Do izbijanja Prvog svjetskog rata, a prema Bosanskom ustavu iz 1910. godine Bosna i Hercegovina u dualističkoj strukturi Habsburške monarhije predstavljala je posebno upravno tijelo, s posebnim pravnim sistemom i posebnim statusom svojih građana, koji nisu tretirani ni kao austrijski, niti kao ugarski državljani, nego kao “bosanskohercegovački zemaljski pripadnici".
Taj posebni bosanskohercegovački državnopravni subjektivitet najviše se izražavao kroz Bosanski sabor. Raspuštanjem Bosanskog sabora, carevim dekretom 6. februara 1915. godine, Bosna i Hercegovina i dalje je zadržala svoj poseban status u odnosu na Austriju i Ugarsku. Zato su se, bez obzira na rat, u vrhovima Monarhije pravile razne kombinacije oko njenog državnopravnog položaja.
Zemaljski poglavar Stjepan Sarkotić tako je predlagao da se umjesto raspuštenog sabora u Bosni i Hercegovini obrazuje administrativni savjet, kao neko kvazipredstavničko tijelo, koje bi mu pomagalo u radu. Zajednička vlada u Beču to je odbila, s obrazloženjem da sabor nije stavljen van snage te da će se, kada to okolnosti dopuste, ponovno sazvati. Zato bi osnivanje nekog administrativnog savjeta samo otežalo situaciju u zemlji.
Kombinacije oko državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine pravljene su, prije svega, s ciljem da se spriječi eventualni raspad Austro-Ugarske i onemogući rješenje jugoslavenskog pitanja. Austrijski vojni krugovi insistirali su da se Bosna i Hercegovina pripoji Austriji, dok su ugarski politički vrhovi smatrali da bi Bosna i Hercegovinu trebalo prisajediniti Ugarskoj.
Istovremeno, nuđeni su različiti planovi o podjeli Bosne i Hercegovine između Ugarske i Austrije, tako što bi Ugarskoj pripali Banja Luka i Bihać, a ostala četiri okruga – Sarajevo, Travnik, Tuzla i Mostar – Austriji.
Predsjednik ugarske vlade grof István Tisza smatrao je da bi se pripojenjem Bosne i Hercegovine Ugarskoj ponovno u Monarhiji uspostavila politička ravnoteža, poremećena priključenjem Poljske Austriji. Ugarska vlada na sjednici 2. oktobra 1915. godine službeno je usvojila plan o priključenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj, uz zahtjev da se u Bosni i Hercegovini prethodno ukinu svi oblici autonomnog političkog života dok se u njoj ne učvrsti položaj Monarhije, odnosno Ugarske.
Grof Tisza ustrajavao je na ovoj ideji sve do pred sam slom Habsburške carevine. On je u septembru 1918. godine posjetio Sarajevo, gdje je razgovarao s najistaknutijim bosanskim političarima. Ideju da je moguće pripojiti Bosnu i Hercegovinu Ugarskoj grof Tisza napustio je tek nakon što su mu jugoslavenski orijentirani srpski i hrvatski bosanskohercegovački političari predali 20. septembra 1918. godine u Sarajevu memorandum u kojem se traži rješenje bosanskog pitanja na osnovu principa samoopredjeljenja naroda, i to u formi ravnopravnih i politički samostalnih naroda.
Istovremeno s ovim previranjima u Bosni i oko Bosne, na drugoj strani tekao je proces rješavanja jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne zajedničke jugoslavenske države, ujedinjenjem Kraljevine Srbije (i Crne Gore) s južnoslavenskim zemljama Habsburške monarhije.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, 1997, str. 468-469)
