva oficira Wehrmachta, Oberkriegsverwaltungsrat Fritz Donner i major Ernst Seifert, izvijestili su da je zanimljivo primijetiti da je “veliki dio tih Jevreja na Krimu muhamedanske vjere, dok su postojale i bliskoistočne rasne grupe nesemitskog karaktera, koje su, začudo, prihvatile jevrejsku vjeru”.
Zbunjenost među Nijemcima u vezi s klasifikacijom Karaita i Krimčaka, koji su zapravo obje jevrejske zajednice, bila je zapanjujuća. Na kraju su Karaiti klasificirani kao etnički Turci i pošteđeni, dok su Krimčaki smatrani etnički Jevrejima i ubijeni. Prema Walteru Großu iz NSDAP-a, Karaiti su bili pošteđeni zbog svojih bliskih odnosa sa savezničkim muslimanskim Tatarima. Nekoliko stotina Karaita čak je regrutirano u dobrovoljačke jedinice Krimskih Tatara.
Na Kavkazu predstavnici Judeo-Tata (manjina od 3.000 iranskog porijekla) iznijeli su svoj slučaj njemačkim vlastima. SS je započeo istragu, posjećivao kuće, prisustvovao proslavama i ispitivao običaje zajednice. SS-Oberfüher Walther Bierkamp, tadašnji šef Einsatzgruppe D, osobno je posjetio selo planinskih Jevreja u području Naljčika. Tokom ovog posjeta Judeo-Tati bili su izuzetno gostoljubivi. Bierkamp je otkrio da, osim svoje vjere, nemaju ništa zajedničko s Jevrejima. Istodobno je prepoznao islamski utjecaj, budući da su oni također prakticirali poligamne veze. Bierkamp je brzo izdao naredbu da se tim narodima ne smije nauditi i da se umjesto brdskih Jevreja mora koristiti izraz Tast.
I u drugim ratnim zonama nacističke vlasti i njihovi lokalni pomagači suočavali su se s poteškoćama u razlikovanju Jevreja i muslimana, posebno na Balkanu. Privilegirani položaj muslimana (pa i katolika) u ustaškoj državi mnogim se Jevrejima činio kao prilika da izbjegnu progon. Ubrzo su mnogi pokušali izbjeći represiju i deportaciju prelaskom na islam. Procjenjuje se da je samo u Sarajevu oko 20 posto jevrejskog stanovništva primilo islam ili prešlo na katoličanstvo između aprila i oktobra 1941. U jesen 1941. ustaške su vlasti konačno intervenirale i to zabranile. Ipak, čak ni oni koji su se obratili još uvijek nisu bili sigurni od progona, jer je rasa, a ne vjera, definirala jevrejstvo u očima ustaških birokrata. Jedan broj Jevreja uspio je pobjeći iz zemlje pretvarajući se da su muslimani. Neki od njih, žene i muškarci, doslovno su se maskirali pod velom.
Nijemci su na okupiranim teritorijama Sovjetskog Saveza ubrzo naišli i na mnoge muslimanske Rome. Zapravo, većina Roma na Krimu bila je islamske vjere. Oni su se stoljećima asimilirali s Tatarima, koji su sada pokazali izuzetnu solidarnost s njima. Muslimanski predstavnici čak su slali peticije Nijemcima tražeći zaštitu muslimanskih Roma. Uz podršku Tatara, mnogi muslimanski Romi pretvarali su se da su Tatari kako bi izbjegli deportaciju i smrt. Neki su koristili islam: Izvanredan primjer bilo je hapšenje Roma u Simferopolju u decembru 1941, kada su zarobljeni pokušali upotrijebiti vjerske simbole kako bi uvjerili Nijemce da je njihovo hapšenje bilo greška.
Na kraju su mnogi Romi muslimani ubijeni. Budući da su Nijemci imali problema s razlikovanjem muslimanskih Roma od muslimanskih Tatara, neki su, većina procjena sugerira 30 posto, preživjeli i (kao s Karaitima) određeni broj muslimanskih Roma čak je regrutiran u pomoćne jedinice njemačkih Tatara. Tokom ispitivanja na nirnberškom suđenju Einsatzgruppen, kada je upitan o progonu Cigana na Krimu, Ohlendorf je objasnio da je provjera bila komplicirana činjenicom da su mnogi Romi i krimski Tatari dijelili istu vjeru.
Na Balkanu su i muslimani bili pogođeni progonom Roma jer je bilo mnogo Roma islamske vjeroispovijesti: kada je ustaška država počela progoniti svoje romsko stanovništvo, u početku je ciljala i na muslimanske Rome Bosne i Hercegovine, takozvane bijele Cigane. U ljeto 1941. muslimanski Romi žalili su se islamskim vjerskim vlastima zbog svoje diskriminacije, a delegacija vodećih muslimanskih predstavnika uputila je peticiju državi da se muslimanske Rome treba smatrati dijelom muslimanske zajednice.
U želji da se dodvore muslimanima, ustaške i njemačke vlasti odmah su isključile muslimanske Rome iz progona i deportacije. Zaštita bijelih Cigana dovela je do vala prelaska kršćanskih Roma na islam, a i ta su djela, kao u slučaju jevrejskog obraćenja, na kraju službeno zabranjena. Štaviše, bilo je slučajeva da su Romi nemuslimani počeli nositi fesove kako bi izbjegli deportaciju, a i tu su vlasti konačno intervenirale.
Njemački pokušaji da upotrijebi islam u svojim ratnim naporima bili su opsežni, utječući na politike u mjestima poput Sarajeva, Simferopolja i Tunisa. Cilj ovog udvaranja muslimanima bio je pacifikacija i kontrola pozadinskih područja, a s druge strane mobilizacija muslimana za borbu na strani Trećeg rajha. Ipak, kao što smo vidjeli, angažman Njemačke u vezi s muslimanima mogao bi biti prilično složen. Zapravo, nacistička politika prema islamu, koju su razradile birokrate u Berlinu, redovno se sudarala sa stvarnošću na terenu.
U mnogim napadnutim regijama Nijemci su se sreli s vrlo heterogenim vjerskim i etničkim krajolicima; historija muslimana pod nacističkom vlašću mogla se izravno ispreplesti s historijom Jevreja i Roma. Na kraju su njemački pokušaji da pronađu muslimanske saveznike bili manje uspješni nego što su se zvaničnici u Berlinu nadali. Također, politika je bila utemeljena na previše pogrešnih predodžbi o muslimanima i islamu. Ono što je možda najvažnije, tvrdnje Njemačke da štiti vjernike nisu bile autentične.
Hitler je sa svoje strane žalio u posljednjim mjesecima rata da su pokušaji Trećeg rajha da mobilizira muslimanski svijet propali jer nisu bili dovoljno jaki. “Cijeli islam je drhtao na vijesti o našim pobjedama i muslimani su bili spremni dići se na ustanak”, rekao je Martinu Bormannu u berlinskom bunkeru. U sjevernoj Africi se mogao potaknuti pokret koji bi se prelio na ostatak muslimanskog svijeta. “Samo razmislite šta smo mogli učiniti da im pomognemo, čak i da ih potaknemo, što bi bila i naša dužnost i naš interes!” Jasno je da, po Hitlerovom mišljenju, njemačko bavljenje islamom nije otišlo dovoljno daleko.
