Srbija ne odustaje od puzajuće agresije na Bosnu i Hercegovinu. Štaviše, samo je intenzivira. To je činjenica koju ne mogu sakriti ni svi Vučićevi performansi za budale koji više nisu toliko ni otužni već prije svega duboko uvredljivi. Jer, kada god Vučić napravi neku samosažaljivu i navodnu prijateljsku piruetu, neki od gmizavih stvorova iz njegove Vlade bude uhvaćen kako otvoreno ugrožava suverenitet Bosne i Hercegovine. Time Vučić pokazuje da suštinski prezire bošnjačko javno mnijenje, jer smatra da je tragikomedija dell’arte koju producira, to neprestano poskakivanje i podvrskivanje po medijskim i političkim daskama, sasvim dovoljna da odvrati pažnju bosanskohercegovačke publike s njegovih gmazova koji se šunjaju po parteru te malo pljačkaju publiku i inventar, a malo se useljavaju kao na svoje.

Srbijanska agresija postala je toliko otvoreno drska da je više ne mogu medijski amortizirati ni sarajevska politička i medijska čaršija i njeni mnogobrojni korisni idioti, koji su se proteklih godina svojski trudili pažnju bošnjačke javnosti preusmjeriti u drugom smjeru, poglavito na lokalne teme.

POLITIČKE MINE S ONE STRANE DRINE

Postavljanje kamen temeljca za hidrocentralu na Drini, u aranžmanu manjeg bh. entiteta i Srbije, bez odobrenja državnih vlasti Bosne i Hercegovine, što je otvoreno kršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ne ubraja se u domen običnih provokacija već prije među otvorene atake na teritorijalni integritet i suverenitet države. Iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio neustavnim Zakon o unutrašnjoj plovidbi RS-a, prema kojom su sve rijeke u manjem bh. entitetu, uključujući i Drinu, bile proglašene “unutrašnjim vodama RS”, te pojasnio da rijeke predstavljaju imovinu kojom može raspolagati isključivo država, to ipak nije spriječilo premijera manjeg bh. entiteta Radomira Viškovića da s premijerkom Srbije Anom Brnabić 18. maja 2021. godine položi kamen temeljac za hidroelektranu “Buk Bijela” na granici Bosne i Hercegovine sa Srbijom, prvu od planirane tri hidroelektrane na Drini. Štaviše, Višković je izjavio kako gradnja hidroelektrana na Drini nema nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom te da “Vlada Srbije nije imala potrebu da razgovara s nekim drugim osim s Vladom RS-a”. Višković tvrdi, uprkos odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da je granica između Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore “isključivo teritorija RS-a, a nadležnost za koncesije na tom prostoru je u isključivoj nadležnosti Komisije za koncesije RS-a”, u čemu mu je podršku dala i srbijanska premijerka Brnabić, navodeći kako je Srbija uradila analizu svih pravila, zakona i Ustava te utvrdila da su sve koncesije izdavali entiteti i kantoni.

Premijerkino pozivanje na srbijanske “analize” jeste ustvari pokušaj da se legitimizira ono što je ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Bisera Turković nazvala “upornim odbijanjem vlasti entiteta RS-a da provode presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kako bi nastavili raspolagati državnom imovinom, odnosno potencijalima rijeke Drine”. Iako je ministrica Turković diplomatski izjavila da “ne želi vjerovati da Srbija podržava takve protivzakonite aktivnosti”, upravo je, nažalost, o tome riječ. Srbija ne samo da podržava već i ohrabruje, potiče i sponzorira protuzakonite aktivnosti manjeg bh. entiteta i njegove vladajuće nomenklature, a što je pokazalo ne samo izlijevanje temelja već i ponašanje delegacije Vlade Srbije koja je sletjela na Sarajevski aerodrom i otišla na sastanak s Vladom manjeg bh. entiteta, potpuno ignorirajući Vijeće Ministara Bosne i Hercegovine.

