Na ovogodišnjoj Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, Francuska, Velika Britanija, Kanada, Australija, između ostalih, pridružile su se više od 150 zemalja u priznavanju Države Palestine. Na papiru, ovo je historijski događaj, jer više zemalja priznaje Palestinu nego Izrael. Međutim, ukoliko ovo priznanje ne bude potkrijepljeno djelovanjem, postoji rizik da Palestinci budu sami suočeni sa stvarnošću brutalne izraelske okupacije.
Kao odgovor na novi val priznanja, Izrael je zaprijetio aneksijom Zapadne obale. Decenijama je Zapadna obala fragmentirana u labirint isključivo jevrejskih kolonija, posijanih naoružanom rasističkom cionističkom omladinom i aparthejdskom okupacijom. Aneksija bi formalizirala ono što su Izraelu dugo omogućavale zapadne vlade i arapska normalizacija. Izraelsko nepoštivanje međunarodnog prava ne postoji u vakuumu.
U SAD-u, Trump se okružio poniznim progenocidnim poslušnicima koji su se, od njegovog povratka na dužnost, ponašali kao izaslanici Tel Aviva, a ne kao američki zvaničnici. Trump je sveden na zarobljenog pijuna, paraliziran, manipuliran i nadmudren od strane Netanyahua i njegovih "ljudi" u Washingtonu. Svaka riječ njegove administracije čita se kao scenarij cionističke propagande - možda napisan u Tel Avivu za zvaničnika koji Izrael stavlja na prvo mjesto. Krivi Palestince za kršenje primirja od Izraela, dajući Izraelu više vremena da izgladni Gazu, počini genocid, etničko čišćenje i ubrza demografske promjene na Zapadnoj obali.
Što se tiče sastanka između Trumpa i Netanyahua, ako nas historija išta uči, to je da je Izrael uvijek mahao onima koji se nalaze u Bijeloj kući. Hiperbolički marketing plana prekida vatre od 21 tačke tipičan je za Trumpovo političko pozorište s malo suštine. Ovu šaradu smo vidjeli bezbroj puta i nikoga ne bi iznenadilo da Netanyahu - rep - uz pomoć svojih saradnika unutar Trumpove administracije koji su prvenstveno usmjereni na Izrael, uspije ubrizgati otrovnu pilulu kako bi iznutra potkopao Trumpov plan. Tada će Trump slijediti sada već poznatu igru krivice i optužiti žrtvu za propast plana koji je sabotirao sam Netanyahu.
Američke administracije i zakonodavna tijela, koji se sukobljavaju oko gotovo svakog drugog domaćeg pitanja, jednoglasno se povinuju zahtjevima Izraela i njegovog lobija. Paradoks nesloge i slaganja danas je u potpunosti vidljiv u Washingtonu, dok se obje političke stranke bore oko nacionalnog budžeta pod sjenom nadolazećeg zatvaranja vlade. Pa ipak, u budžetu, obje strane stoje ujedinjene u usvajanju odredbi o stranom finansiranju koje Izraelu dodjeljuju milijarde dolara američkih poreznih obveznika. Ironično, SAD je jedina nacija koja posuđuje novac da bi ga dala stranom entitetu. Sredstva koja subvencioniraju zdravstvenu zaštitu i besplatno obrazovanje izraelskim građanima, dok se isti američki zakonodavci ne mogu dogovoriti o zaduživanju kako bi osigurali te iste pogodnosti za svoj vlastiti narod.
Da se vratimo na zemlje koje su priznale Palestinu: ako te vlade zaista vjeruju da je to država, onda se svaki izraelski pokušaj aneksije ne može odbaciti kao još jedno izraelsko kršenje palestinskih prava ili međunarodnog prava. To predstavlja kršenje suvereniteta države koju bi trebali priznati. Bez zaštite, priznanje rizikuje da se svede na simboličan čin, PR gestu za smirenje domaćeg javnog mnijenja. Pravo priznanje mora se suočiti sa stvarnošću jevrejskih doseljenika, naoružanih i zaštićenih od izraelske vojske, ohrabrenih od rasističkih ministara, dok terorišu sela, pale kuće i uništavaju maslinike.
Osim što umiruje birače, priznanje Palestine može odražavati i rastuću frustraciju Izraelom zbog korištenja hrane kao ratnog oružja protiv 2,3 miliona stanovnika Gaze. Međutim, ovo priznanje ne može osloboditi ove zemlje višedecenijskog saučesništva. Evropa je 77 godina naoružavala Izrael, finansirala njegovu okupaciju i opravdavala njegove masakre. U protekle dvije godine, normalizovala je izraelske ratne zločine, nazivajući ih "samoodbranom", štiteći ih diplomatski dok je u Gazi vladala glad.
