Bio je svjestan da će se time dotaknuti jedne od najosjetljivijih tema moderne evropske i arapske historije: italijanskog kolonijalizma u Libiji. Ako je "Poruka" bio film koji je Mustafi Akadu otvorio vrata svjetske kinematografije, onda je Pustinjskim lavom pokazao da ga ne zanima samo religijska historija nego i borba za slobodu, dostojanstvo i nacionalni identitet.

Ko je bio Omar Muhtar?

Omar Mukhtar rođen je oko 1862. godine u istočnoj Libiji. Bio je učitelj Kur'ana, pripadnik senusijskog pokreta i čovjek duboke vjere. Kada je Italija 1911. godine okupirala Libiju, Muhtar nije prihvatio kolonijalnu vlast. Umjesto toga, organizirao je gerilski otpor koji će trajati gotovo 20 godina. Iako je već bio u poznim godinama, predvodio je male pokretne jedinice koje su italijanskoj vojsci zadavale ozbiljne gubitke. Zbog toga su ga Italijani nazivali Pustinjski lav. Godine 1931. uhvaćen je u zasjedi te nakon kratkog vojnog suđenja javno je obješen pred hiljadama Libijaca kako bi im bio slomljen otpor. A dogodilo se suprotno: postao je simbol borbe za slobodu.

Nakon uspjeha "Poruke" mnogi su očekivali da će Akad snimiti nastavak ili novi religijski spektakl. Međutim, on je smatrao da je kolonijalna historija arapskog svijeta gotovo potpuno nepoznata zapadnoj publici. Kasnije je izjavio: "Ljudi znaju za Napoleona, za Cezara, za američki građanski rat. Ali gotovo niko ne zna šta se događalo u Libiji."

Nije želio praviti film protiv Italije, nego prikazati šta kolonijalizam znači običnim ljudima. Njegova osnovna ideja bila je da priča o Omeru Muhtaru nije samo libijska priča nego univerzalna priča o dostojanstvu čovjeka koji odbija pokoravanje.

Ponovna saradnja s Anthonyjem Quinnom

Za glavnu ulogu nije imao dilemu. Ponovo je pozvao Anthonyja Quinna. Ova je to odmah prihvatio. Da bi što uvjerljivije odigrao Muhtara, proučavao je njegove fotografije, pisma i historijske izvore, a posebno je radio na načinu govora i držanja. Za razliku od mnogih historijskih filmova, Quinn nije igrao mladog heroja. Muhtar je u filmu prikazan kao starac koji vodi rat i upravo ta kombinacija fizičke slabosti i moralne snage činila je njegov lik upečatljivim. Mnogi kritičari smatraju da je to jedna od najboljih Quinnovih uloga.

Akad je ponovo okupio impresivnu međunarodnu ekipu: osim Anthonyja Quinna igrali su: Oliver Reed kao italijanski general Rodolfo Graziani;Rod Steiger kao Benito Mussolini; John Gielgud kao italijanski guverner i Irene Papas u ulozi Mabrouke. Budžet filma procijenjen je na približno 35 miliona američkih dolara, što ga je početkom 80-ih činilo jednim od najskupljih historijskih filmova na svijetu. Ogroman dio budžeta otišao je na izgradnju autentičnih sela, uniforme italijanske vojske, hiljade kostima, stotine konja i deva, tenkove iz tog perioda, rekonstrukciju pustinjskih bitaka... Na setu su angažirane hiljade statista. Tada nije bilo kompjuterskih efekata, sve eksplozije, juriši konjice i masovne scene snimane su uživo.

