Mustafa Ramić iz Bužima, borac kojem je na 22. rođendan klanjana dženaza

Teška ratna drama izazvana agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine iza sebe je ostavila brojna zgarišta i ogromne ljudske žrtve. Hiljadama mladih bosanskohercegovačkih patriota rat je poremetio radost i čar uobičajenog odrastanja, prekinuo mladalačke snove i planove i, što je najgore, nemilosrdno uzimao njihove živote. Među stotinama takvih ostat će upamćeno i ime Mustafe Ramića, mladića koji je svoj patriotizam posvjedočio još 1992. godine, kada je s grupom saboraca krenuo iz Slovenije i preko tzv. SAO Krajine stigao na slobodno područje Bihaćkog okruga. Privatna kupovina naoružanja, pješački marš preko neprijateljskog teritorija, dvogodišnji ratni put s desecima borbi zapečaćen je pogibijom u silovitom boju pod nazivom “Breza ‘94”. Sjećanje na ovog mladog i vedrog borca posebno je i iz razloga što je sudbina htjela da njegovo tijelo na isti datum dođe, ali i ode s ovog svijeta. Baš u duhu epiteta odabrani, što u prijevodu i označava njegovo ime, Mustafi Ramiću je na njegov dvadeset i drugi rođendan klanjana dženaza i izvršen ukop. Kako je “i najbolje pamćenje slabije od najbljeđe tinte”, na šta nas podsjeća stara kineska mudrost, na 28. godišnjicu Mustafine pogibije ovim tekstom svjedočimo njegovu neizmjernu odanost ideji slobodne i cjelovite Bosne i Hercegovine, domovine za koju je  položio vlastiti život.

Mustafa Ramić (sin Osmana i Asime) rođen je 7. septembra 1972. godine u naselju Brigovi, općina Bužim. Nakon školovanja u rodnom Bužimu i odsluženja vojnog roka u Osijeku, zaposlio se u Građevinsko preduzeće “Kovačević” u Sloveniji, gdje je i radio do ljeta 1992. godine. Po dolasku iz Slovenije priključio se jedinicama 105/505. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, gdje je ubrzo prešao u Četu za specijalne namjene “Hamza”. Bio je ranjen 18. juna 1994. godine u rejonu Todorova. Za doprinos borbi više je puta pohvaljivan od komandanta 505. brigade Armije RBiH generala Izeta Nanića. Poginuo je 6. septembra 1994. godine u rejonu Radoč, Sip, prilikom zaustavljanja neprijateljske ofanzive. U trenutku pogibije bio je komandir odjeljenja u prvom vodu čete “Hamza”. Posthumno je proizveden u čin nadvodnika Armije RBiH 29. decembra 1995. godine.

S MITRALJEZOM IZ HRVATSKE U RODNI BUŽIM

Početkom rata Mustafa Ramić zadesio se u Sloveniji, gdje je bio zaposlen kao građevinski radnik. Po pričanju njegovog brata Mehe, u ljeto 1992. godine Mustafa je došao u rodni Bužim. “Po otpočinjanju agresije brat se dugo pripremao za dolazak kući. Nabavio je opremu i mitraljez pedesettrojku, koji je kasnije donio kući. Ključni trenutak u njegovoj odluci bila je lažna vijest da sam ja poginuo, koju je saznao od nekog iz Zagreba. Tad je odlučio da krene i s grupom od oko 300 boraca stigao je kući 22. jula 1992. godine. S njim su još došli Hase Šahinović, Edin Muratović, Senad Kauković i još neki, a nekoliko mjeseci bio je u četi koju je vodio Senad Kauković. Tu formaciju, koja je tad bila stacionirana na Konjodoru, uglavnom su činili borci koji su došli izvana. Poslije toga brat je prešao u prvi vod čete ‘Hamza’, u odjeljenje koje je vodio Refko Kauković. Od tad pa sve do pogibije gotovo da ga nije mašila ni jedna akcija u kojoj su sudjelovale ‘Hamze’. Prošao je sva ratišta na području Bihaćkog okruga. Najbliži saborci bili su mu Nedžo Bapić, Džambo i komandir Refko Kauković.”

