IDEOLOŠKE I HISTORIJSKE STRANE U SARADNJI SRBIJE I RUSIJE

Aliji Izetbegoviću bio je zanimljiv tekst profesorice međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu dr. Smilje Avramov, objavljen u NIN-u od 11. 10. 1987. godine, da je u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija bila bliska sa SSSR-om onoliko koliko je KPJ bila bliska s KP SSSR-a, o čemu je prilikom posjete Moskvi juna 1946. godine tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije Edvard Kardelj rekao da SSSR “ne treba da gleda na Jugoslaviju kao na neku stranu zemlju, nego 'kao jednu od budućih sovjetskih republika, a Komunističku partiju Jugoslavije kao dio Komunističke partije boljševika'”, te da odnosi između Moskve i Beograda “treba da se razvijaju tako da Jugoslavija postane u budućnosti integralni dio SSSR”. Vjerovatno je da su iz te izjave Kardelja Izetbegovića zanimale panslavističke, imperijalne, carističke ambicije Rusije prema prostoru Balkana.

U vezi s tim, zanimljivo da je pred oružanu agresiju Srbije na RBiH dr. Smilja Avramov bila članica SANU-a, a poslije rata članica Senata RS-a u Banjoj Luci, što pripada antizapadnoj ideološkoj i političkoj liniji u težnjama za integriranje Srbije s Rusijom. Citiranu izjavu Kardelja velikosrpski ideolozi koriste za kritiku Tita, što se 1948. distancirao od Staljina i SSSR-a.

O karakteru težnji SSSR-a da kontrolira Balkan Izetbegoviću su bila zanimljiva razmatranja Radomira Rajovića u knjizi Autonomija Kosova, koja je izdata u Beogradu 1985, u kojoj se na str. 85. navodi da je Peti kongres Kominterne, održan u julu 1924. u rezoluciji o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji proklamirao da se “'u skladu sa općim načelom prava naroda na samoopredjeljenje koje ističe KPJ, moraju iz sastava Jugoslavije izdvojiti Hrvatska, Slovenija i Makedonija, kao nezavisne republike”, uz zaključak da je “Kominterna nastojala da na svaki način razbije Jugoslaviju”. Poruke iz tih razmatranja podudarne su ispoljenim težnjama velikosrpskih nacionalista kroz proces raspada bivše SFRJ, tokom i poslije ratova koji su se dogodili u tom procesu.

Saradnju Rusije i Srbije prati propaganda o duhovnom jedinstvu ruskog i srpskog naroda s čvrstim vezama Ruske i Srpske pravoslavne crkve, što ograničava povezivanje Srbije i srpskog naroda sa zemljama i narodima na Zapadu – SAD, EU i njenim članicama. Prema velikosrpskoj propagandi, pored duhovnog jedinstva, odnosi ruskog i srpskog naroda, kao i odnosi njihovih država, određeni su zajedničkim historijskim iskustvima, koja u poređenju sa srpskim historijskim iskustvima sa zemljama i narodima Zapada daju prednost povezivanju Srbije i srpskog naroda s Rusijom.

Za Rusiju je važno da vladajući politički faktori i lideri u Srbiji otvaraju prostore za ideološke i političke utjecaje Rusije na prostoru Balkana. U tom smislu, najvažnija ruska “roba” koja preko Srbije dolazi na Balkan jeste velikoruska, panslavistička ideologija i politika. Posljedice upotrebe te vrste ruske “robe” koja dolazi na Balkan komplicira i ugrožava mir i sigurnost. Tom ideološko-političkom “robom” Moskva naoružava Beograd. Dobivenom ideološkom “robom” od Rusije Srbija ideološki naoružava velikosrpske ekstremiste na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji, uz njihovo žaljenje što isto to ne mogu činiti kako žele u Hrvatskoj.

