Stav ekskluzivno objavljuje odlomke iz memoara "Na liniji sudbine", te se zahvaljujemo bivšem reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću na ustupljenom materijalu. Dr. Cerić trenutno piše memomare, a planira da ih završi krajem naredne godine, kada će biti održana i promocija. 

Moja relacija s Alijom Izetbegovićem (1993–2003)

Godina 1993. bila je prelomna ne samo za Bosnu, već i za mene lično. Tada sam, Božijom voljom i odlukom Islamske zajednice, izabran na časnu dužnost naibu-reisa. Tada sam i prvi put, neposredno i institucionalno, stupio u saradnju s čovjekom koji će obilježiti ne samo političku sudbinu naše zemlje, već i moralni i duhovni put njenog naroda – predsjednikom Alijom Izetbegovićem.

Naša relacija bila je mnogo više od protokolarnog odnosa između vjerskog lidera i državnika. Bila je to relacija povjerenja, međusobnog poštovanja i duboke svijesti o povijesnoj odgovornosti. Alija je razumio duboko značenje vjere u životu jednog naroda. Njegov odnos prema meni nikada nije bio formalan – bio je očinski, saburli, ponekad i tiho opominjući, ali uvijek pravedan.

U najtežim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada su snajperi i granate pokušavali ubiti slobodu i dostojanstvo jednog naroda, često smo razgovarali o ulozi imama, oduhovljenju naroda, snazi vjere i snazi riječi. Sjećam se jednog ramazana u opsjednutom Sarajevu dok smo s mukom organizirali bajram-namaz pod paljbom granata rekao mi je tada: "Naš narod nema straha od metka dok ima vjeru u vašu hutbu – istiniti govor. Zato ne zaboravite: vaša riječ mora ostati čista, jasna i glasna".

Naše zajedničke posjete šehidskim mezarjima, kolektivne dženaze, ali i međureligijski susreti povodom blagdana, potvrđivali su jednu jednostavnu istinu – da su vjera i politika, kada se oslanjaju na moral, saveznici u borbi za pravdu. Alija je to znao. I kad bi drugi bili malodušni, on bi spustio pogled, proučio tiho dovu, i rekao: "I ovo će proći."

Nikada nije pokušavao koristiti Islamsku zajednicu za političke ciljeve. Naprotiv, čuvao je njenu autonomiju kao temelj slobode vjere u bosanskom društvu. Bio je mudar - znao je da Islamska zajednica nije stranka, već institucija narodne duhovnosti i identiteta.

Godine su prolazile. Rat je stao, ali borba za dušu Bosne nije. I u miru, Alija je znao da u meni ima saputnika u očuvanju vrijednosti koje nisu mjerljive politikom, vrijednosti slobode, dostojanstva, istine, i pravde. Kada se povukao iz politike 2000. godine, vidio sam na njegovom licu mir čovjeka koji zna da je dao sve. A kada je 2003. godine preselio na Ahiret, izgubio sam više od predsjednika – izgubio sam starijeg brata, savjetnika, i saborca.

Na dženazi u Sarajevu, stajao sam ispred hiljade ljudi. Kiša je donosila bereket. Učio sam dovu, ali i pamtio Alijine riječi koje mi je jednom rekao u kabinetu: "Kad me više ne bude, čuvajte mi Bosnu."

I to činim. I činit ću, dok me ima.  

Dom, domovina i država

Postoji mjesto koje nas ne napušta ni onda kada ga mi moramo napustiti. Mjesto koje se ne zaboravlja čak ni kad ti izbrišu ime sa vrata, ni kad ti spale prag. To mjesto zovemo jednostavno – dom.

Dom nije samo kuća, ni zid, ni krov pod kojim smo se rodili ili u koji smo ušli bosi i mokri iz snijega. Dom je miris pečene pogače u zoru ramazana. Dom je glas majke dok nas zove po imenu koje nam je otac izabrao iz ljubavi prema djedu. Dom je ćilim na kojem smo prvi put učili da sjedimo uspravno pred Kur'anom. Dom je pogled kroz prozor gdje se nebo i zemlja prvi put sretnu u očima djeteta. I kada te život odvede daleko, kad ti svijet postane hotel, a aerodrom dnevna soba, ti znaš – dom je tamo gdje si prvi put zaplakao i gdje bi želio da posljednji put šutiš.

Ali domovina je nešto veće. Domovina nije samo zbir domova, već zrcalo duše naroda. Domovina je zemlja gdje tvoja dova ima smisla, gdje se jezik tvog djetinjstva razumije bez prevođenja. Domovina je ona avlija iz koje nisi otišao, iako si morao. To je majka među narodima – često napaćena, često nepriznata, ali nikada zaboravljena. Domovina boli kad je razdiru, ali još više boli kad je njeni zaborave.

Za mene je domovina Bosna. Nije to samo teritorija između Drine i Une, između Save i mora. To je osjećaj da ne možeš živjeti protiv svog naroda, čak i kad te on ne razumije. To je dova u suzama izgovorena na Igmanu. To je ezan koji je preživio topove. To su šehidi što nisu imali vremena da postanu djedovi. To je rana koja ne zarasta, ali i osmijeh koji ne nestaje.

A država… Država je pokušaj da dom i domovina dobiju pravdu. Da zakonom štitiš ono što ti je vjerom i ljubavlju dano. Država može biti dobra ili loša, pravedna ili zla, ali ona nije iznad naroda – ona je izraz njegove volje. Kada država postane tamničar umjesto čuvar, onda se narod budi i vraća se domu, vraća se domovini. Jer država se gradi, ali domovina se rađa. Država može propasti, ali domovina, ako je ljubimo – ne umire.

U mom životu, nosio sam dom u srcu, domovinu u dovama, a državu u odgovornosti. I znao sam: sve troje – dom, domovina i država – nisu riječi iz udžbenika, već svetinje koje se ne prodaju. One se samo predaju sljedećoj generaciji – kao amanet, da ga čuvaju bolje nego što smo mi umjeli.