Udbinski ajan Hurem-aga Kozlica nije se mogao načuditi toj džamiji. Nikada takvo nešto nije vidio. Znao je, i okom gledao, i svjedočio dlanom, da postoje crkve što su ih Osmanlije prepravile u džamije. Čak je prošle godine u Bihaću, obilazeći oko Fethije, rođenim okom vidio kako su te prepravke bile tako neznatne da su na mnogim mjestima iz tijela džamije izvirivali dijelovi crkveni, i prozori i vrata i cijele apside, a kao munara služio zvonik. Vidio je i mnoge džamije unutar utvrda, drvene, s četverostranim krovom iz kojeg izvirahu vesele munare, skromne, izgrađene za gradsku posadu. Znao je i za staro pravilo: kada se osvoji neki grad, odmah treba podići džamiju, jer musliman ima obavezu da životom brani svaki pedalj zemlje na kojoj je izgrađena Allahova kuća. Ali ovakvo nešto, da je odbrambena kula neke tvrđe prepravljena u džamiju, e to njegove oči još ne vidješe.
Prvo je, još dok su se redali u safove, primijetio kako su joj prozori sasvim čudni. Smješkajući se učtivo i tražeći najbolju riječ da uzvrati domaćinima na gostoprimstvu, nije odmah mogao dokučiti o čemu je riječ. Ali kada je imam počeo s molitvom, Hurem-aga je, krišom izokrećući pogled ka tim prozorima, najednom shvatio kako su to ustvari puškarnice: sužavali su se ka unutrašnjosti zida, da bi na kraju, ondje s vanjske strane, bili tako uski da je kroz njih mogla proći tek puščana cijev. Bože Milostivi, prošaputao je i za tren zatvorio oči. Dok se skupa s cijelim safom spuštao u sedždi, pade mu na um da je, još dok je prilazio džamiji, pomislio kako joj okna više liče na puškarnice. Kada je skrenuo pogled na drugu stranu, i ondje je vidio isto – pendžer-puškarnicu. Rekao je tad sebi kako su ovi ljudi, gradeći džamiju, uporedo izgradili i kulu i oko srca ga obuze neka milina zbog njihove domišljatosti. Ali, onda je, dok je čelom dodirivao kilim pod sobom, postao svjestan kako džamija uopće nije okrenuta Kibli i kako safovi dođu nakoso u odnosu na njen položaj.
Kad su završili s jacijom, sve Hurem-agine strepnje potvrdi imam i povede ga uz drvenu munaru. “Ovdje je nekada bila kula, a sada je džamija”, reče mu pokazujući pod krovom ostatke grudobrana. Hurem-aga je samo ćopkao jezikom po usnama, sav ščuđen, i potpuno smeten gledao kako se zvijezde roje po nebu iznad njihovih glava. Riječi jedne nije mogao izustiti, niti se pomjeriti, bio je sav ukočen od čuda. Sasvim poražen ovim saznanjem, ostao bi on na šerefetu do zore, da ga iznenada ne prenu nekakva vriska pod gradskim zidom koji se nadnosio nad gotovo zasušio potok koji su mještani ovog čudnog grada smatrali rijekom i zvali ga Šturlova. Odmah mu je bilo jasno o čemu je riječ. Proklinjući dan kada se rodio taj njegov pogani i nemirni sestrić, kavgadžija kakvog cijela Lika nije vidjela ni Krbava, stumbao se Hurem-aga niz basamake i dohvatio sablju, a kubure i čizme ostadoše mu u džamiji.