Zamjenik pomoćnika državnog sekretara i specijalni predstavnik SAD-a za Zapadni Balkan Matthew Palmer tokom svog boravka u Srbiji (2019), na Kosovu i BiH implicitno je ukazivao da će se prema Srbiji primijeniti sankcije zbog karaktera njene saradnje s Rusijom, posebno zbog kupovine oružja od Rusije i zbog odvraćanja zemalja od priznanja Kosova, odnosno zbog srbijanskog odbijanja da prizna Kosovo.

Rusija se naspram Srbije ponaša paternalistički, što implicira vazalski položaj Srbije, na štetu njene nezavisnosti. Taj se paternalizam ispoljava, pored ostalog, i tako što Rusija plasira neistinu da su u Drugom svjetskom ratu Beograd oslobodili Rusi, ponižavajući i negirajući oslobodilačku ulogu Titovih partizana. Takvi utjecaji Rusije u Srbiji dopadaju se sljedbenicima četnika Draže Mihailovića, što je operacija historijskog revizionizma negiranjem istine. Dakle, u “vrhunske nacionalne interese” Srbije spada i rehabilitacija ratnih zločinaca u proteklim ratovima, veličajući četnički pokret Draže Mihailovića te ignorirajući ulogu Narodnooslobodilačke vojske na čelu s Titom. Na brojnim manifestacijama na kojima se govori o proteklim ratovima često se ističe kako je Beograd oslobodila sovjetska, odnosno ruska vojska, bez pomena partizana.

Gasovod iz Rusije u Srbiji velikosrpski, proruski usmjereni nacionalisti koriste za patetično jačanje emotivnih veza između srpskog i ruskog naroda, jer, navodno, između njih, pored ideoloških, političkih i kulturnih veza, postoji i fizička veza u obliku gasovoda.

KARAKTERISTIKE POLITIČKE SARADNJE SRBIJE I RUSIJE

Rusija je frustrirana jer je raspadom SSSR-a osporena u dominaciji na prostorima gdje su nastale nezavisne, međunarodno priznate države, bivše sastavnice SSSR-a. Ta ruska frustracija uzrok je ukrajinske, gruzijske, armenske, azerbejdžanske i drugih kriza koje se protežu na prostor Poljske, Estonije, Latvije... Ideološki uzroci kriza u zemljama koje su stekle nezavisnost i međunarodno priznanje raspadom SSSR-a isti su kao i uzroci kriza u zemljama koje su stekle nezavisnost i međunarodno priznanje raspadom SFRJ. Da nije ruskog panslavizma, vjerovatno je da ne bi bilo ni ideje o takozvanom “srpskom svetu”, niti ideje da “svi Srbi na Balkanu žive u jednoj državi”.

Dakle, pokrovitelj velikosrpske ideologije, politike i prakse jeste Rusija. Iskustva koja je Moskva stekla u ambiciji da u sastav Rusije uključi Abhaziju, Južnu Osetiju, velike regije Ukrajine, dijelove Poljske, Estoniju, Latviju... primjenjuje u dirigiranju krizama na prostoru Balkana, s ciljem da se u sastav Srbije, dakle pod apsolutnu kontrolu Rusije, vrate teritorije država nastalih raspadom bivše SFRJ, posebno teritorije BiH, Crne Gore, Hrvatske, Kosova i Makedonije. Velikosrpska ideologija i politika sastavni je dio velikoruske ideologije i politike.

Vanjsku politiku Rusije prema EU, po riječima ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, obuhvata ocjenu da EU za Rusiju nije “pouzdan” partner, te da se Moskva protivi briselskom miješanju u unutarnja pitanja zemalja Zapadnog Balkana. Dakle, Rusija smatra da je Zapadni Balkan njena interesna zona u kojoj prisustvo Moskve nema karakter miješanja u unutarnja pitanja zemalja te regije, a da je prisustvo Bruxellesa s karakterom narušavanja njihovog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Rusija podržava ambiciju Srbije da se teritorijalno uveća okupacijom susjednih zemalja kako bi svi Srbi živjeli u istoj državi, što je u ideološkom smislu odraz ruskog panslavizma. Srpski lideri eksponirani u predratnom i ratnom zalaganju za teritorijalno proširenje Srbije, kada su propadali završavajući političke karijere, dobijali su sklonište u Moskvi, što, pored ostalog, potvrđuje da je Rusija bila iza njihovih velikosrpskih, dominantno zločinačkih vojnih i drugih agresorskih operacija.

