U selima dobojskog sreza, kao i drugdje, postojala su brojna dopunska zanimanja kojima su se zemljoradnici, pa i bezemljaši, čvrsto vezivali za selo, svejedno što su ih vlasti pozivale u grad nudeći da se preobrate u industrijske radnike. U svijesti seljaka ukorijenjeno je nepovjerenje prema gradu. Na seoskim posjedima, mada malim, vršili su razne dopunske poslove. Kirijašili su, mljeli žito u vodenicama, prerađivali domaće poljoprivredne proizvode ili se zanimali seoskim zanatima. Zakon ovu praksu nije mogao sasvim ukinuti jer je garantovao minimum zemljišne svojine, čak i onim seljacima koji se nisu bavili zemljoradnjom. Jedino što je mogao jeste da je domaćinstvima koja su koristila najamnu radnu snagu za obradu vlastitih posjeda povećavao porez.

        Božica je ostala bez ikog svog. Baka joj je nedavno umrla. Do pred smrt je korila unuku što pristaje da joj se taj beg, visoki gospodin, toliko približava. Svako treba da ostane na mjestu koje mu pripada, da poštuje odnose koje je Bog odredio. «Ne brini, bako», odgovorila je, «taj gospodin u meni ne gleda ženu. Dohodi iz poštovanja a ne interesa. Da mu je do žene, naravno, ne bi gledao mene. Ovakvim kao ja može brisati obuću».

        Njenu djecu, sedmogodišnju Nevenu i četverogodišnjeg Nevena, gledao je sa suzdržanim osjećanjima, kako je gledao bilo čiju djecu. Praktičan i racionalan, uvijek staložen, osjećanjima nije pridavao puno važnosti. Djeci je donosio poklone, ali se nije zabavljao s njima.

        Sve do ovog ljeta Božica se nadala da će vidjeti oca i braću, ili barem čuti glas o njima, ali od tada živi bez te nade. Na velikoj kamenoj ploči u Jasenovcu, najvećem domaćem fašističkom logoru u minulom ratu, u beskrajnom spisku umorenih ljudi naišla je na njihova imena. Potresla se iz dna duše. Jednom rukom, nježno i polahko, dodirivala je to mjesto kao što se dodiruje bolna rana a drugom je brisala suze. Gledajući kako se topi u žalosti, Edhem Smailbegović joj je, pun saosjećanja, rekao: «Nisam mogao ništa učiniti za njih». Ona je odgovorila nijemo, samo potvrdivši glavom..

        Produžili su živjeti na način kako inače žive seljaci. Radili su puno i uvijek razgovarali jedino o poslu, samo što ove godine od posla ne bi ništa. Zavladala je nezapamćena, okrutna suša, koja potraja cijelo ljeto. Sunce je posvuda spržilo sve usjeve pa se osušila čak i trava. Zemljina kora je posivila i popucala, isječena dubokim pukotinama, a potoci i pritoke su se pretvorili u suha korita. Bosna se suzila i stanjila kao fitilj. Ovog ljeta seljaci nisu imali razloga da se prihvataju ikakvog alata. Svi su se u mislima preselili u polja preko Save koja nikada ne zasušuju kao ova posna, bosanska. Tamo se polja navodnjavaju i bolje gnoje pa ne ostaju sasvim žedna i gladna ni pri ovakvoj suši. Već sebe vide u berbi na tim žitnim poljima.

        Božica Janković je smišljala kome da ostavi i povjeri djecu dok bude «prijeko». Tad se ponovo pojavio njen skrbnik. Nije morala ići jer je on povećao grupu svojih berača koji će zaraditi žito za obje kuće.