DŽAFEROVIĆEV ODLUČAN NASTUP

Koliko je ovaj najnoviji nasrtaj Srbije na Bosnu i Hercegovinu ozbiljan, svjedoči i to da se njime morao pozabaviti i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović prilikom Samita “Brdo-Brijuni”, održanog 17. maja na Brdu kod Kranja. Obraćajući se okupljenim regionalnim liderima, Džaferović se, između ostalih tema, dotakao i problema koje Bosna i Hercegovina ima sa Srbijom. Osim otvorenog negiranja presuda Međunarodnog suda pravde i Haškog Tribunala te sakrivanja većeg broja osumnjičenih za ratne zločine, Džaferović je prozvao Srbiju i za iskorištavanje hidropotencijala Bosne i Hercegovine koje se provodi bez sporazuma i naknade te posebno istaknuo najavljenu izgradnju HE “Buk Bijela” bez službenog dogovora s Bosnom i Hercegovinom i bez bilo kakve ekološke studije. Džaferovićeva “internacionalizacija” puzajuće srbijanske agresije odmah je, naravno, iziritirala Vučića i njegovu marionetu Dodika. Reagirali su svaki u svome stilu – Vučić je, u standardnom maniru, predstavljao sebe i Srbiju kao dobrohotnog i neshvaćenog komšiju, kojeg se bezrazložno optužuje zbog konstantnog pomicanja međe, dok je Dodik, također u vlastitom maniru, branio Srbiju od “neopravdanih Džaferovićevih optužbi” te galamio o nepostojanju konsenzusa, a u namjeri da prikaže Bosnu i Hercegovinu kao nefunkcionalnu i neodrživu državu.

No Vučićeve i Dodikove reakcije na Džaferovićevu problematizaciju srbijanske agresije, kao i samo Dodikovo ponašanje na Samitu “Brdo-Brijuni”, na kojem je pokušavao nametnuti raspravu o unutrašnjim pitanjima Bosne i Hercegovine, pokazuje da Bosna i Hercegovina ipak ima načine i mehanizme da odgovori na stalne nasrtaje velikosrpske politike. Džaferovićev oštar, ali nadasve precizan nastup, te posljedična Dodikova demonstracija politike konfrontacije zorno su potvrdili i širim međunarodnim krugovima da je upravo velikosrpska politika ponajveći izvor problema i opstrukcija u Bosni i Hercegovini, a samim tim i u regiji, s obzirom na to da je Dodik tek eksponent hegemonističke politike Beograda. Moglo bi se reći da su velikosrpski nasrtaji ovaj put dobili izuzetno brz i efektivan odgovor na diplomatskom planu.

BRZI ODGOVOR VELIKOSRPSKIM PRETENZIJAMA

U tom bi kontekstu možda mogli tumačiti i zajedničku vojnu vježbu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i Američke vojske po imenu “Brzi odgovor 21”. Iako se ova vježba održava u sklopu ovogodišnje vojne vježbe “Defender Europe 21”, u kojoj učestvuje više od 30.000 vojnika iz 26 država na 30 lokacija širom Evrope, ona je značajna iz više aspekata. U pitanju je do sada najveća zajednička vježba oružanih snaga SAD-a i Bosne i Hercegovine, u kojoj učestvuje približno 500 pripadnika iz sastava Bataljonske grupe lahke pješadije te 700 pripadnika američkih snaga. Također, indikativno jeste to što je ovoj vježbi posvećena neuobičajeno velika pažnja predstavnika SAD-a i NATO-a. Tako je, recimo, američki ambasador u Bosni i Hercegovini Eric Nelson izjavio da je riječ o demonstracija odlučnosti “SAD-a da nastavlja s podrškom miru i stabilnosti u Bosni i Hercegovini” te da je to izuzetna prilika “gdje će vojska SAD raditi zajedno s Oružanim snagama BiH na podizanju spremnosti”. Sličan ton mogao se primijetiti i na službenom Twitter nalogu NATO-a, na kojem stoji da je “sjajno vidjeti američke trupe kako stižu na vježbu s Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine. Rad i obuka s našim saveznicima povećava našu sposobnost zajedničkog rada kako bismo odgovorili na sigurnosne izazove i pomogli da građani Bosne i Hercegovine budu sigurni”. Čak i u službenom informativnom listu ove vježbe stoji da je jedan od razloga njenog održavanja “demonstracija sposobnosti da se bude strateški sigurnosni partner na prostoru Zapadnog Balkana i Crnog mora”, a što govori u prilog tezi da SAD i njegovi partneri podižu kako vlastiti, tako i saveznički nivo spremnosti i osposobljenosti za brzu reakciju na ovim potencijalno kritičnim tačkama.

