Prošlo je više od dvije sedmice od ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju, a strasti u Crnoj Gori su se donekle smirile. Odavno neki regionalni događaj nije zavrijedio toliko medijske pažnje, te uzburkao i zaokupirao gotovo cjelokupnu regionalnu javnost. Događaji u Crnoj Gori su tog 5. septembra neopisivo podsjećali na rane devedesete. Suzavci, šok-bombe, nemiri, policijski kordoni i visoko izražene nacionalne tenzije, a koje sada već tradicionalno na našim prostorima prati isticanje jednonacionalnih simbola i zastava drugih država, ali i otpor građanski opredijeljenih grupacija s one druge strane.
Crnogorska javnost danima je negodovala, tražeći da ustoličenje ne bude u Cetinjskom manastiru, već u nekom drugom crnogorskom gradu. Ovaj događaj doživjeli su kao nastavak promoviranja interesa Republike Srbije, te širenja utjecaja Srpske pravoslavne crkve. Uprkos incidentima i sukobima s policijom, ustoličenje je ipak održano u Cetinjskom manastiru, a mitropolit Joanikije i patrijarh Porfirije su do Cetinja dovezeni helikopterom Vojske Crne Gore.
Stoga, postavljamo pitanje kako je Crna Gora od skladne multinacionalne države došla do generatora regionalnih podjela. Od stjecanja nezavisnosti Crna Gora je bila izraženo usmjerena ka međunacionalnom skladu, te je režim Mila Đukanovića s ponosom isticao njihov građanski i sekularni karakter. Činilo se da je Crna Gora u posljednjih petnaest godina donekle postala imuna na probleme nacionalnog i vjerskog karaktera, te da će vlast ove male države biti primjer uspješnog državnog menadžmenta u okruženju visokih nacionalnih i vjerskih tenzija. Na izborima koji su se održali 30. augusta protekle godine, nakon 30 godina dominantne vlasti Demokratske partije socijalista, došlo je do pada ovog režima. DPS je i dalje pojedinačno ostao najjača politička partija, ali ipak uz tradicionalne partnere i partije manjinskih naroda, prvi put Đukanović nije imao poslaničku većinu dovoljnu za formiranje vlasti.
Uz jednog poslanika više, opozicione partije koje su sada nastupile u tri kolone su prvi put nakon 30 godina uspjele formirati vladu. Iako ideološki na potpuno različitim stranama, tri pobjedničke koalicije uspjele su se dogovoriti oko tzv. “ekspertske vlade”, a koja će, kako su izjavljivali njihovi lideri, demontirati kriminalne strukture prethodne vlasti, te omogućiti naredne neometane i fer izborne procese. Bilo je jasno od početka da će ova vlada biti nestabilna, te je od same izborne noći svojim ideološkim razlikama i neskladnošću poprilično podsjećala na nekadašnju vladu “DOS-a” u Srbiji, koja je tog 5. oktobra smijenila s vlasti režim Slobodana Miloševića.
Mnogo je razlika između “DOS-a” i Vlade Zdravka Krivokapića, ali osnovna stvar se ogleda u tome što je vlada DOS-a bila građanski orijentirana, dok je ova Vlada pretežno okupljena oko nacionalnih stranaka sa srpskim predznakom. To su iste one stranke koje su bile izričiti protivnici crnogorskog osamostaljenja, a iz čijih redova nerijetko možete čuti brojne negacije crnogorske nacije, jezika, kulture i historije.
Prosrpske snage, pretežno okupljene oko Demokratskog fronta, koji čini 2/3 glasova nove vlasti, nisu nikada imale ni afirmativnu korleaciju s političkim akterima manjinskih naroda u Crnoj Gori. Brojna su pitanja koja ih dijele i zbog kojih su manjinske partije u Crnoj Gori daleko od bilo kakve saradnje s Demokratskim frontom, a ono što su crvene linije razdvajanja jesu njihovo negiranje Genocida u Srebrenici, veličanje ratnih zločinaca, negiranje nezavisnosti Kosova, podrška secesionizmu u BiH i sl. Ovakva politika prosrpskih partija je 30 godina i tjerala druge građanske i manjinske partije u zagrljaj DPS-a, te im pružala njihovu bezrezervnu podršku. Politički trendovi su se dijelom počeli mijenjati sukobom vlasti sa Srpskom pravoslavnom crkvom oko statusa imovine.
Na krilima tog sukoba, SPC je uz pomoć litija potpuno mobilizirala i osnažila prosrpsko biračko tijelo, te su tih dana vjerski velikodostojnici više ličili na političke nego svjetovne lidere. Mnogi kritičari režima Mila Đukanovića su ga također dugo godina optuživali za partiokratiju, korupciju, šverc, kriminal te povezanost s brojnim drugim nelegalnim aktivnostima i strukturama, te su i ove optužbe, bile one tačne ili ne, djelomično imale utjecaja na dodatni pad popularnosti među biračima. Sve ovo je osnažilo opozicioni kapacitet, koja je na krilima crkve i uz punu podršku beogradskih tabloida ostvarila nikada bolji rezultat. Već nakon objavljivanja prvih izbornih rezultata i proglašenja pobjede, ulice su bile preplavljene trobojkama, veličali su se srpski heroji, skandiralo se o Srbiji, Kosovu, NATO-u i RS-u.