Gadafijeva podrška i sukob s Italijom

Jedno od najčešće postavljanih pitanja jeste koliko je Muamer Gadafi bio uključen u film. Libijska država jeste finansijski podržala projekat, međutim ne postoje pouzdani dokazi da je Gadafi režirao sadržaj filma ili određivao umjetničke odluke. Akad je kasnije više puta naglašavao da je insistirao na historijskoj tačnosti. Naravno, činjenica da je film finansiran iz Libije izazvala je sumnje dijela zapadnih medija. Ipak, brojni historičari ističu da je osnovna priča o Muhtaru vjerna poznatim historijskim činjenicama. Prava drama počela je nakon završetka filma. Italijanske vlasti smatrale su da film prikazuje italijansku vojsku isključivo kao brutalnu kolonijalnu silu. Pojedini političari tvrdili su da vrijeđa nacionalni ugled Italije. Rezultat je bio gotovo nezamisliv: film godinama nije bio prikazivan u italijanskim kinima. Ironično, upravo je zabrana dodatno povećala interesiranje za film. Kasnije su mnogi italijanski historičari priznali da to ostvarenje, uprkos pojedinim dramatizacijama, uglavnom vjerno prikazuje nasilje koje je fašistička Italija provodila u Libiji. Tek 2009. godine italijanska državna televizija prikazala je film, što su mnogi protumačili kao simbolično priznanje historijske odgovornosti.

Snimanje nije bilo nimalo jednostavno. Temperatura je često prelazila 45 °C, pješčane oluje prekidale su rad pa su kamere morale biti posebno zaštićene od pijeska. Glumci su satima čekali da se vremenski uvjeti poprave. Anthony Quinn kasnije je izjavio da mu je to bilo jedno od fizički najtežih snimanja u karijeri.

Po izlasku filma reakcije su bile podijeljene. Zapadni kritičari hvalili su fotografiju, muziku, Quinnovu glumu, autentičnost kostima...  Neki su ipak smatrali da film previše simpatizira libijsku stranu. S druge strane, u arapskom svijetu film je dočekan gotovo kao nacionalni događaj. Mnogi su prvi put vidjeli veliku međunarodnu produkciju koja ozbiljno prikazuje njihovu historiju, a za brojne Libijce film je postao sastavni dio kolektivnog sjećanja.

Još jedna muzika za historiju

I muziku za "Lion of the Desert" komponovao je Maurice Jarre. Ovoga puta njegova partitura bila je ozbiljnija i melanholičnija nego u "The Message". Posebno je poznata završna tema koja prati posljednje trenutke Omera Muhtara prije pogubljenja. Filmski kritičari često ističu da upravo muzika pojačava osjećaj tragedije bez pretjerane patetike. Za Mustafu Akada "Pustinjski lav" je bio dokaz da i filmske priče iz arapske historije mogu biti ispričane na nivou najvećih svjetskih produkcija. Govorio je da ne želi da muslimani budu prikazivani isključivo kao negativci ili egzotični sporedni likovi. Želio je pokazati da i njihov historijski prostor ima svoje heroje, svoje tragedije i svoje moralne dileme. Time je postao jedan od rijetkih autora koji su pokušali ispraviti dugogodišnju neravnotežu u prikazu Bliskog istoka na filmu.

Nakon Lion of the Desert činilo se da će Akad nastaviti snimati velike historijske spektakle. Međutim, finansijska realnost bila je drugačija. Takvi filmovi bili su izuzetno skupi, a nisu donosili veliku zaradu na američkom tržištu. Da bi mogao finansirati svoje buduće projekte, morao je prihvatiti jedan sasvim drukčiji posao. Tako će čovjek koji je snimio dva najveća islamska historijska filma postati producent jedne od najuspješnijih horor-franšiza svih vremena – "Halloween"/"Noć vještica". Paradoksalno, upravo će priča o maskiranom ubici omogućiti Akadu da nastavi sanjati film o svom najvećem životnom projektu – Salahudinu Ejubiju.

(U 4. nastavku kako je postao producent serijala Halloween, zašto je taj horor finansirao njegove historijske filmove, njegov neostvareni san o filmu o Salahudinu, posljednji dani života, pogibija u terorističkom napadu u Amanu i naslijeđe koje je ostavio svjetskoj kinematografiji.)