Mehine riječi potvrđuje i Senad Kauković, koji je s Mustafom Ramićem prve godine rata došao iz Hrvatske. Senad Kauković se prisjeća da su došli u grupi od 320 boraca i prelazeći preko famoznog slunjskog poligona. “Kao i većina nas, Mustafa je od svoje skromne ušteđevine kupio opremu i mitraljez M53, koji je sam, bez smjene, nosio tokom cijelog puta od 130 kilometara. Po dolasku u Bužim dobio je raspored u Treći bataljon, u drugu četu, čiji sam ja bio komandir. Pamtim ga kao hrabrog i posvećenog borca, koji je sa svojim mitraljezom branio prilaz neprijateljskim jedinicama na kritičnim mjestima linije, na Dobrom Selu i Banjanima. Od svoje ‘bebice’, kako je od milja zvao svoj mitraljez, rijetko se odvajao. U našoj četi je proveo nekoliko mjeseci, nakon čega je tražio premještaj u jedinicu koja je uključena u žešće borbe i koja češće izvodi akcije. Pokušavao sam ga uvjeriti da ostane u našoj jedinici, ali u tome nisam uspio. Rekao mi je da je došao da ratuje, a ne da miruje. I prilikom prve naredne popune u četi ‘Hamza’ Mustafa im se pridružio, gdje je i ostao sve do pogibije. Njegova vedrina i osmijeh osvajali su svakoga, a za mene je bio i ostao heroj dječačkog lica”, prisjeća se Kauković.

Izvjesno vrijeme Mustafin saborac u prvom vodu bio je i Nermin Šabić. Prisjetio se zajedničkog ratnog puta i detalja koji su obilježili boravak na liniji i izvođenje brojnih akcija, te nekih od anegdota: “Kada sam krajem 1993. godine došao u ČSN ‘Hamza’, raspoređen sam u prvi vod, gdje sam zauzeo mjesto u stroju i krevet u spavaoni koji su prethodno pripadali poginulom borcu, rahmetli Ibrahimu Bajki Burziću. Polahko sam upoznavao ljude iz voda, pa tako i našeg Muću. Kako sam došao skromnije odjeven, Mućo mi je ponudio da uzmem šta god mi paše od njegove vojne odjeće, što sam neko vrijeme, dok se i ja nisam malo ‘skućio’, često i činio. Bio je lijep i smiren momak, prepoznatljiv po niski izrazito lijepih zuba i po svojim sunčanim naočalama, popularnim ‘lenonkama’. Bio je neko ko se rijetko ljutio, neko ko se budio s vedrinom na licu, a s druge strane bio je vrlo žestok u borbi, odajući utisak stasite momčine lavljeg srca.”

Nermin Šabić bio je u Mustafinom društvu i onda kada je Mustafa ranjen. Kako kaže, Mustafa je zadobio rane od ručne bombe u široj okolini Todorova, kada je lakše ranjeno još nekoliko saboraca. Kako rana nije bila teška, brzo se Mustafa Ramić vratio u stroj i sa Šabićem i ostalim saborcima nastavio dalje. “Puno bitaka smo prošli skupa, posljednju onu na Bojnoj s početka septembra 1994. godine. A onda kad je sve ukazivalo da bi trebao nastupiti neki mirniji period, tog 6. septembra smo se dogovarali da navečer ‘pobjegnemo’ iz kasarne u čaršiju, popijemo kahvu i da se vratimo nazad. I dok smo tog jutra pravili plan, Mućo nam je govorio: ‘Ma hajmo sutra, sutra mi je rođendan.’ Odgovarali smo mu da možemo i danas i sutra, nije od viška dvaput izići u grad. Nismo se uspjeli dogovoriti, a neko je ušao u spavaonu i rekao da smo dobili uzbunu. Brzo smo se obukli, uzeli oružje i izišli na mjesto postrojavanja gdje se okupljao naš prvi vod. Dobili smo zadatak da se javimo pred komandu, popeli se na kamion i već za nekoliko minuta bili ispred hotela. Ubrzo smo krenuli u pravcu Radoča. Kad smo stigli do Šekića kuća, iz neprijateljskog pravca nas je tukao mitraljez. Brzo smo se prebacili do kuće Beće Grošića, a onda nas je komandir voda, rahmetli Ibrahim Šahinović Briško, rasporedio po manjim grupama i uputio na liniju sa zadatkom da je ojačamo i da izvidimo i snimimo situaciju. Mućo je bio komandir desetine. Oko ikindije počeo je žestok pješadijski napad, baš na tom mjestu gdje se Mućo nalazio. Položaji su odbranjeni, ali nažalost, Allahovom odredbom Mućo je otišao stazom odabranih. Njegova duša vratila se svome Gospodaru, a njegov veliki drug Bapić na tom je mjestu teško ranjen. Ubrzo će se ispostaviti da je to bio tek neki početni bilans svega onoga što će trajati narednih sedam dana, a historija će upamtiti kao ‘Brezu '94’. Spletom sudbine, sutradan se ona grupa koja se jučer spremala da pobjegne iz kasarne i ode u čaršiju i koja je tog dana i tog momenta trebala da negdje uz kahvu skromno obilježi rođendan svom prijatelju sada polahko i dostojanstveno, umorno, ali i gordo i ponosno, uzimajući abdest, spremala da stane u prvi saf i svome saborcu i ako Bog da šehidu Mući klanja dženazu. I tad se po ko zna koji put obistinila ona poznata izreka da čovjek sniva, a Bog određuje. Lično sam uvjeren da je naš Mućo, šehid ako Bog da, na 22. rođendan od svoga Gospodara na poklon dobio najljepše mjesto u Džennetu”, kaže Nermin Šabić.