Jasno je bilo da će ova mala balkanska država preko noći napraviti ideološki i politički zaokret. Da razjasnimo situaciju, Srbi u Crnoj Gori čine nešto manje od 30 posto stanovnika, te samostalno formiranje prosrpske vlade faktički je jako teško, iako bi to bio njihov idealan scenarij. Ovoga puta jesu okolnosti išle na njihovu stranu, ali ne dovoljno da tu želju i ostvare. Prosrpsko glasačko tijelo u Crnoj Gori je bilo maksimalno mobilizirano za ove izbore, te su glasačka mjesta sa srpskom većinom imale jako visoke stope izlaznosti, dok je u dominatno crnogorskim sredinama, te među manjinama, stopa izlaznosti bila poprilično niska. Ovo je u konačnici i napravilo ovu do sada neostvarivu procentualnu razliku u broju glasova između građanskog i prosrpskog bloka.
Srbi u Crnoj Gori su dominanto glasali za Demokratski front i njihove partnere (koalicija “Za Budućnost Crne Gore”), dok je određeni broj njih svoje povjerenje dalo koaliciji “Mir je naša nacija”, okupljenoj oko Demokrata Alekse Bečića. Ova partija, iako počiva na demokratskim i građanskim principima, uvriježeno se među narodom smatrala kao umjerena srpska opcija, s obzirom na to da je u svojim redovima okupljala dominanto Srbe. Iako se iz njihovih redova nisu mogle čuti oštre poruke kao iz DF-a, do sada se ispostavilo da su svoj koalicioni kapacitet uvijek dijelili s njima, te im nisu smetale njihove nacionalističke poruke te poltronstvo Beogradu. Bez obzira na sve, ove dvije koalicije su zajedno skupile 37 mandata, te im je nedostajalo još 4 osvojena poslanička mjesta kako bi bile u stanju formirati novu vladu.
Tu se pojavljuje koalicija “Crno na bijelo” s upravo 4 osvojena mandata, na čelu s liderom Dritanom Abazovićem, novim superherojem beogradskih tabloida. U historiji srpskih medija nikada jedan Albanac nije dobio više pozitivnih i afirmativnih vijesti od sarajevskog studenta Dritana. Upravo on, sa svojom deklarativno građanskom i proevropskom koalicijom pruža ruku za formiranje vlade “srpskog sveta” u Crnoj Gori. Osude na račun za koaliranje s negatorima Genocida u Srebrenici, borcima protiv nezavisnosti Kosova, NATO pakta i evropskog puta Crne Gore stizale su svakodnevno na račun Dritana Abazovića s brojnih regionalnih adresa.
Ovaj simpatični političar iz Ulcinja je pak imao podršku Srbije i srpskih medija, velikog crnogorskog medijskog koncerna Vijesti, te određenog broja stranih ambasada koje su ovog puta ipak odlučile da okrenu leđa Đukanoviću. Ono što je ostalo skoro neprimijećeno jeste da je upravo Zukorlićeva Stranka pravde i pomirenja u Crnoj Gori, na čelu s Hazbijom Kalačem, podržala ovu vladu i dala joj puni legitimitet, te ostala u čvrstoj koaliciji s URA-om. Hazbija Kalač je nekadašnji visoki funkcioner Bošnjačke stranke u Crnoj Gori, a sada tamošnji lider SPP-a. Došao je u žižu javnosti 2016. godine, kada je crnogorski narod nazvao “malim i isfrustriranim”.
Simptomatično je to da je i lider njegove matične partije u Srbiji, muftija Zukorlić, također višegodišnji koalicioni partner i podržavalac politike Aleksandra Vučića.
Kada govorimo o muftiji Zukorliću, važno je napomenuti da njihov najbliži partner među ovdašnjim Bošnjacima jeste Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde, s kojima imaju najbližu partijsku saradnju, a koji je i iz budžeta Kantona finansirao Zukorlićev BANU. Politika velike Srbije, a sada obučena u odijelo “srpskog sveta” na krilima Aleksandra Vučića jeste politički zaokupirala regiju, te je postala rak-rana za međunacionalni sklad na Balkanu. Nikada jače i aktivnije djelovanje nacionalističkog srpskog političkog korpusa u novijoj historiji nije očitovano na relaciji Beograd – Banja Luka – Podgorica, gradovima koji čine okosnicu interesnih sfera Vlade Srbije. Crna Gora je u ovim retrogradnim politikama postala lahak plijen za srpske interese, te se tog dana ustoličenja mitropolita Joanikija desila potpuna polarizacija društva. Jednostavno, niste mogli ostati imuni na događaje na Cetinju.
Ova polarizacija nije zaobišla ni regiju. Na stranu procrnogorskog građanskog bloka uz građanske i manjinske partije u Crnoj Gori pronašli su se albanski, hrvatski i lideri Bošnjaka u regiji, dok su prosrpske interese u Crnoj Gori očekivano podržali lideri Srba u RS-u i Srbiji. Ostaje pitanje zašto se Elmedin Konaković kao jedan od rijetkih političkih “lidera” nije oglasio po ovom pitanju. U javnosti se stvorila slika da je Vučić upravo u svakoj od spomenutih država osigurao sebi stranke lojalnih Bošnjaka koje će ostati imune na nacionalistička orgijanja.
Tako je u Srbiji stvorio vjernog partnera Zukorlića, koji će bez obzira na politiku koju sprovodi, imati njegovu punu podršku. Isti politički ogranak je južnije podržavalac aktuelne vlade pod čijom palicom se sprovodi postepeno posrbljavanje Crne Gore, dok je vjerovatno upravo to razlog što je njihov saveznik u Sarajevu možda i ostao nijem na sva ova dešavanja.
