Treći dan na Sibovcu. Jak hladni januarski vjetar šamara nas od jutros po promrzlim licima. Jučerašnji dan za sve nas bio je veoma težak. Četnici su izveli tri kombinirana tenkovsko- pješadijska napada na naše položaje. Posljednji je bio veoma snažan, gotovo su uspjeli probiti desni dio naše linije, odnosno sami sastav desnog boka između nas i momaka iz Gradačca. Javljaju nam da su jaki četnički napadi pokrenuti i gore na Krečanama i u Industrijskoj zoni. Na ovom dijelu linije, na Sibovcu, od jutros je mirno. Tek poneki sporadični pucanj ili snajperista poremete tišinu koja vlada ovim bijelim snježnim krajolikom.

Od jutros utvrđujemo linije kraj same šume. Ispred nas su tri kuće. Predstavljaju nam veliki problem, jučer su nam četnici prišli koristeći ih kao zaštitu. Naš protuoklop uzalud je djelovao, njihova su se dva tenka svaki put uspješno skrivala među kućama.

Muharem i Safet napravili su na dva mjesta stepenicu tako da nam je lakše pucati preko grudobrana kada krene napad. U ćošku zemunice Meho je dopunjavao naše okvire.

Uskoro je stigao momak s hranom. “Danas su vam zajedno i ručak i večera, meni su tako rekli da vam prenesem”, pravdao se. Posmatrao sam Hamzu, koji je kiselim pogledom gledao “raznosača” hrane dok nam se obraćao. “Pola hljeba, cio narezak po vojniku i evo vam po pet cigara”, kazao je žurno prebacujući lanenu vreću preko ramena i krećući niz tranšeju dalje prema rovovima. Poskakujući poput nekog dječačića, za njim je odskakutao momak koji je nosio vreću s hljebom. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iz vida dolje prema sljedećem rovu.

Hamza me gledao svojim dječijim očima. “I šta sad s ovim, pa ovaj narezak je, čovječe, smrznut, šta da radimo”, upita Hamza. “Vidi, momak, rat je, treba improvizirati. Improvizacija ti je kraljica svih nauka, ona ti ima rješenje za sve”, dobaci mu Meho ne podižući glavu. Muharem se nasmija i glavom pokaza prema Hamzi, kojem se raspoloženje nakon Mehinog savjeta nije promijenilo. Uzeo sam nareske s klupice i rekao im: “Znate dobro da vatru zapaliti ne smijemo, da će nas odmah gađati minobacačima.”

Vjetar je i dalje šibao noseći velike bijele pahulje svuda okolo. Safet ustade, otrese snijeg sa sebe i reče: “A šta mislite da odem iza linije, prema sanitetu, ondje ima vatre sigurno, da nam ugrijem po pola nareska...” “Pametna ideja”, viknu Hamza, “uzimaj te kalaje i briši tamo prema sanitetu!”

Samo što je Hamza završio, trznu nas huk granate. Snažna detonacija odjeknu dolinom. Za ovom prvom još su dvije doletjele prema našim rovovima. Prislonio sam se uz zid tranšeje i stisnuo rukama šljem na glavi. Budući da smo bili na blagom uzvišenju, kroz tranšeju sam mogao vidjeti našu liniju prema šumi.

Prva granata udarila je iza naših leđa. Haubička! Snijeg s drveća počeo je padati poput bijelog praha. Još snijeg nije ni stigao dotaknuti zemlju kada je doletjela treća granata. Ona je direktno pogodila rov desno od nas. Veliki komadi balvana i drveća letjeli su svuda oko nas. “Majku im, pogodiše rov”, viknu Hamza preko moje glave. Nakon što su balvani i komadi otpadaka pali na zemlju, vidjeli smo da se iz rova uzdigao crn dim.

Hamza i ja pognuto smo potrčali prema tranšeji. Sada smo već bili na nizbrdici i mogli smo kroz vjetar čuti jaukanje. Salva metaka i jaka pucnjava ogradili su se na sve strane. Nismo obraćali pažnju ni na šta oko nas, nego smo žurili naprijed. Hamza je ispred mene preskočio balvan i gredicu i našli smo se ispred rova.

