Udruženje Ilmije El Hidaje, u 4. tački svoje rezolucije, izdane 14. augusta 1941. godine, jasno se distanciralo i usprotivilo ustaškim zločinima. Upravo ovaj zaključak predstavlja začetak svih muslimanskih rezolucija, ali prije svega Sarajevske rezolucije. Propašću Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu, i osnivanjem Nezavisne države Hrvatske 10. aprila 1941. godine, Nijemci su osnivanjem ustaške tvorevine nastojali integrirati Bosnu i Hercegovinu, iako je prvobitnim dogovorom između Hitlera i Musolinija ona bila prepuštena Italiji, izdajući proglase bošnjačkom stanovništvu i postavljajući na određene političke položaje Bošnjake koji su od ranije bili poznati po svom prohrvatskom opredjeljenju. Najistaknutiji među njima bili su: Hakija Hadžić, Alija Šuljak, Ademaga Mešić, Osman Kulenović i zagrebački muftija Ismet ef. Muftić. Konačni status BiH riješen je na Bečkoj konferenciji ministara vanjskih poslova Njemačke i Italije, 21. i 22. aprila 1941. godine, kada je odlučeno da istočnu granicu NDH čini istočna granica BiH, čime je BiH postala sastavnim dijelom NDH.
Uključivanje BiH u NDH, ustaško vodstvo branilo je obrazloženjem da su muslimani (Bošnjaci) “najčišći dio hrvatskog naroda”, dok je BiH smatrana “istočnom Hrvatskom”, kojoj je bila namijenjena posebna uloga da ojača cjelovitost i jedinstvo NDH. Zbog toga Ante Pavelić je dio vlade na čelu sa potpredsjednikom Osmanom Kulenovićem prebacio iz Zagreba u Banja Luku. Uključivanje BiH u sastav marionetske tvorevine, zahtijevao je i formiranje jakog ustaškog faktora na prostoru BiH. Zbog toga je ustaški vrh u BiH uputio nekoliko istaknutih ustaša na čelu sa Jurom Francetićem, koji je imenovan za glavnog ustaškog povjerenika za prostor BiH. Uporedo sa formiranjem vojnih i civilnih vlasti, formirana je i Francetićeva Crna legija koja je bila stacionirana na prostoru istočne Bosne. Iako je sama suština Crne legije bila da zaštiti Bošnjake u istočnoj Bosni od četničkih formacija, ona je na najdosljedniji način sprovodila nacističku ideologiju i politiku, vršeći strašne zločine nad Srbima, Jevrejima i Romima. Prvo je donosen niz zakonskih odredbi, koje su doslovno prepisane iz nirnberškog nacističkog rasnog zakona. Prema njima pripadnici srpskog, jevrejskog i romskog naroda stavljeni su izvan zakona, a već početkom maja 1941. godine počinju masovni progoni, pljačke, pokolji i pokrštavanja srpskog naroda u cilju stvaranja etnički čiste države. U ovim zločinima učestvovao je i dio Bošnjaka, predvođen Hakijom Hadžićem i Alijom Šuljkom, proustaškim političarima koji su se istakli kao nosioci antisrpske i antijevrejske propagande na liniji čišćenja BiH od Srba i ostalih koji nisu bili podobni u novoj državi. Zbog ovakvog odnosa Bošnjaci u NDH bivaju prikliješteni između velikohrvatskog i velikosrpskog nacionalizma koji je za konačni cilj imao nestanak Bošnjaka i teritorijalni nestanak BiH. Velikohrvatski nacionalizam nastojao je kroz asimilaciju Bošnjaka i zločine nad Srbima na prostoru BiH, doći do svoga konačnog cilja. I upravo su ustaški zločini nad Srbima bili okidač za masovni četnički pokolj Bošnjaka na prostoru istočne Bosne.
Zbog navedenih događaja, već u drugoj polovini 1941. godine, Bošnjaci na cijelom prostoru BiH negoduju zbog genocidne politike vlasti NDH. Takvo negodovanje izraženo je izdavanjem niza “Muslimanskih rezolucija”. Ukupno ih je bilo osam: Sarajevska, Prijedorska, Tuzlanska, Banjalučka, Mostarska, Zenička, Bijeljinska i Trebinjska, čiji su potpisnici bili istaknuti vjerski radnici, intelektualci, privrednici i ugledni građani. Najpoznatija je Sarajevska koju je potpisalo 108 najuglednijih građana Sarajeva – Bošnjaka, na prijedlog Glavnog odbora El Hidaje – društva muslimanskih vjerskih predstavnika, protiv počinjenih zločina i u kojoj se osuđuju oni Bošnjaci koji su učestvovali u masovnim zločinima protiv Srba, Jevreja i Roma. Rezolucija je uručena i dr. Jozi Dumandžiću koji je boravio u Sarajevu kao specijalni Pavelićev izaslanik pri njemačkoj komandi, nakon čega su umnožene i distribuirane. Upućena je najvišim organima vlasti tzv. NDH, kao i bošnjačkim predstavnicima u tim organima. Inicijatori i idejni tvorci rezolucije su bili Mehmed ef. Handžić, istaknuti alim, i Kasim ef. Dobrača, predsjednik El Hidaje. Zajednički motivi svih rezolucija su bili: osuda ustaških zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima i stanovište koje odgovornost za bošnjačko sudjelovanje u zločinima veže isključivo za pojedince iz reda bošnjačkog naroda. Pojava ovih rezolucija i osuda zločina, značili su distanciranje Bošnjaka od zločinačkog režima NDH. Samim time bošnjački građanski krug nije više želio podržavati vlast NDH. Bio je to jedinstven primjer poštenja iskazanog u okupiranoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata.
Između ostalog u rezoluciji stoji: “Mnogi katolici, svjesno, za sva nedjela koja su provedena u posljednje vrijeme, bacaju odgovornost na muslimane i predstavljaju sve događaje međusobnim razračunavanjima između muslimana i grčko – istočnjaka. Tako isto mišljenje imaju i neki grčko – istočnjaci u pogledu odgovornosti muslimana. Kad se stvari međutim pravilnije i izbližeg upoznaju, vidi se da muslimani nisu krivi i zato oni to nabacivanje najenergičnije od sebe odbijaju. Činjenica, što među počiniteljima raznih zlodjela ima ljudi i sa muslimanskim imenima, ne može krivicu i odgovornost baciti na muslimane. Muslimani su se i ranije ograđivali od ovih zlodjela koja su provođena, te je u rezoluciji, donesenoj na glavnoj godišnjoj skupštini El Hidaje, organizacije Ilmijje, održanoj 14. VIII o.g. unesena i ova tačka: 4/Sa bolom u duši i dubokom sućuti sjećamo se svih onih muslimanskih žrtava, koje nedužno padoše u nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju. Osuđujemo sve one pojedince muslimane, koji su na svoju ruku sa svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje. Konstantiramo, da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgovorni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivao sve muslimane, da se u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svih zlodjela (…) Konstatiramo i to, da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane, izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime, oblačili su fes, koji je zaveden kao uniforma sve bosanske vojske, nemuslimanima vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali međusobno i muslimanskim imenima”.
