Ante Pavelić, rođen u Bradini kod Konjica na današnji dan, 14.jula 1889. godine, bio je hrvatski fašistički diktator, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske i osnivač ustaškog pokreta.

Pavelić se tokom života obrazovao u različitim gradovima. U Jezeru kod Jajca pohađao je muslimansku osnovnu školu, a u Travniku isusovačku školu. Srednju je školu upisao u Zagrebu, nastavio u klasičnoj gimnaziji u Senju, kamo se vratio nakon što je u Karlovcu završio šesti razred, da bi konačno u Zagrebu 1910. godine maturirao, piše portal Biografija.

Nakon srednjoškolskog obrazovanja upisao je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem je doktorirao 1915. godine, a advokatsku praksu obavljao je kod Aleksandra Horvata, predsjednika Stranke prava.

Njegov otac Mile, po zanimanju pružni radnik i majka Marija porijeklom su iz sela Krivi Put, a imao je starijeg brata Josipa kod kojeg je boravio za vrijeme studija u Zagrebu, a koji je po zanimanju bio profesor grčkog i latinskog jezika.

Pavelić je od 12.8.1922. godine bio u braku s Marijom Lovrenčić. Upoznali su se u odvjetničkom uredu Aleksandra Horvata kod kojeg su oboje radili, a imali su troje djece: Višnju, Velimira i Mirjanu.

Višnja je rođena 31.7.1923. godine, a preminula na Božić 2015. godine u Madridu. Nije se udavala niti je imala djece. Sin Velimir rođen je 1925. godine, a umro je također u Madridu 1998. godine. Pavelićeva najmlađa kćer Mirjana, rođena 1926., bila je u braku sa Srećkom Pšeničnikom, s kojim je imala četvero djece, a umrla je nekoliko godina prije svoje sestre Višnje, također na Božić.

Pavelić bio jedan od osnivača Hrvatske stranke prava i njen najistaknutiji član u ‘20-im godinama prošlog stoljeća, a 1927. je izabran za predstavnika HSP-a i Hrvatskog bloka u Narodnoj skupštini kraljevine SHS. Iste je godine uspostavio veze s talijanskim vlastima kojima obećava podvrgnuti Hrvatsku talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne Hrvatske.

Godine 1928. je svjedočio atentatu na Stjepana Radića i osnovao Hrvatski domobran, ilegalnu paravojnu skupinu kroz koju je Hrvate pozivao na bunt.

Godine 1929. nakon Šestojanuarske diktature Pavelić napušta Zagreb i odlazi u Bugarsku, gdje je potpisao Sofijsku deklaraciju. Tim je dokumentom uspostavio suradnju s VMRO-om (Vanjskom Makedonskom revolucionarnom organizacijom) pri stvaranju nezavisnih država Makedonije i Hrvatske. Zbog tog su ga poteza jugoslovenske vlasti osudile na smrt pa Pavelić odlazi u Italiju gdje živi sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941.godine.

Godine 1930. je godine utemeljio UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija) u Italiji, a sljedeće je godine osnovao logore za obuku vojske u Italiji i Mađarskoj. Zatim 1932. sudjeluje u organizaciji Velebitskog ustanka, gerilskog napada na žandarmerijsku stanicu u Brušanima a 1933. je izdao 17 ciljeva UHRO-a, među kojima je kao glavni navedena uspostava nezavisne Hrvatske.

Nakon što je 1934. sudjelovao u pripremama za atentat na kralja Aleksandra I. Karađorđevića, talijanske su ga vlasti uhitile u Torinu. Pod policijskim nadzorom je bio do 1939. godine.

Kada je 6.4.1941. Treći Reich izvršio invaziju na Jugoslaviju i nakon što je uspostavljena Nezavisna država Hrvatska 10.aprila, Pavelić se vraća u Zagreb i preuzima vlast kao poglavnik ustaškog pokreta i nove države.

On 16.4. imenuje prvu vladu NDH, ali unatoč tome ima neograničenu vlast i sam provodi svoje odluke. Raspustio je sve političke organizacije, uveo jednostranački totalitarni sistem, uveo i provodio sistem represije, pokrenuo koncentracione logore i odgovoran je za masovne zločine.

Pavelić je 20.5.1941. potpisao Rimske ugovore, kojima je Italiji ustupio dobar dio dalmatinske obale (Biograd, Šibenik, Split,…) i brojne otoke (Krk, Rab, Korčulu, Mljet,…). Kako bi umirio sve veće pobune Srba u Hrvatskoj 1942. dopušta osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Pavelić je 1944. odlučno stao na stranu Trećeg Reicha kada je dao uhapsiti i na smrt osudio Lorkovića i Vokića, ministre Nezavisne Države Hrvatske, zbog njihovih želja da NDH pređe na stranu Saveznika u Drugom svjetskom ratu.

U maju 1945. godine naređuje povlačenje Hrvatskih oružanih snaga prema Austriji, a on sam bježi iz Hrvatske 6. maja 1945. godine i preko Austrije i Italije odlazi u Argentinu.

U Argentini je nastavio svoje političko djelovanje, pa je osnovao Hrvatsku državotvornu stranku 1949. godine a kasnije, 1956. i Hrvatski oslobodilački pokret.

Tamo su 1957. jugoslovenski agenti na njega izvršili atentat a dvije je godine kasnije 28.12.1959. vjerojatno od posljedica atentata, umro u Madridu.