        Ni ovakva nerodica, s kojom dolaze glad i brige, nije mogla odvojiti seljake od zemlje i pokrenuti ih u grad, u industriju. Industrija je trpila akutnu krizu radne snage pa su vlasti, katkad vrlo grubo, prisiljavale ljude da svoje poljoprivredno zanimanje zamijene industrijskim. Seljaci su se opirali, jer je ovdje privredni život, osobito sada, nakon rata, ubustavljen. Ionako malobrojna, preduzeća su uništena, zatvorena ili su tek na ivici unosnog rada. Stoga seljaci nisu očekivali ništa od posla izvan zemljoradnje. Bukovčane, kao i one u drugim selima, vlasti su ubjeđivanjem pokušavale privoljeti da mijenjaju srp za čekić, što znači i način života, a kad to nisu uspijevale, posezale su za mjerama prisile. Radno sposobni seljaci su se sklanjali, krili, ali ih je milicija pronalazila i kažnjavala. Upadala je u sela noću i s prijetnjom oružjem kupila ih i odvodila na rad, van agrara i mjesta boravka. Ove godine je mlinovima i zemljoradničkim zadrugama naređeno da ne smiju mljeti žito i prodavati namirnice i robu domaćinstvima iz kojih niko nije voljan poći na rad u industriju. U nekim selima su čak, iz istog razloga, ukidane željezničke stanice. A one porodice koje su davale svoje sinove i kćeri industriji, nagrađivane su izvjesnim količinama živežnih namirnica.

        Glad i muka su na različite načine krojile odnose ljudi u novostvorenom društvu.

                                                *

        Mujesira nije dočekala da vlastitom voljom selo zamijeni gradom. Učinilo je to na svoj način samo selo. Ono joj nije oprostilo što se izlagala ruglu. Prvo se je preodjela; žensku odjeću je zamijenila muškom, potom je odsjekla kosu pa hodala kao inovjerka, uzjahala je na bicikl, što ni prostoj muslimanki ne pada na pamet i, na kraju, počela je ulaziti u kahvanu i hotel a nije se stidila razgovarati ni sa inovjercima. «Ona, takva, više nije muslimanka i ne želimo je gledati u svom selu», govorili su stariji Bukovčani. «Ukaljan obraz više ničim ne mere oprati». Tako je mislio i Hamidov rahmetli djed Džafer, amidža Mujesirin. Uz to, kad ga je ona jednom mjesto «amidža» nazvala «stric», sam joj je otvorio vrata i pokazao put u svijet. Kao on, mislila je i njegova komšinica Hana, samo što njoj srce nije dalo da Medinu, kao što je on bratišnu, izbaci iz sebe. Pred seljankama je plakala i uzdišući govorila: «Ne merem, drage žene, odreći se šćeri. Da sve kažete kako je đizlija, ja ne merem, ona je moj evlad».

        Mujesira je spremila svoje stvari i preselila se u grad. Zaposlila se na pakovanju marmelade u «Bosnaplodu» a stan, jednu ubogu sobicu, unajmila je u čaršiji. U vrijeme sezone, dok je radila, imala je plaću i imala je šta jesti, ali izvan sezone nije. Pauza joj bješe duga, trajala je dva godišnja doba. Katkad je, u nuždi, na staroj željezničkoj stanici sačekivala jutarnji radnički voz kojim su Hamid i Muradif stizali u školu i s očajnim izrazom na licu pitala imaju li koji dinar. Hamid ga je rijetko kad imao, ali je u torbaku redovno nosio svoju dnevnu užinu. Nju je davao Mujesiri izgovarajući se da mu je višak u hrani. Uzimala ju je i molila da o ovome šuti i on joj je želju poštovao.

        Puno više joj je pomogla skojevka Saida Bešlagić, poduzetna članica mjesnog aktiva socijalističke omladine, koja je u «Bosnaplodu» uredila da Mujesiru u vansezoni zadrže kao čistačicu a u gradskom kinu uzmu za razvođačicu. Mujesira nije imala puno radno vrijeme, jer je njen dnevni posao trajao samo dva-tri sata, koliko traje večernja filmska predstava. Ona je i dalje zavisila od drugih. Po toj osobini ona i Hamid su bili bliski kao što su to i u srodstvu. U nemaštini, ona se oslanjala na njega a on na nju. Kad on ima novac za kino, ona novac uzme sebi a njega uvede bez ulaznice, a Hamid je nju koristio da gleda film i kad novca nije imao.