O prijateljstvu Srbije i Rusije predsjednik Skupštine Srbije Ivica Dačić je rekao: „“Rusija je i danas najveći i najuticajniji zaštitnik našeg vrhunskog nacionalnog interesa, koji štitimo na međunarodnoj sceni, a to je očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije.” Tom rečenicom Dačić je ukazao da je Rusija najutjecajniji zaštitnik velikosrpske politike odbacivanja priznanja Republike Kosovo. U Dačićevom smislu riječi, u “vrhunske nacionalne interese” Srbije ulaze i ambicije teritorijalnog proširenja s obzirom na to da velikosrpska politika podrazumijeva da granice Srbije nisu konačne. Smatra se da Beograd ima najveću podršku iz Moskve u pogledu podrivanja teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Za subverzivno prisustvo u Bosni i Hercegovini pominjalo se da će Rusija uspostaviti obavještajni centar u Banjoj Luci (“humanitarni centar”), isti kao onaj što na cijelom prostoru Balkana subverzivno već djeluje iz centra u Nišu.

Rusija profilira vanjsku i sigurnosnu politiku Srbije po formuli vojne “neutralnosti” koja je faktički nemoguća bez ideološke i političke neutralnosti, odnosno samostalnosti i neovisnosti. Praktičnim ponašanjem Srbija sama demantira svoju proklamaciju neutralnosti. Kao indikatori u tom pogledu, ističe se naklonjenost Vučićeve vlasti ruskim medijskim kućama uspostavljenim u Srbiji, naklonjenost tih ruskih medija Vučićevoj vlasti i neprijateljstvo ruskih medija prema opoziciji Vučićevom režimu.

U Moskvi sredinom septembra 2017. godine sastale su se delegacije Vučićeve Srpske napredne stranke na čelu s Markom Đurićem i Putinove Jedinstvene Rusije na čelu sa Sergejom Železnjakom, zamjenikom sekretara Generalnog savjeta te ruske stranke. Železnjak je isticao Putinovu podršku Srbiji i predsjedniku Vučiću, posebno po pitanju politike prema Kosovu. Đurić je govorio da Srbija voli Rusiju, da podržava Putina, da je Srbija zahvalna Ruskoj Federaciji zbog podrške njenoj politici “vojne neutralnosti” i podrške u rješavanju kosovske krize, te da se Srbija ponosi što “nije, niti će uvesti sankcije Ruskoj Federaciji”, kako to zahtijevaju SAD i EU.

Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin posjetio je Beograd 17. 1. 2019. godine. Od kako obnaša funkciju predsjednika, to je bila četvrta Putinova posjeta Srbiji, tokom koje su srbijanski i ruski zvaničnici potpisali 21 sporazum o saradnji između dvije zemlje, u raznim oblastima, pored ostalog, o kupoprodaji borbenih aviona i helikoptera te o modernizaciji srbijanskog ratnog zrakoplovstva.

Srbijanski mediji Putina su predstavljali kao najvećeg “prijatelja i spasitelja” Srbije i srpskog naroda. Predsjednik Srbije Vučić se zahvalio ruskom predsjedniku Putinu što je u Vijeću sigurnosti UN-a njegova zemlja uložila veto na Rezoluciju o Genocidu u Srebrenici, koju je predložila Velika Britanija. Ubuduće, Srbija će se zahvaljivati Rusiji za ultimativni utjecaj u Vijeću sigurnosti protiv OHR-a i visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Tokom te posjete Beogradu utjecaj Rusije na političke prilike u Bosni i Hercegovini ispoljen je Putinovim razgovorom s Dodikom, koji je tu priliku iskoristio da “opanjka” bošnjačke lidere i političke subjekte u Bosni i Hercegovini, predstavljajući ih da su smetnja postizanju strateških ciljeva velikosrpske ideologije.