I bio je upravu. Njegov sestrić Mustafa, najstariji sin njegove sestre, razbacivao je oko sebe tek ižđikale momke, sinove njegovih domaćina. Otkako mu je otac Fazil-paša Anadolac, valija kninski, poginuo četujući po Principovini, uvukao se u ovog tek stasalog momčića nekakav pogan bijes, praćen nepojmljivom snagom od koje je i njega, Hurem-agu, često obuzimao strah. Nije bilo dana a da se nije upetljao u kakvu razmiricu i kavgu. Otišlo je to njegovo ponašanje tako daleko da se na kraju zavadio s cijelom Udbinom i nije bilo momka na sahat hoda uokolo a da ga Mujo iz nekog razloga nije dokačio. A kada ga uhvati ta njegova huja, onda ne zna mjere svojoj snazi i ne umije je kontrolirati, već bi ubio i zadavio, da ga drugi ne spriječe. Šta je samo novca potrošio potplaćujući očeve sinova kojima je polomio ruku, nogu, razbio glavu.
I još bi, ne žali on. Ali ima već nekoliko hefti kako dopiru do njega glasovi da Muji spremaju busiju i da se iz nje živ neće izvući. Eto, zbog toga su krenuli na ovaj put, pa su preksinoć zakonačili u Ličkom Petrovom Selu, a jutros pregazili Koranu i izronili iz magle kao utvare pred vratima grada Šturlića, čije kapije bijahu širom otvorene svakom gostu. Tako se Hurem-aga pravdao pred svojim domaćinima kada se postiđen vratio u džamiju da uzme čizme i kubure i da odmah nastavi svoje putovanje do Vidovske, pa u Veliku Kladušu, gdje će Muju upisati u martologe, u akindžije, pa neka četuje i neka bijes svoj istresa po kaurskoj krajini.
Ali domaćini njegovi sačekaše ga pred džamijskim vratima i zamoliše da ostane, nisu htjeli ni čuti da po ovakvoj pomračini i magluštini nastavi putovati. Jedan od njih mu dade srebreni krajcar s dvostrukim križem, koji su jutros na Korani nekakvi dalmatinski trgovci dali malom Omerici, pa neka ono što će kupiti za njega podijeli s braćom, Mujom i Halilom, jer su njih trojica uspjela ono što trgovcima satima nije polazilo za rukom, da njihovih deset mazgi pretovarenih tovarima prevedu preko vode koje su se bojali grđe nego zmije i njenog siktanja. Govoriše mu njegovi domaćini da ni njihovi sinovi nisu od zlata skovani, već su napali na najmlađeg njegovog i oteli mu krajcar, a najstariji šta će nego braniti brata?! Tad im Hurem-aga, prihvatajući njihovo gostoprimstvo i sjedajući za sofru, reče da sinovi nisu njegovi, već od njegove sestre i da se on brine o njima otkako im otac, junak da takvog cijela Lika ni Krbava ne vidješe, poginu od mletačke ruke.
Tu noć do iza ponoći sjedili su u džamiji okupljeni oko drvenog šamidana čija je ljepota razgaljivala dušu i mamila iz nje svakojake pripovijesti. Bio je obojan u zeleno i visok čovjeku do pasa. Na sva njegova četiri sprata, naslikani u grozdovima, visjeli su šareni bondžuci. Širom otvorene oči modrih zjenica bdjele su nad tajanstvenim silama i štitile sijeldžije od uroka. Bijahu uokvireni u plavo, u bijelo, u žuto, a po rubovima im trčahu šarene tačkice kao nadnaravne trepavice u koje se mrsilo svako zlo. Odozgo, s vrha šamidana, bacajući tajanstvenu svjetlost po licima pripovjedača i onih koji su slušali, sedam svijeća produbljivalo je ono mitsko u riječima pripovijesti koje odzvanjahu pod mahvilom.