SMRTONOSNI GELERI GRANATE

Komentarišući svoju jedinicu i osvrćući se na njenog poginulog pripadnika Mustafu Ramića, komandir ČSN “Hamza” Refik Refko Kauković ističe: “Naša jedinica je bila sastavljena od sasvim običnih ljudi čiji su borbeni uspjesi bili rezultat prije svega dobre organizacije i specifične klime koja je vladala među borcima i starješinama. Doda li se tome pojedinačna hrabrost i odlučnost koja je krasila većinu boraca 505. brigade, onda je lahko objasniti sve one blistave pobjede i uspjehe koje su ‘Hamze’ postizale širom Bihaćkog okruga. U tim i takvim borbama rađali su se i ginuli mnogi heroji poput Topala, Kenana, Muje, Džambe, Briške, Harija, Omerice, Burze i mnogih drugih. A jedan među njima svakako je bio i naš Mućo kako smo ga od milja zvali. Mustafa je bio momak koji je živio za Bosnu u Hercegovinu. Oličenje čojstva koje je iz dana u dan i iz akcije u akciju pokazivao i potvrđivao među svojim saborcima. Mustafa Ramić imao je vrline koje su plijenile pažnju, učinivši ga među saborcima ljudskom moralnom vertikalom. Skroman, iskren, nenametljiv i nadasve veoma hrabar. Njegovi borbeni rezultati bili su prepoznati od komandanta Nanića, koji ga je više puta pohvaljivao i nagrađivao. Kad se sve zbroji, Mustafa je dao sve što je imao, neiživljenu mladost, nedosanjane snove, krv, tijelo i život.”

Nedugo nakon otpočinjanja neprijateljskog napada na borbene položaje u rejonu Radoča, sa svojim saborcima iz čete “Hamza” i Mustafa Ramić je 6. septembra 1994. godine krenuo na izvršenje borbenog zadatka. Tu akciju i ulogu koju su odigrali borci iz jedinice “Hamza” objašnjava Kauković: “Po preuzimanju uputa krenuli smo u izvršenje borbenih zadataka. Drugi i treći vod krenuli su prema rejonu Hercegovine, u pravcu Bajrića kuća, gdje su neprijateljske jedinice bile probile našu liniju. U toku prebacivanja jedinice do traktorskog servisa komandiri vodova su dobili konkretne zadatke. Uspostavljena je veza s komandirom čete iz Jurišnog bataljona, koji se nalazio u prvom rovu, odmah iznad zaposjednutih Bajrića kuća. S komandirima vodova sam izvršio potrebno izviđanje, nakon čega je i prvi vod dobio svoja zaduženja. Aktivnosti su se odvijale po dogovorenoj dinamici, izvršen je napad te za dvadesetak minuta vraćene su izgubljene pozicije i ovladano kompletnom linijom. Izuzev mog lakšeg ranjavanja, nismo imali nikakvih gubitaka. Uslijedilo je utvrđivanje linije s pripadnicima voda Huse Haskića, koji je ostao na liniji. Borci drugog i trećeg voda ‘Hamze’ povukli su se u pripravnost na Ćorkovaču, u zonu odgovornosti Prvog bataljona. U međuvremenu se desio novi neprijateljski napad na Križu, gdje je prvi vod vodio žestoke borbe. U cilju stvaranja bolje pozicije, odjeljenje koje je vodio Mustafa Ramić vršilo je osiguranje borbenih pozicija ispred linije odbrane. Nakon nekog vremena povukli su se na prednji kraj, gdje su oko 15 sati odbili jak pješadijski napad. Nažalost, tom prilikom smrtno je stradao komandir odjeljenja Mustafa Ramić. Pogodio ga je geler od RB M57. U tom napadu ranjen je i Nedžad Bapić. Nakon toga prvi vod je povučen u Mustafića kuće, a drugi i treći vod u kasarnu, gdje su ostali u pripravnosti. Sutradan, u ranim jutarnjim satima borci prvog voda zaustavili su još jedan pješadijski napad, u kojem nije bilo ranjenih ni poginulih. Isti dan, oko podne, povukli smo se s Križa i otišli na dženazu saborcu Mustafi Ramiću.”