VOJNA SARADNJA RUSIJE I SRBIJE

Trka u naoružavanju koju vodi Rusija kao “neprijatelj” NATO-a i Zapada uopće ima karakter kompleksne interdisciplinarne operacije u kojoj za postizanje ruskih interesa u Jugoistočnoj Evropi (Balkanu), kao oslonac i izvršitelj, Srbija ima glavnu ulogu. U toj strategiji Rusija se eksponira kao naredbodavac, a Srbija kao krajnji izvršilac regionalne trke u naoružavanju i vazal pod kontrolom Moskve. Kapaciteti Srbije za ratne potrebe, pored organizirane vojske i policije, obuhvataju preduzeća za proizvodnju naoružanja i vojne opreme, ne samo ona u Srbiji već i na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno na prostoru entiteta RS-a. Uglavnom, to su preduzeća čiji je osnovni proizvodni kapital opljačkan (“Orao”, FAMOS...) u opsežnoj operaciji priprema i izvođenja oružane agresije na RBiH.

Vojnom pomoći od Moskve prema Beogradu, poklonima oružja i vojne opreme, te prodajom pod povoljnim uvjetima, Rusija motivira angažiranje Srbije da čuva ruske interese na prostoru Balkana. Poznato je da su ruski interesi za čiju je zaštitu Moskva angažirala Srbiju uglavnom suprotstavljeni evropskim vrijednostima. Tako Rusija ohrabruje Srbiju da se po osnovu jačanja vojne moći miješa u unutarnja pitanja svojih susjeda, posebno BiH, Crne Gore i Kosova. Faktički, prihvatajući ulogu zaštitnika ruskih interesa na Balkanu, Srbija potvrđuje da je farsa njeno proklamiranje političke i vojne neutralnosti.

 Mediji su izvještavali da je, prema sporazumu o vojnoj saradnji potpisanom između Srbije i Rusije tokom Putinove posjete Beogradu 17. 1. 2019. godine, u Srbiju pristizalo rusko oružje i vojna oprema, ali po cijenama koje su neznatno niže od tržišnih, po kojima Rusija prodaje oružje širom svijeta, gdje god može. Vučićeva propaganda srpskom narodu plasira neistine da Srbija od Rusije dobija oružje pod najpovoljnijim uvjetima, gradeći u srpskom narodu simpatije prema Rusiji. Srbija je od Rusije dobila raketni sistem “Pancir S-1”. Ojačala je svoje ratno zrakoplovstvo, jer je dobila od Rusije šest, a od Bjelorusije četiri aviona MiG-29, a četiri od ukupno 14, koliko ih ima, naslijeđeni su od bivše JNA.

Sredinom februara 2020. godine Srbiju je posjetio ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu, koga je dočekao srbijanski ministar odbrane Aleksandar Vulin. Ministri Šojgu i Vulin ocijenili su da je vojna saradnja Rusije i Srbije u usponu, ističući pokazatelj da je “samo u 2019. godine realizirano 94 aktivnosti u okviru međunarodne vojne saradnje s Ruskom Federacijom, dok je u periodu od 2000. do 2012. godine realizovan zanemarljiv broj aktivnosti”, te da su u toj saradnji najvažnije zajedničke vojne vježbe. Tokom te posjete ministru Šojgu je uručen počasni doktorat srbijanskog Univerziteta odbrane.

Značajne političke i državne manifestacije organiziraju se po modelu ruskih manifestacija. Vučić uspostavlja praksu vojnih parada svake godine, kako se to prakticira u Rusiji.