        - Očekujem, Hamide, da ćeš šutiti i o ovome - rekla je vrlo ozbiljno.

        - Naravno, rodice - uzvratio je - i ja znam da treba kriti siromaštvo i sram.

        Poniženje je najdublji ljudski pad. Doživljavao ga je i ranije, ali tada, valjda zato što je bio neiskusan, nije ozbiljno razmišljao o njemu. Stoga ga nije ni osjećao u svoj njegovoj punoći. Sada je drukčije. Njegova čula tančaju, postaje osjetljiviji i reaguje na svaki podražaj, ako ne otvoreno, fizički, onda skriveno, duhom. Najteže podnosi uvrede od poniženja koje mu stvara strina Šerifa. Ona ne vjeruje da radi koliko može pa nagovara svog Halila da ga vrati ocu. Kaže da dječaka džaba hrani. Halil nije mislio tako. Čak dječaka poštuje pa možda malo i voli. Rảd je da dječaku nekad ugodi. Kad su zadnji put s rahtilom išli u polje, zaustavio je kola pred poslastičarnicom, pružio mu novčić i ponudio da sebi kupi kolač. Obradovao je bratića, svejedno što je to ovaj morao odbiti, jer ni za šta na svijetu nije smio uzeti novac. Kolač smije uzeti, ali pare ne. Da je to Halil znao, možda bi mu ga sam kupio. Ovako je ostao u uvjerenju da Hamid ništa drugo ne želi osim da «onako» radi za njega.

                                                *

        Šerifa Kadićeva, poput Hamidovog oca, kod čovjeka cijeni jedino rad i snagu. Marljivost je mjera cijelog čovjekovog bića. To bi Hamid prihvatio da ona u tome vidi granicu. Ona ne vjeruje da kod čovjeka, osobito mladog, postoji krajnji domet snage. Kad Hamid mora ponijeti punu vreću, a ne uspije je ni podići, ona to objašnjava njegovom slabošću. «Da je mjesto tebe muško», kaže, «ponio bi to ko od šale». Da ga ne bi dalje korila, jednom je prenapregao svoje moći pa je i po cijenu da ne izdrži, podmetnuo leđa pod kladu koju je trebalo iscijepati za ogrjev. Tek što je počeo dizati, osjetio je nesvjesticu i pao na tle zajedno s teretom. Zamutilo mu se u glavi i pao je u bezdan. Polijevali su ga vodom i tapšali po licu, čime su mu vratili svijest. Ležao je bez imalo snage i jedino što je osjećao, bila je - glad. Do tog časa nije ništa jeo. Strina je zaboravila - da li je zaboravila?! - da ga pita je li doručkovao, a on se stidio da je podsjeti na to. Glad je njega oborila, a ne klada.

        Šerifa, za razliku od Halila, Tife ili njega, redovno klanja i njoj su namazi i post svetinja. To je brkalo Hamidove misli o grijehu. Posumnjao je da se na postekiji čovjek može osloboditi grijehova. Kolika je, uistinu, strinina vjera u Boga? I sâm je osjećao kako je sve dalje od Njega.

        Dva puta mu je u posjetu dohodio tečić Muradif, ali ga je ona oba puta snogu vratila. «Hamid ne dangubi», rekla je, «on vazda ima posla». Muradif ga je sažaljivo pogledao, ali nije ništa kazao, i vratio se s jasnom mržnjom prema njoj. Hamid zna šta je on pritom mislio. «Žalosno je, rođače, što služiš ženi koja nije imala dijete i koja nije bila majka». Tad Hamid i nije osjetio veliko poniženje jer je i Muradif navikao na to, daidžinica mu je, rod jednako kao što je i njemu, ali jeste kad mu je vratila druga Borju.

