Sarajevsko “Oslobođenje” pisalo je kako su sedamnaest puta granate pogađale kuću Halide Bojadži u sarajevskom naselju Sedrenik. Jedna od njih je 9. juna prve ratne godine odnijela sinove Halide i Abdulaha Bojadži. Srpski zočinci ubili su im sinove Fehima i Mirzu- Ubijena je i Amina Bojadži, kojoj je Abdulah bio amidža. Poginuli su od iste granate.

“Fehim je rođen 1975, a Mirza 1979. godine. Fehim je bio maturant Ekonomske škole, a Mirza je završio šesti razred. Fehim je svirao gitaru, stigao je i da završi četiri razreda Muzičke škole. Mirza je više volio sport. Igrao je košarku u Bosni. Idol mu je bio Mirza Delibašić. Po njemu je i dobio ime, jer iste godine kada je rođen, Bosna je bila prvak Evrope. Kinđe je tada bio glavni igrač”, pričala je “Oslobođenju” Halida, listajući fotografije iz porodičnog albuma.

Halida i Abdulah još prije rata bili su članovi Patriotske lige, a kada su četnici napali Sarajevo, u odbranu grada uključili su i sinove. “Poginuli su vraćajući se sa zadatka. U našoj kući bio je štab i oni odozgo to su znali. Zasuli su je granatama. Bilo je sve gotovo, četvero raskomadanih, osmero ranjenih. Abdulah i ja sakupljali smo ostatke tijela u plastične vrećice. Tri puta nosili smo ih na Traumu, a kada smo se četvrti put vratili našli smo Fehimovu nogu na grani kruške. Četiri dana čekali smo da ih ukopamo. Granate su zasipale cijeli grad, groblja, Bakije. I kada smo ih spuštali u zemlju, svuda okolo je grmjelo. Ubili su i ptice na groblju, koje smo pokupili u jednu kantu i sahranili pored Fahima i Mirze na Ravnim Bakijama”, pričala je Halida.

Kada je ostala bez sinova, Halida je poželjela da jednog dana nastane dokument koji će biti svjedok stradanja djece Sarajeva. Krenula je tragom sudbina, kako bi prikupila materijal za knjigu Spomenar Sarajeva. Razgovarala je s majkama i očevima, uzimala podatke o ubijenoj djeci, o tome šta ih je radovalo, o igračkama koje su voljeli.

Htio sam, napisat će Avdo Huseinović u godinama nakon Agresije, ali nisam imao snage kontaktirati porodicu Bojadži, jer nisam bio spreman ponovo preživljavati sve ono što sam preživio dok sam ih usnimavao krajem 2011. godine, za potrebe dokumentarnog filma A, bili su samo djeca o zločinu nad više od 1.000 djece tokom opsade Sarajeva, ubijenih od srpsko-crnogorskog agresora i pripadnika Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS.

Dugo ću pamtiti, piše Huseinović, razgovor s Halidom Bojadži, majkom kojoj je granata na Sedreniku ubila dvojicu sinova. Nazvao sam je iz kancelarije Fikreta Grabovice, predsjednika Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, a ona mi je kazala: “Hvala Vam na pozivu, bolesna sam. Dobro sam bolesna.“ 

Bilo mi je neprijatno što sam je bihuzurio, pa sam kazao: “Izvinite, žao mi je, ali eto ako do kraja snimanja ovog filma, budete smogli snage, ja bih volio da napravimo jedan razovor o vašim sinovima i šćeri od djevera.“

A, onda mi je Halida rekla: “Ja sam rekla da sam bolesna, ali nisam rekla da ne mogu doći na snimanje. Ja ću četveronoške, hodajući na rukama, doći da Vam ispričam istinu o ubistvu svojih sinova i male Amine, djeverove šćeri.” I, došla je Halida sa suprugom na zakazano snimanje.

Na mezarju Ravne Bakije, otvoreno je pričala kako je u dekama nosila dijelove tijela svojih sinova. Njen muž Abdulah nije mogao. Glas ga je pod jakim sedativima izdao.

Pričala mi je tada Halida, kako često snu vidi svoju dvojicu sinova, smještene u prelijepim kadifama. Stariji Fehim joj kaže: “Daj mi majko tu gitaru da pjevam ovdje u ovoj ljepoti, a mlađi Mirza ne kaže ništa, nego brata izaziva tako što ga poljeva vodom.“