Iz brojnih činjenica o vojnoj saradnji Rusije i Srbije sugerira se zaključak da se Srbija naoružava po planu Rusije i da se planovi Srbije za vanredne i ratne prilike temelje na vojnim planovima Rusije u ekspanziji njenog prisustva u raznim sadržajima na Balkanu, posebno u Srbiji. Dakle, Srbija provodi vanjsku i sigurnosnu politiku Rusije. Prema tome, stav Srbije o vojnoj neutralnosti samo je jedna u nizu obmana javnosti.

Realizirajući sporazum Putina i Vučića, u niškoj kasarni Vojske Srbije realiziraju se ruske vojne donacije za Vojsku Srbije: novembra 2020. godine izvršena je primopredaja 11 tenkova T-72 i 10 oklopnih transportera; sredinom maja 2021. godine izvršena je primopredaja ruske donacije u vrijednosti 75 miliona eura, i to 30 oklopnih transportera BRDM-2MS i 30 moderniziranih tenkova T-72 MS. Primopredaji su prisustvovali najviši vojni zvaničnici Srbije, a s ruske strane tom događaju su prisustvovali zamjenik ministra odbrane, general Nikolaj Pankov i ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Harčenko.

SRBIJA I TAJNE OPERACIJE RUSKIH OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI

Suštinski, niti Srbija vjeruje Rusiji, niti Rusija vjeruje Srbiji. Zato, na teritoriji Srbije i šire na Balkanu Rusija je osnovala centre svojih obavještajnih službi, te razvila mrežu obavještajnih punktova i saradnika (špijuna). Rusija je zainteresirana da na dnevnoj osnovi, što transparentnim, što tajnim metodama, sredstvima i snagama posmatra ponašanje srpskih državnih funkcionera i lidera političkih stranaka, posebno u pogledu sadržaja i okolnosti njihove saradnje sa zemljama Zapada, EU, SAD, komandama i članicama NATO.

Srbija je razvila konkretnu saradnju s NATO. Članica je NATO Partnerstva za mir, kao i Rusija, koja interno kontrolira i usmjerava svoje članstvo u toj NATO asocijaciji. Međutim, Rusija ima interes da kontrolira i srbijansku saradnju s NATO-om u formi Partnerstva za mir.

Novembra 2019. godine srbijanska kontraobavještajna služba otkrila je i javno publicirala slučaj povezivanja operativca ruske obavještajne službe s penzioniranim višim oficirom Vojske Srbije. Tim povodom visoki dužnosnik Bezbjednosne informativne agencije (BIA) Željski Relja je rekao: “Veoma je važno naglasiti (...) da obavještajni i subverzivni rad koji se odvija na teritoriji Republike Srbije, a on se de facto odvija, ne treba nikako vezivati samo za Rusku Federaciju. Naprotiv, i druge velike sile, poput SAD-a, Velike Britanije i Francuske, ali i regionalni igrači, napomenut ću samo Hrvatsku i Albaniju, veoma intenzivno rade na ostvarivanju svojih interesa, što je uvijek u međunarodnim odnosima i politici očekivano.” Zvaničnici Moskve odbacivali su tvrdnje zvaničnika srbijanske kontraobavještajne službe, ističući da ništa ne može poremetiti izvrsne odnose Rusije i Srbije, što će navodno potvrditi za tada predstojeća posjeta predsjednika Srbije Vučića Moskvi 4. 12. 2019. godine.

Dakle, bez obzira na proklamirani visok nivo prijateljstva i saradnje Rusije i Srbije, Srbija smatra da je i Rusija, slično kao druge velike sile Zapada, odnosno kao i susjedi Hrvatska i Albanija, u obavještajnom smislu prijetnja interesima Srbije. Zanimljivo je što se u prvi krug zemalja koje su prijetnja interesima Srbije ne pominju Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Te balkanske zemlje u drugom su planu zato što su obavještajne službe Srbije superiorne u ofanzivnom obavještajnom djelovanju na teritorijama tih zemlja na koje se protežu teritorijalne pretenzije Srbije, dok se sigurnosni sistemi tih zemalja nalaze u defanzivi, preokupirani odbranom od srbijanskih obavještajnih i subverzivnih napada, tako da nemaju kapaciteta da se ozbiljnije organiziraju s ciljem aktivnijeg obavještajnog prisustva na teritoriji Srbije.