        - Je li me vratila zato što ne voli nemuslimane? - pitao je poslije, kad su se našli na putu u školu.

        - Ne zato - kazao je. - Novcem mjeri svaki izgubljeni minut. Ne podnosi nikakav gubitak.

        - Koliko te plaća?

        - Nikoliko. Radim džaba.

        - Džaba? - ponovio je ne vjerujući. - Zašto džaba?

        - Otac me dao njoj i amidži, tako... da budem njihov...

        - Jesu li te usvojili?

        - Nisu.

        - Zašto se onda ne vratiš roditeljima?

        - Nije mi otac za to. Zahtijeva da ostanem i da se prilagodim ovoj kući. Brat mu je imućan, a nema nasljednika. Moj otac u vezi s tim ima neke svoje račune.

        - Je li izvjesno da ćeš nešto naslijediti?

        - Nije.

        - Hm, radiš na veresiju, naslijepo. Dobro, budeš li kad slobodan? Kad se družiš s prijateljima, kad izlaziš, kad se zabavljaš, kad sebi...

        - Nikad - prekinuo ga je. - Nema toga kod mene.

        - Nimalo nisi svoj?

        - Nimalo.

        - Ti si onda rob! - uzvikuo je. - Savremeni rob! Razlikuješ se od bivših samo po tome što te ne mogu ubiti ili prodati. Zašto pristaješ na takvo poniženje?

        - Zavisan sam.

        - Ali ne moraš biti. Znam dječake tvog uzrasta i tvojih prilika koji se znaju brinuti o sebi. Ako već moraju u najam, pogode se za sve: stan, hranu, plaću... Prihvatam da se može biti sluga, ali rob - to nikako!

        Pošto je vidio da ga je zastidio svojom opaskom i da se Hamid zašutio, stišao je svoje uzbuđenje i riječi pretočio u miran ton.

     - Ipak, pohađaš školu - rekao je - i prolaziš kroz razrede, čak dobro. Nisi bez izgleda da se oslobodiš. Još čitaš, zar ne?

        - Malo, i sve manje. Danju nemam kad a noću ne mogu jer strina štedi petrolej, čak i svijeću. Pokušavao sam čitati pri mjesečini.

        - Sluša li te pero? Pjeva li?

        - Slabo. I da pjeva, čuli bi se samo krici.

        - Ako, i to je život - završio je on.

        Šerifinin strah od budućnosti pojačavao se nakon što čuje kako seljaci govore o gladi. Sunce je sažeglo usjeve a ni voća, kao i prethodnih godina, neće biti. Grane stabala su se zacrnile od gusjenica gubara pa one liče na skeleti. Seljaci su već treću godinu nemoćni pred najezdom tih crnih znakova smrti. U razgovoru s Nur-efendijom Smailbegovićem Halil Kadić je saznao «da su gus-jenice obrstile voćna stabla i šumske površine u velikom broju srezova. Posljedice golobrsti su ogromne. Bašče ponovo neće roditi. Samo lani zbog golobrsti, koja je obuhvatila preko tri miliona voćnih stabala, izgubljeno je oko pet hiljada vagona raznog voća... U ovoj Republici do sada je od legala gubara očišćeno tri hiljade hektara šumskih površina i pola miliona voćnih stabala, ali je još zaraženo oko pedeset hiljada hektara šumskih površina i dva miliona voćnih stabala». Tad je Hamid prvi put čuo da njegova strina ruži čak i Boga: «Kad nam, tobe jarabi, daje berićet, daje ga među prstima, a je l´ zagrabi zla, sije ga cijelom rukom». Hamid joj je, zajedno s Tifom, očistio svako stablo u bašči, pa ipak plodova ne bî. Ako ga nije uništila gusjenica, jeste suša. Šerifa je hodala od stabla do stabla, nijema od brige i tuge.