Kazivali su domaćini svom gostu kako u ono vrijeme kada se Osmansko Carstvo presipalo ovamo, preko Une, na kraju i ne bi potrebe da se juriša na ovaj grad. Sve je okolo bilo tako spepeljeno, a ostali gradovi zauzeti, da ga je kršćanska posada sama napustila. Poslije je vlast ovamo dovela sedam porodica i naselila ih unutar zidina. Pošto grad nije imao nikakvu odbrambenu svrhu, oni od kule načiniše džamiju i raširiše se okolo po zemlji i od njih nastade sedam štrulićkih zaseoka, različitih prezimena, a da se ni jedna od familija ne zove Šturlić. U spomen na dane kada su iz dubine Bosne došli ovamo u šamidanu, gori sedam svijeća.
Bio je Hurem-aga umoran od duga puta. Već dva dana, otkako su se odlijepili od Plješevice, ponavlja on sebi kako ga niko više – ma rođeni mu otac iz mezara se pridigao – u ovim godinama neće nagovoriti da diže guzicu s mindera. Samo da se zdravo vrati iz Kladuše, ima da sjedi na Udbini pred pendžerom do kraja svijeta. Ali te noći u šturlićkoj džamiji duša mu bude tako razgaljena da je žudno gutala svaku priču koju mu pričahu njegovi domaćini. Nažalost, ni oni ne znadohu mnogo iz povijesti svoga grada. Pričali su mu da je bio u vlasti plemićke porodice Kobasića, za koje se sve do Bosne proširila priča da su bili velike prznice i čuvene uhode, a stolovahu u Brekovici. Spominjali su još nekog Benka Šturlića i sina mu Benka, i još fratra Nikolu, i još koješta što je do njih u ovim desetljećima kako ih naseli ovdje dolazilo iz kršćanske krajine, gdje historijska matica odnese sve Šturliće, a oni pamtili i prepričavali između sebe, prevrćući te priče oprezno, s neuobičajenom nježnošću, kao da se radi o nekom skupocjenom predmetu što ga je neko ostavio kod njih da ga pripaze dok se ne vrati s daleka puta.
Ujutro se iskupi cijeli grad da isprati Hurem-agu Kozlicu, njegovu sestru, sestriće i dvije joj kćeri. Dugo su stajali na putu koji migolji uz Šturlovu i gledali kako, poput kakve stoglave nemani, magla guta one neobične jabandžije i zamotava ih svojim rupcima i, eno, već ih nema, kao da nikada nisu ni postojali, ni hodili dunjalukom, ni konačili sinoćke ovdje u njih, u Šturliću.
Ne minu od tog maglovitog jutra ni pet godina, a dođoše i u Šturlić priče kako se u Kladuši uzdigao buljuk-baša Mujo Hrnjica i da mu ravnog na obje Krajine nema. Kazivalo se da pred njim i pred njegovih sedamnaest haramija drhti cijela Banovina, i Dalmacija, da i u Beču djecu plaše njegovim brkovima i šuštanjem njegovih čakšira. Tad se svi u Šturliću sjetiše onog nadobudnog dripca što je sam-samcat pobacao trinaest njihovih najvrednijih momaka i njegovog daidže koji bi ga smirivao i dozivao pameti tako što bi ga sabljom, pljoštimice, zveknuo posred tjemena, i to tako silovito da se odmah iznesvijesti.
I odnekud izvukoše priču kako je onog jutra kada se opraštao od njih, sjećate li se, Hurem-aga Kozlica, daidža Muje Hrnjice, predložio da se jedan zid džamije poruši i sasvim iskosi i tako džamija usmjeri prema Kibli. Tog jutra tvrdili su oni što su se sjećali riječi Hurem-aginih, dok su ga gledali kako nestaje u magli, svi su se smijali toj ludoj ideji očajnog čovjeka. Ali kako su, sve raskošnije, dolazile i do njih priče o junaštvu Muje Hrnjice i njegove braće, tako su i oni sve ozbiljnije razmatrali prijedlog njihovog daidže. Na kraju, kada su zadirkivanja okolnih sela na ime njihove džamije okrenute mimo Kible postala tako nesnošljiva da niko više ni na sajam nije htio otići, učini im se Kozličin prijedlog jedinim rješenjem, sasvim logičan i jednostavan: nije, kao ostali, uključivao rušenje cijele džamije, već samo jednog zida. I oni mu pristupiše i otad njihova džamija, mimo svih, ima nepravilan oblik, ali je okrenuta Kibli.