Cijeni se da Rusija ima obavještajni interes da sagledava da li su institucije i lideri Srbije iskreni i lojalni sporazumima s Rusijom, s obzirom na to da Srbija, bez obzira na ruski paternalizam, ipak ima mogućnost da suvereno bira partnera na Zapadu, pa je Rusiji zanimljivo šta sve zemlje Zapada, EU i NATO postižu u saradnji sa Srbijom. Rusija se pribojava da saradnja Srbije sa zemljama Zapada, EU, SAD i NATO ne pređe liniju koju može tolerirati jer nije prepreka ostvarivanju ruskih interesa. Preko Srbije Rusija kontrolira prisustvo Zapada na prostoru Balkana. Odnose sa Srbijom Rusija koristi za otklanjanje barijera koje njenoj ekspanziji postavlja Zapad.

Vlada SAD otvoreno se suprotstavlja ruskom obavještajnom i subverzivnom prisustvu na Balkanu, izražavajući “zabrinutost zbog izvještaja o nepriličnom ruskom uplitanju u Srbiji”, te ukazuje da SAD podržava Srbiju da istraži slučaj otkrivene ruske špijunaže u Srbiji. Washington cijeni da Rusija pokušava destabilizirati Evropu vojnim pritiskom i zlonamjernim cyber-aktivnostima, posebno prema zemljama koje su partneri SAD.

Rusija prati i istražuje reforme u Srbiji na njenom putu za članstvo u EU. Pri tome, Rusija zna da su reforme društva, ustava, zakona, političkog sistema nemoguće ako se izostaju pozitivne promjene političke svijesti ljudi. Zato Rusija čini sve što može da zaustavi reforme u sferi svijesti, ideološki i politički približavajući srpski narod ruskim pogledima na zbivanja i procese u svijetu, posebno u vezi s nametanjem EU kao partnera drugim velikim silama, pa i Rusiji. Moskva izaziva evroskepticizam, jer velikosrpski kao i ostali desničarski pokreti u svijetu i Evropi ulažu maksimum napora da se na Balkanu i drugdje zaustavi evropski integracijski proces i da EU nestane.

U takvim okolnostima Srbija je na raskrsnici s koje “ne zna” kuda da krene, da li u pravcu EU, da li u pravcu Evroazijske unije, koju predvode Rusija i Kina, ali je u toj “dilemi” odlučna da svoje kapacitete težišno usmjeri na svesrpsko jedinstvo po idejama “svi Srbi u jednoj državi”, odnosno ideji “srpskog sveta”. Ustvari, samo je privid da je u navedenom pogledu Srbija u “dilemi” i da “ne zna” kuda da krene jer su njen izbor Rusija i Kina.

SAD i zemlje Zapada cijene da je Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu forma maskiranja za obavještajno-subverzivne aktivnosti koje Rusija realizira na teritoriji Balkana. Rusija zahtijeva da osoblje tog centra dobije diplomatski imunitet kakav ima osoblje NATO-a dok boravi na teritoriji Srbije, ali Vlada Srbije, zbog obaveza koje je prihvatila prema SAD-u i NATO-u, ne udovoljava tom ruskom zahtjevu. Govoreći o tome, ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić je rekao da protiv Rusije sa Zapada dolazi velika “antiruska histerija”, jer se misli da je utjecaj Rusije na Balkanu štetan, a da je on predstavnicima zapadnih zemalja rekao da Srbija o prisustvu Rusije na Balkanu ima drugačije mišljenje, jer nije tačno da je Rusko-srpski humanitarni centar špijunski centar. Dačić je istakao da bi davanje diplomatskog statusa osoblju tog centra SAD tumačile “kao antiamerički akt” Srbije.