        Ona je ljetos, posljednja u selu, skinula feredžu. Morala je jer je zakon zabranio Muslimankama da se pokrivaju. Hamid nije čuo da ona zbog toga puno gunđa, ali jeste kad se razgoropadila što vlast traži od stanovništva da upisuje drugi narodni zajam. «Aman jarabi, kakav je kijamet nastao!» vikala je, ne zna ni sama kome. «Bog nas spaljuje, država globi, fukara salijeće... Zašto insan živi na ovom ukletom dunjaluku?!»

        Zdravlje joj se pogoršavalo. Sve češće liježe, više kašlje, radi sve manje a Tifa vodi sve domaćinske poslove. U kući zavlada mir i rahatluk jedino kada je žena bolesna. Hamid se osjećao griješnim pri pomisli na to.

                                                                        *

        Seljaci nisu sigurni u izvojevanu slobodu. Mutna slutnja novog zla širila se poput pošasti. U svijetu je, mada daleko odavde, počeo veliki rat, korejski, koji ne bi toliko prijetio da se u nj nisu na izvjestan način uključile velike svjetske sile. Sovjetski maršal Kliment Vorošilov objavio je da je njegova zemlja u septembru prošle godine proizvela i isprobala atomsku bombu. Obični svijet je to cijenio približavanjem ivicama katastrofe, veće od one u doba fašizma u Drugom svjetskom ratu, koga još nisu zaboravili i stečene rane još liječe. Ni okruženje, naročito istočno, nije mirno, jednako vri bijes na sve što je ovdašnje. Sa svih strana pušu vjetrovi prijetnje takmičeći se ko će više posijati straha. Čehoslovačko «Prace» i «Rude pravo», mađarski «Sabad nep», rumunska «Skanteja», sofijsko «Rabotničesko delo» te sa Zapada: «Kriščen sajem monitor», «Vorld telegram», «Dejli pipls vorld», «Vašington post», «Dejli njus», «Ameriken merkuri» i mnoga druga svjetska štampa nadmeću se u izmišljanju laži o Jugoslaviji, želeći da razore njen vlastiti put u socijalizam. A sva usta su, šapatom ili glasno, govorila da se to može učiniti jedino ratom. O tome su često govorili pismeni seljaci, oni koji su čitali novine i oni koji u kostima nose biljege rata. Oni manje bojažljivi i koji su skloni vjerovanju da svijet neće propasti, stajali su iza riječi Edvarda Kardelja, visokog državnog dužnosnika, koji je u Narodnoj skupštini, govoreći o odnosima između socijalizma i rata, kazao: «Nikakva vodeća nacija u svetu danas ne može tvrditi za sebe da ona nosi na svojim bajonetima slobodu i progres, čak ni u onoj meri u kojoj je to za sebe nekada tvrdio Napoleon. Svaki agresivni rat u današnje doba, ma ko ga otpočinjao, predstavlja nasilje protiv ljudskog napretka, on je antisocijalistički. Nijedan takav rat ne može u današnje doba biti pravedan, oslobodilački i progresivan». Ali tek što se ohrabre takvim govorom, stignu riječi koje se prenose šapatom i u povjerenju: «U Krajini, ovoj našoj, Cazinjani digli bunu, ustali skoro svi Muslimani. Novine o tome ne smiju pisati, ali ljudi govore. Krenula je i vojska na ustanike.

        - To je lažna propaganda, ne vjerujem joj - kazao je Edhem Smailbegović.

        - Nešto ipak ima - uzvratio mu je brat Nur-efendija. - Ozbiljni ljudi nose u ustima tu novost. Svejedno, ako je istina, nije čudo.

        - Ali zašto Muslimani, naš svijet?