I danas džamija stoji takva, ukošenog zida, i znatiželjno virka na goste svojim puškarnicama. Otključava se za ramazana i za Bajrama ili kada dođe kakav ljubitelj starine da vidi drveni šamidan i njegove šarene bondžuke. Gotovo sve priče koje su se oko njega pričale one noći kada su Šturlićani ugostili Hurem-agu Kozlicu u narednih dvjesta godina historija će bespogovorno potvrditi. Historičar Salih Sidki Muvekkit pohvatao je među Krajišnicima pripovijesti što ih je one noći svojim domaćinima pripovijedao Hurem-aga Kozlica i pomoću njih iscrtao put kojim je išao od Udbine do Velike Kladuše, potvrđujući da je prošao i kroz Šturlić. Njegovu pripovijest preuzeli su i Kosta Hörmann, njemački sakupljač narodnih pjesama, i hrvatski historičar Tadija Smičiklas, i bosanski povjesničar Hamdija Kreševljaković i, evo je, stoji danas pred nama poput neoborive povijesne činjenice. Kao ostavljen kamenčić na tom putu, dolje, u Vidovskoj, kroz koju je Hurem-aga prošao krenuvši iz Šturlića, ostao je izvor koji u narodu zovu “Hurem-agina voda”.
I pripovijesti koje su Hurem-agi pripovijedali njegovi domaćini ugnijezdiše se u historijskom tkivu. Hrvatski povjesničar Radoslav Lopašić na zalasku pretprošlog stoljeća objavljuje knjigu Bihać i Bihaćka krajina. U njoj spominje nekoliko dokumenata koji iz historijske tmine iznose grad Šturlić i tako udara pečat na priče Hurem-aginih domaćina. On tvrdi da je u rukama držao listinu iz zbirke Jugoslavenske akademije u kojoj stoji da je u Šturliću “godine 1459. živio vlastelin Benko Šturlić i bio je kraljevski povjerenik kod razvoda grada Hresna”. Trideset četiri godine kasnije u jednu drugu listinu bit će upisan još jedan Benko, po svoj prilici sin ovog prvotnog.
U isto vrijeme kada je u Šturliću živio Benko, sin Benkov, rođen je ondje Nikola Šturlić, kojeg trideset sedam godina nakon Benkovog upisa u historijski dokument zatječemo kao vikara u franjevačkom samostanu u Bihaću. Ne zna se da li je Benko, sin Benkov, još bio živ 1530. godine, kada Ivan Kobasić šalje fra Nikolu u Ljubljanu, da ondje u njegovo ime pozavršava nekakve poslove s generalom Ivanom Kacijanarom, vrhovnim komandantom habsburških snaga u Hrvatskoj. U vrijeme kada je u Krajini boravio Radoslav Lopašić, ova poslanica nalazila se u ljubljanskom arhivu.
Vjetrovi historije donijeli su do nas još jedan dokument koji donekle potvrđuje priče Hurem-aginih domaćina. Riječ je o izvještaju koji 1552. godine cetinski kaštelan Nikola Ručić piše svom zapovjedniku kapetanu Ivanu Babonožiću, a spremljen je u arhivima zagrebačkim. Piše Nikola ovako: “Ovo drčaše Turci na Platnenicu i pod Šturlić grad i pod Mašvinu i pišci zajedno su bili; uzeli su roblja dvadeset, a plina nič malo, i ono vse veće Šurlića ljudi, a nigdor ni sužnja od njih uhitil, ni vam umem, kako za isto pisati, je li vsih bilo jedno tisuće, ki su robili, ako ih ni veće u gvozdu čekalo.”