ZNAČAJ KINE U ODNOSIMA RUSIJE I SRBIJE

Kina i Rusija zamrznule su teške sukobe, naročito u vezi s međusobnom državnom granicom. U posljednjim decenijama djeluju kao čvrsti saveznici i jedinstveno nastupaju u svim dijelovima svijeta, što je ojačalo rivalitet i jedne i druge velike sile naspram velikih sila na Zapadu – SAD, EU i njenih najmoćnijih članica. U tom rivalitetu Zapadni Balkan je važno poprište sukoba velikih sila.

Rusija je na Zapadnom Balkanu prioritetno snažno prisutna ideološki i politički, pa se čini da je njeno ekonomsko prisustvo manje bitno iako ekonomija dodatno ojačava ideološki i politički utjecaj u toj regiji. Kina je na Zapadnom Balkanu prioritetno snažno prisutna u oblasti ekonomije, posebno u oblastima strateških infrastrukturnih komunikacija (puteva i željeznica), teške industrije, energetskih objekata (...) koje kreditno finansira. Pri tome, Kina podržava ili bar ne ometa ideološke i političke projekte prisustva Rusije na Zapadnom Balkanu, kao što, zauzvrat, Rusija podržava ili bar ne ometa kinesko ekonomsko prisustvo na Zapadnom Balkanu, što dodatno ojačava i Rusiju i Kinu u njihovom rivalitetu naspram Zapada.

Kina je postala “najveći prijatelj” Srbije iz više razloga: građani Srbije smatraju da kineska ulaganja u infrastrukturne projekte rješavaju njihove životne probleme; u kosovskoj krizi Kina podržava politiku Moskve i Beograda; Kina se suprotstavlja NATO-u, slično kao i Rusija, što Srbija smatra potvrdom ispravnosti svoje distance naspram te vojno-političke alijanse; prisustvo u Srbiji Kina ne uvjetuje političkim zahtjevima kao što to čini Zapad insistiranjem na uspostavi vladavine prava...

Prema rezultatima istraživanja, građani Srbije približno ujednačene, a pozitivne stavove imaju prema Rusiji i Kini, čemu doprinose mediji pod kontrolom beogradskog režima, čiji su izvještaji o Kini i Rusiji uvijek u pozitivnom kontekstu, dok su o EU i SAD uglavnom negativno intonirani.

U tom kontekstu, bitno je da je vanjska politika Srbije čvršće povezana s Rusijom i Kinom nego s EU iako je, kao kandidat za članstvo u EU, zakoračila u evropski integracijski proces koji podrazumijeva da Beograd, prihvatajući vanjsku i sigurnosnu politiku Bruxellesa, reducira savezništvo s Moskvom i Pekingom. Mala je vjerovatnoća da će do tog reduciranja ikada doći, što znači da je mala vjerovatnoća da će Srbija ikada iskreno slijediti vanjsku i sigurnosnu politiku EU.

U vanjskoj politici Srbije, sličan tretman Kine i Rusije, ispoljen je odlukom da poslije funkcije predsjednika Srbije Tomislav Nikolić, četnički vojvoda, od Vučića bude nagrađen funkcijom šefa Nacionalnog savjeta za koordinaciju saradnje s Ruskom Federacijom i Narodnom Republikom Kinom.

Početkom novembra 2021. godine u Vijeću sigurnosti UN-a o Bosni i Hercegovini Kina je podržavala stavove Rusije protiv OHR-a i visokog predstavnika Christiana Schmidta. Kina i Rusija Schmidta su zajednički spriječili da u Vijeću sigurnosti predstavi svoj Izvještaj o stanju Bosni i Hercegovini. Kina je podržala ultimativni zahtjev Rusije da se iz predložene rezolucije o stanju u Bosni i Hercegovini izostave stavovi o OHR-u. Konačno, usvojena je Rezolucija kojom je u Bosni i Hercegovini produžen mandat EUFOR-a, bez pomena OHR-a i visokog predstavnika.