        - Prije svega zato što smo iznevjereni, prevareni. Napokon buknuo i naš inat. Zanemareni smo. Pođimo, na primjer, od proljetošnjih izbora. Šta se vidi: od svih kandidata za narodne poslanike Saveznog vijeća Narodne skupštine i svih srezova u zemlji, a ima ih čini mi se šezdeset četiri, samo je nekolicina Muslimana; u izbornim komisijama Narodnog fronta banjalučke oblasti od dvanaest članova samo je jedan Musliman, tuzlanske, također od dvanaest članova, tri su Muslimana a u jedinstvenoj kandidatskoj listi Narodnog fronta Bosne i Hercegovine za narodne poslanike Vijeća naroda kandidovano je bilo trideset poslanika, od toga tek sedam Muslimana. Još slabija zastupljenost našeg naroda je i na značajnim mjestima u privredi, u obrazovanju, školstvu, kulturi... On osjeća da je ravan drugima samo u davanju otkupa, plaćanju poreza, upisu državnog zajma... Uostalom, zar je manje nezadovoljstvo u našem srezu? Otkup kukuruza ide vrlo slabo. Da nije Kotorana i Tarevljana, koji se istrajno nadmeću u svemu pa i u ovome, pratio bi nas hrđav glas.

        - Kako naše muslimanske budale misle izaći nakraj s vojskom? Ako se buna proširi na cijelu Bosnu, samljeće nas u prah i pepeo. U novom ratu nam ni ime ne bi ostalo.

        - Da, ali ne možemo se naviknuti da živimo pod skutima drugih naroda, svojih dindušmana. Ne prihvatamo uvijek sudbinu, pa to ti je!

        - Ništa njome nećemo dobiti. Ništa!

        Neizvjesnost i strah nisu ometali ljude da rade. Činilo se čak da radom učvršćuju svoju vjeru u sopstvenu snagu koja će ih održati u trajanju na putu ka boljoj budućnosti.

        U to doba proboju zemlje iz ekonomske i političke blokade puno je pomogla vlada Sjedinjenih Američkih Država. Ona je poslala prvu besplatnu pomoć u hrani pa je lahknulo siromašnom stanovništvu. Ulazilo se i u drugu fazu petoljetke. Nicala su nova gradilišta. S prvim hidrocentralama i termoelektranama tvrdilo se da će Bosna i Hercegovina imati najrazvijeniju elektroprivredu u Jugoslaviji («Hoće», pomislio je Nur-efendija, «ali ko će imati najveću korist od nje?!»); završila se gradnja autoputa «Bratstvo-jedinstvo» koji je povezao dva glavna gada, Beograd i Zagreb; počela je gradnja željezničkih pruga Doboj - Puračić i Modriča - Gradačac a 29. novembra, na Dan Republike, puštena je u promet pruga Doboj - Tuzla... Čak se izračunalo i koliko je Bosna i Hercegovina imala udarnika u nekoliko proteklih godina. Sa osam hiljada udarnika od prije tri godine, njihova armija je porasla na pedeset hiljada. Komunisti su likovali: «Ko onda može sumnjati u volju i snagu ove zemlje?»

        Odužujući se omladini za samoprijegoran rad, snimljen je film «Besmrtna mladost».

                                                                        *

        Sa ostatkom svoje snage književnik Edhem Mulabdić se sve rjeđe i teže kretao. Za lijepa vremena, osobito u sunčana jutra, izlazio je u kratke šetnje, ali su se i takve vaktom kratile pa se kretao od parka do parka, od klupe do klupe. Sjedao je i gledao prolaznike, kojih je iz dana u dan bivalo sve više. Mlađi svijet je žurio, brzo mu se gubio s očiju a ostajali su samo starci i umirovljenici, kakav je bio i sam. Katkad se zagledao u konture grada, nove zgrade tek začetih naselja, koja su nicala svuda naokolo. Jednom se, tramvajem, izvezao iz Sarajeva. Na putu prema Ilidži izašao je na Čengić-vili. Ovdje se zidalo novo predgrađe sa stanovima za osam hiljada ljudi. «Predgrađe», prošlo mu je kroz glavu, «a to je trećina Sarajeva iz vremena kada sam ja došao ovdje». Bacio je pogled i na brežuljak iznad naselja i zadržao se na baščama od kojih je jedna pripadala njegovom prijatelju rahmetli Safvet-begu Bašagiću. Koliko je puta, obilazeći jarke i jaruge, iz grada dohodio ovamo i provodio ugodne časove u begovom šljiviku. Još se vidi stara kuća, sada već zapuštena i oronula. Kažu da sa vlasnikom propada i njegov dom. Sjeća se srećnih sati koje je proveo u njemu, zajedno s ostalim begovim prijateljima i kolegama. Vratio se još dalje, u trenutke svečane večeri kada su, opet zajedno, dočekivali ovaj vijek. Tada su ispili čašu za sreću i blagostanje u novom vremenu. Proteklo je pedeset godina, a od blagostanja je doživio samo starost. Izgleda da ona i jeste jedina vrijednost što je čovjek može steći u svom vijeku.