Nadalje, zapadne vlade su Izraelu pružile platformu za cenzuru medija usvajanjem definicije antisemitizma koju je dala IHRA, a koja apsurdno poistovjećuje judaizam s državom Izrael. Daleko od zaštite Jevreja na Zapadu ili obuzdavanja izraelskih lidera, ovo smirenje je podstaklo cionističku aroganciju i okrutnost, pretvarajući IHRA u malo više od političkog alata za ušutkavanje zapadnih intelektualaca koji se usude kritizirati Izrael. Dok svjedočimo genocidu u Gazi, IHRA se otkrila kao cinična cionistička shema osmišljena da desenzibilizira kritiku Izraela i ohrabri njegove lidere da čine ratne zločine s potpunom nekažnjivošću.
Priznanje od prošlih omogućavača je bezvrijedno ukoliko nije potkrijepljeno konkretnim djelovanjem kako bi se država koju tvrde da priznaju postala stvarnost. Palestincima je obećan proces sticanja državnosti 1993. godine, nakon više od tri decenije pregovora; oni ostaju zarobljeni u beskrajnom ciklusu odlaganja dok Izrael učvršćuje svoju okupaciju, širi kolonije u kojima žive samo Jevreji i briše Palestinu sa mape.
Sada se oni koji priznaju Palestinu suočavaju s jasnim izborom: poduzeti konkretne korake kako bi osigurali nastanak nezavisne palestinske države. Da bi to postigli, i dok Izrael ne ispuni zahtjeve, moraju:
- Okončajte saučesništvo. Obustavite trgovinske, kulturne, vojne i diplomatske odnose s Izraelom dok se ne pridržava međunarodnog prava.
- Zabraniti robu iz ilegalnih kolonija u kojima žive samo Jevreji. Proizvodi iz kolonija izgrađenih na ukradenoj palestinskoj zemlji moraju biti zabranjeni na međunarodnim tržištima.
- Sankcionisati jevrejske koloniste. Zamrznuti njihovu imovinu, uvesti zabrane putovanja i krivično ih pozvati na odgovornost za nasilje. Priznavanje Palestine znači priznavanje kolonista kao ilegalnih okupatora.
- Nametnuti posljedice za aneksiju. Ako Izrael anektira teritoriju Zapadne obale ili bilo koji njen dio, moraju uslijediti koordinirane sankcije.
- Težite pravdi. Oni koji priznaju Palestinu moraju predvoditi pokretanje postupaka pred Međunarodnim krivičnim sudom i Međunarodnim sudom pravde protiv izraelskih doseljenika, vojnika i političara za zločine aparthejda, genocida, etničkog čišćenja i državno podržanog terora.
Ako evropske zemlje nisu spremne da sprovedu palestinsku državnost, onda je alternativna opcija potpuno napuštanje iluzije o dvije države. Ukinuti jevrejski sistem aparthejda i zahtijevati jednu demokratsku državu u kojoj Palestinci i Jevreji žive ravnopravno, u egalitarnom društvu i pod jednim jedinstvenim zakonom. Ista prava i zaštita koju Jevreji uživaju u SAD-u i Evropi.
Priznanje nije milostinja. To je neotuđivo palestinsko pravo. Prava koja zahtijevaju zaštitu. Stajanje besposlenog dok Izrael anektira zemlju, a kolonizatori teroriziraju domoroce, otkriva licemjerje vlada koje sebi čestitaju na "historijskom priznanju", a ne čine ništa da okončaju nepravdu.
Palestinci već 77 godina trpe oduzimanje imovine, masakre i prekršena obećanja. Gaza leži u ruševinama, palestinske izbjeglice pate u kampovima, Zapadna obala krvari pod pogromima doseljenika, a aneksija više nije prijetnja već stvarnost. Sada više od 150 država koje priznaju Palestinu moraju odlučiti: hoće li njihovo priznanje postati rodni list suverene palestinske države ili još jedan smrtni list za međunarodni kredibilitet?
( Jamal Kanj je autor knjiga "Djeca katastrofe", "Putovanje iz palestinskog izbjegličkog kampa u Ameriku" i drugih knjiga. Često piše o pitanjima arapskog svijeta za razne nacionalne i međunarodne komentatore. Ovaj tekst je napisao za The Palestine Chronicle.)