Dočekao nas je strašan prizor. Tri tijela bila su razbacana i gotovo do neprepoznatljivosti poderana gelerima. Četvrti vojnik držao se za glavu i jaukao u šoku. Hamza mu je pošao pomoći.

U potpunom šoku, primjećujem da je pucnjava oko nas još jača. Gledam preko grudobrana, četnici upravo kreću u napad prema rovu u kojem se nalazimo.

Cijev puškomitraljeza na grudobranu potpuno je deformirana. Imam samo dva okvira – jedan u pušci i drugi u džepu pantalona.

Pucam pojedinačno, neki od četnika odmah zaliježu u snijeg. Hamza žurno ranjenom momku previja oči, koje se ne vide od krvi. Podiže ga zatim i naslanja na ulaz tranšeje.

Hamza je uzeo svoju pušku i s grudobrana zapucao prema četnicima. Veća četnička grupa, njih dvadesetak, krenuli su tačno ka našem rovu. “I ti nemaš mnogo municije”, upita Hamza gledajući u mene. Samo sam klimnuo glavom.

U tranšeji je nekoliko razbacanih okvira. Hamza preskače preko komada balvana, s prsa poginulog vojnika otkopčava RAP i donesi okvirove do grudobrana.

Četnici su nam, koristeći nekoliko stabala kao zaklon, prišli još bliže. Mi smo pucali prema njima, ali ih je bilo mnogo, kad bi uzvratili, nismo mogli podići glavu.

Četnici su nam se u svakom momentu sve više približavali. Tutnjalo je sa svih strana. Odjednom se s lijeve strane u našu tranšeju s mitraljezom svali Meho, a za njim nekoliko momaka iz Gračanice.

Zapraštalo je sa svih strana. Meho je mitraljezom počeo kositi sve pred sobom. Jedan od četnika, koji je pretrčavao nazad prema debelim bukvama, pokošen je pao u snijeg.

Dolje, desno od nas, još je jače zapucalo. Sada smo već vidjeli naše momke koji zalamaju bok prema kraju šume. I ondje vidimo četnike koji bježeći padaju u duboke nanose snijega i čupaju jedni druge. Pokušavaju se povući, ali sada im to, uz još jaču paljbu s naših položaja, nikako ne uspijeva. Desna strana našeg krila još je više zalomljena, od šumice ih ne dijeli više od pedeset metara.

Tutnji na sve strane. Hamza se prebacio preko grudobrana i iz zaklona puca prema četnicima koji su ispod puta. Situacija se potpuno preokrenula u našu korist. Dolje preko ceste već su uočljivi dugi crveni tragovi, koje su ostavljala tijela ranjenih i poginulih četnika dok su ih njihovi izvlačili.

Za nepunih petnaest minuta potpuno smo razbili njihov napad i uz velike gubitke, koje smo im nanijeli, natjerali ih na totalno povlačenje. Ubrzo se još samo dolje lijevo od nas čula pucnjava, a i ona se polahko pretvarala u sporadičnu.

Okrenuo sam se prema ostalima. Vidim, svi su se zadihali kao da smo trčali uz neko brdo. A onda se Meho sjeti i viknu: “Gdje je Hamza!?” Bahuljajući kroz snijeg, Hamza uđe u tranšeju. Na sebi je nosio nekoliko zarobljenih pušaka, osamdesetčetvorku i dugi potpuno krvavi redenik. Bacio je sve sa sebe i sjeo. Pogleda me i dobaci othukujući: “Daj mi, ba, jednu cigaru.”

Zapalio je i otpuhnuo u zrak velike bijele kolutove. Momci koji su došli kao pojačanje već su odnijeli onog ranjenog i sad već onesviještenog momka. Iz zemunice smo izvadili neke daske i prekrili tijela trojice poginulih saboraca.

Vratio sam se i sjeo na onaj komad balvana. Na sredini zemunice bio je veliki krater koji je napravila granata, a svuda okolo sve je bilo crveno od krvi. Dolje, u uglu, vidim komade hljeba i razvaljenu kutiju od narezaka.

Tutnjalo je negdje prema Krečanama. Mi smo, poredani u krug, pušili i šutjeli. Nekako nisam mogao skinuti pogled s onog hljeba i konzerve narezaka.

Sjedio sam i gledao. Glad više nisam osjećao.