        U svojim plodnim godinama i decenijama objavio je nebrojene osvrte, članke, komentare, crtice, priče, drame, romane...; uređivao novine, časopise, kalendare...; poticao rad kulturnih društava, biblioteka, čitaonica... gdje je to sada? Ništa njegovo se ne može naći ni u jednoj knjižari, ni u jednoj školskoj knjizi, biblioteci... Možda ponešto truhne u nekim arhivima, bačeno u prašinu. Kao da je sijao pelin a ne prosvjećivanje i kulturu. Nikome više ne treba to što je radio, on ili njegovi prijatelji Safvet-beg, Osman Nuri, Hivzi, Fehim, Ademaga, Alija... U Domu kulture Narodnog fronta njegove mlade kolege su zimus priredili književno veče u čast izbora. Bio je na toj večeri i pažljivo slušao Hamzu Humu, Šukriju Pandžu, Vladimira Čerkeza, Branka V. Radičevića i Izeta Sarajlića pitajući se kakva će biti njihova sudbina. Da li kao njegova i sudbina njegovih mrtvih drugova? Hoće li ovi mladi zaista živjeti u svjetlijem vremenu, o kakvom su maštali u svojoj mladosti on i njegovi prijatelji s početka vijeka, okupljeni na programu «naprednih Muslimana»? Može li se graditi novo zanemarujući staro? Zar prošlost nije temelj sadašnjosti?

        Zanesen tim mislima zanemario je okolnost što ga niko od tih književnika nije pogledao, a kamoli pozdravio.

        Pratio je, koliko je mogao, kako niču nove škole. Svom dušom se obradovao kad je ljetos u gradu otvoren filozofski fakultet i što posvuda vidi studente. «Ovo je ono za čim sam čeznuo cijelog života», razmišljao je i zastajao da bolje vidi mladiće i djevojke, nove uzdanice domaćeg naroda. «Slike s ulica Beča, Praga, Krakova...», dodavao je, «sada se vide i ovdje». Tako se osjećao i pred Učiteljskom školom. Gledao je omladinke, učenice te škole, kako izvode strojnu obuku, osobeno zanimanje prožeto duhom novog vremena.

        Za novine i časopise nije imao novaca pa je čitao ono što mu nekad pošalje profesor Hamdija Kreševljaković, njegov jedini živi prijatelj.

        U svom sobičku na Kovačima, u stanu 8-a Halilbašićeve ulice osjećao se inače kao u grobu. Tijesna i prazna soba sumorno je delovala na njegovu umornu dušu. Unuka, kod koje je stanovao, zavirila bi samo da vidi je li živ, odmah se vraćala dnevnim poslovima. Posjećivala ga je kći Šemsa, najčešće sama, jer joj je muž svoje izostanke pravdao zauzetošću a sin joj, Džemil, nerado je pristajao da sjedi i sluša starca.

        Tako je odbačeni književnik jasno osjećao da mu je samoća neminovnost a smrt jedini posjetilac koji ga može odvesti sa ovoga svijeta.

        Vrijeme je teklo, ali ga se nije doticalo, jer – ni života ni smrti.