PREDSKAZANJE BRATA MEHE I SABORCA DŽAMBE

Jedan od neposrednih aktera borbe u kojoj je poginuo Mustafa Ramić bio je i Remzija Mulalić. Kako on navodi, tog su dana borci prvog voda iz čete “Hamza” dobili zadatak da odu ispred linije i da neprijateljskim jedinicama naprave zasjedu. “Kao jedan od najodgovornijih starješina na tom dijelu linije, od komandanta Nanića sam dobio zadatak gdje da uputim borce prvog voda. Saopćio sam im zadatak i uputio na izvršenje. Oni su otišli i neko vrijeme boravili na navedenim položajima. Međutim, nakon izvjesnog vremena vratili su se na IKM uz obrazloženje da je na tom dijelu linije mirno i da nema borbenih dejstava. Po povratku su kazali i to da su u blizini čuli neki razgovor, ali su mislili da su to unproforci koji i jesu bili blizu, odmah na brdu iznad njih. I dok smo mi tako razgovarali, nazvao me je Hamdo Musafić i upozorio da se pripremimo jer su četnici krenuli u napad i da treba da ulete u našem pravcu, na objekte koji su bili pokriveni lesonitom. Hitro smo izletjeli iz jedne velike zemunice i ubrzo je otpočela žestoka pucnjava. Pucalo je iz raznih vrsta oružja, padali su različiti projektili. U tome je Mućo Ramić dotrčao do ugla jednog od tih objekata, u koji je udario projektil i od čijeg je gelera teško ranjen. Samo se uspio okrenuti i potrčati desetak metara nazad, nakon čega je pao i izdahnuo”, prisjeća se Remzija Mulalić.

Mustafin brat Meho i danas žali zbog okolnosti zbog kojih je od bratovog dolaska iz Slovenije malo vremena provodio s njim. Kako kaže, u toku rata samo su jednu noć skupa prenoćili kod kuće. Uvijek je neki od njih dvojice bio na liniji i ti rijetki susreti bili su kratki i uz žurbu. “Jedini slučaj u toku rata kad smo brat i ja skupa prenoćili kod kuće desio se nekoliko dana prije njegove pogibije. Uvijek smo nekako bili raspar. Kad on dođe kući, ja budem na liniji, i obrnuto, jer obojica smo bili vrlo aktivni borci. On je bio u ‘Hamzama’, a ja u brigovskom vodu, koji je vodio Jasmin Grošić. Brat je najčešće dolazio po danu, a i onda kad bi konačio, uvijek bi se potrefilo da sam ja na liniji. I sad to jutro ja se trebam vratiti na liniju jer me kači smjena. Ustao sam rano, popio kafu, doručkovao, spremio se i trebam krenuti. Brat još spava. Pošao sam da se obujem i nešto mi dođe da se vratim do njegove sobe. Otvorim vrata, a on spava, leži na leđima. I ne znam otkud, ali kroz glavu mi prođoše čudne misli: ‘Samo spavaj, dragi buraz, tako ćeš lijepo spavati i kad pogineš.’ Trznem se i u sebi pomislim: ‘Bože dragi, kakve me to misli spopadaju?!’  I taj dan je brat otišao u kasarnu pa na liniju, a kroz dva ili tri dana je poginuo”, prisjeća se brat Meho i ističe još jedan zanimljiv detalj koji se desio nepuna dva mjeseca nakon bratove smrti: “Prošla je akcija 'Breza ‘94', nastupio je duži period bez borbi. Nekad krajem oktobra 1994. godine našoj porodici su u posjetu došli bratovi saborci Nedžo Bapić i rahmetli Husein Džambić Džambo. To je moglo biti dan prije otpočinjanja operacije 'Mostobran ‘94'. I iz te posjete vrijedi istaći jedan nadnaravni detalj. Otvorila se priča o bratu, mati plače, nama ukućanima teško, još je svježa bol zbog njegova gubitka. I kaže Džambo: ‘Majka, ne plači, i mi ćemo sutra kod tvog Mustafe.’ I doista kroz nekoliko dana, prvog dana akcije 'Mostobran ‘94' Džambo je poginuo i otišao u susret svome saborcu Mustafi. Što više razmišljam o tom detalju, sve više sam uvjeren da su Džambine riječi, barem u natuknicama, bile šehidsko predskazanje i primjer iskrene žudnje plemenitih duša koje su se voljele u ime Boga.”