Sve su to i više nego dobrodošle vijesti, pogotovo u sjenci agresivne politike Beograda praćene ubrzanim naoružavanjem Srbije te očitom željom da pokaže političke, diplomatske i vojne mišiće. Ne treba zaboraviti da je srbijanski atak na vodne i energetske resurse uslijedio tek kada se Beograd osjetio dovoljno i vojno i politički jakim, čak i dominantnim, te slobodnim da se razbacuje vlastitom težinom po komšiluku. Srbija će u budžetu za ovu godinu izdvojiti više od 600 miliona eura, gotovo milijardu i dvjesto miliona maraka, za nabavku novog naoružanja i ostale vojne opreme, dok je za čitav desetogodišnji period (2017–2027) za modernizaciju OSBiH planirano samo 250 miliona eura, približno pola milijarde maraka!

Osim ovakvog nesrazmjera, indikativne su informacije da Srbija namjerava ojačati kapacitete svoje PVO (protuzračne odbrane) tako što će nabaviti dodatne ruske raketne sisteme “Pancir”, navodno još dvije čitave baterije, ali i nove radare te izviđačko-borbene bespilotne letjelice. Kao što smo ranije i upozoravali, svi ovi sistemi u kontekstu regionalnog balansa snaga ipak imaju stratešku, a ne tek taktičku važnost, jer, osim što djeluju kao sredstvo odvraćanja bilo kakvog pokušaja reakcije treće strane, omogućavaju jedinicama vojske Srbije da, za razliku od ranije situacije, eventualno marširaju i manevriraju u blizini granice Bosne i Hercegovine pod kakvim-takvim protuzračnim “kišobranom”. Upravo je zato – sve dok Bosna i Hercegovina nije u stanju da, uslijed blokada srpske politike, samostalno ojačava vlastite oružane snage – izuzetno značajno da vojne vježbe, kakva je i “Brzi odgovor 21”, jasno demonstriraju opredijeljenost i spremnost SAD-a i NATO-a da reagiraju na bilo kakve pokušaje ugrožavanja mira na Zapadnom Balkanu.

Iz svega napisanog jasno je da Bosna i Hercegovina i njeni predstavnici moraju imati brz i spreman odgovor na ovaj svojevrsni “hodajući politički baraž” kojim velikosrpska politika godinama neprestano zasipa Bosnu i Hercegovinu u pokušaju da iscrpi i demoralizira one koji brane bosanskohercegovačke interese. Važno je zapamtiti da svaka pokazana slabost, čak i sama sugestija slabosti, dodatno budi velikosrpske apetite jer im njihove hegemonističke i agresorske pretenzije pokazuje mogućim, čak i relativno bezbolnim za njih same. Protestna pisma ili osupnuta saopćenje više nemaju nikakvog efekta. Stoga se, u skladu sa “strategijom odvraćanja” na provokacije, mora odmah i efektivno reagirati. S druge strane, treba aktivno djelovati ondje gdje je u tom trenutku moguće, danas na diplomatskom, sutra na političkom, a prekosutra na svakom drugom mogućem planu i domenu.