Iza okupacije Bosne i Hercegovine počele su se otvarati osnovne i srednje škole, koje su i naši omladinci pohadali. Po svršetku gimnazije nastavljali su svoje visokoškolske nauke u Beču i Zagrebu. Naši prvi sveučilištarci odlučivali su se, što je i dugo vremena potrajalo, na dvije struke. Te su se dvije struke mogle nazvati .muslimanskim" strukama, a to su medicina i pravo.
Medicina se učila redovno u Beču, a pravo u Beču i Zagrebu. Zagreb je bio radi jezika privlačiviji nesamo abiturijentima gimnazijskim nego i našim nuvablijama, kojima je bilo dozvoljeno od hrvatske vlade da mogu nastaviti svoj studij na pravnom fakultetu u Zagrebu.
Stoga imamo danas od svih struka najviše pravnika, a i potreba je za njima još uvijek najveća. Slabo se učila u početku filozofija. što ima i danas grdnih svojih posljedica, a da i ne govorim o visokoj tehnici, na koju se maloko odlućivao. Izgleda mi da do svjetskoga rata 1914 nijesmo imali valjda ni jednog potpuno diplomiranog inžinjera gradevinske ili mašinske struke.
Mi smo uvijek bili konzervativan svijet prema svima novotarijama, pa i prema školi. Kolikogod je konzervativnost dobro poslužila našoj nacionalnoj misli, to nije dobro došla našem prosvjetnom razvitku, jer smo mnogo duhovnog i materijalnog blaga izgubili gledajući u školi ustanovu za odnarođivanje i otuđivanje naše omladine. Mnoga naša djeca koja su i počela da uče gimnaziju nijesu bila istrajna u svome radu, pa bi je napuštala u početnim nižim razredima i onda na nedovršenu školu nabacivala se najvećim pogrdama samo da bi opravdala svoje propadanje i neučenje u školi.
Ta su djeca bila jedno u starijim godinama, a drugo u boljem materijalnom stanju, pa im se pod tim okolnostima nije dalo učiti i .mučiti". Tako se eto stvorilo mišljenje, koje se i danas podržava, da se uče u školi predmeti protivni našoj vjeri i mnogo još koješta. Bilo je krivice, istina, i pri onda šnjim školskim vlastima radi udžbenika, u kojim se nepovoljno pisalo o našem pejgamberu Muhamed a. s. i slično. Što je najžalosnije došavši u službu neki apsolventi srednjih i visokih škola nijesu bili korektni u svom vladanju prema narodu, te su školu omrazili, mjesto da ju je narod preko njih kao živih primjera zavolio.
Kratko rečeno, prvo kolo naše inteligencije nije uspjelo približiti se svome narodu. Sve izloženo je dalo povoda mnogim roditeljima da budu nesamo hladni prema školi nego da budu i protivnici škole. Stoga je bolje o ovim našim bolovima i ne govoriti, nego to sve predati zaboravu, jer danas svak hoće školu i dot)eralo se dotle, da se mora narod upućivati više da se okani dugih i skupih gimnazija i fakulteta i da se okreće više prema stručnim poljoprivrednim, zanatskim, trgovačkim, tehničkim i tima sličnim školama. Pored svih prilika i neprilika ipak se išlo u školu isprva vrlo laganim. a poslije sve jače i jače ubrzanim tempom. To će mi najbolje posvjedočiti slijedeća statistika.
Godine 1900 imali smo svega otprilike deset potpuno akademski obrazovanih ljudi, ili kako se to danas kaže 10 diplomiranih fakultetlija, koje smo i onda a i sada mogli lako na prste izbrojiti, a to su: Ćamil Karamehmedović, dr. Ahmed i Ibrahim Defterdarević, dr. Halid, Abduselam i Mahmud Hrasnica, Muhamed Kulenović, Hašim Badnjević, Dr. Safvet Bašagić i Šemso Salihbegović. Od njih 10 prvih osam su pravnici, deveti je filozof, a deseti veterinar. Trojica su i danas živi, i to: dr. Halid Hrasnica, Hašim Badnjević, i Semso Salihbegović, a ostaloj sedmorici neka je rahmet duši.
Danas poslije 40 godina ne mogu se, hvala Bogu, tako lako izbrojiti imena naše braće sa fakultetskom spremom, jer ih ima najmanje osam stotina zdravih i živih, koji rade u raznim strukama privatnog i državnog života. Uzgred budi rečeno, imamo danas svega toliko ministara, koliko smo 1900 godine imali fakultetlija. Ili, što je još utješljivije, imamo danas naših sestara sa fakultetskom spremom više nego 1900 što smo imali naše braće. Od broja 800 mogu sa spiskom u ruci dokazati da ih ima 600, koji vrše svoja zvanja po cijeloj Jugoslaviji, a rodom su iz Bosne i Hercegovine. Ako sam ja u stanju bez ikakvih službenih podataka u društvu s nekoliko prijatelja izbrojiti oko 600 takvih lica, onda je više nego sigurno da ih ima još znatan broj meni nepoznatih i na osnovu zaključnoga računa mogu reći da se taj broj penje do broja 800.
Ako bih k tome dodao i one, koji su diplomirali pa umrli, onda bi taj broj prešao i 1000. Prema tome otpada na svakih 1000 živih muslimana po jedan živi fakultetlija, jer u Bosni i Hercegovini ima oko 800.000 muslimana. U spisku od 600 fakultetlija zastupljene su po snazi ove struke: 224 pravnika, 121 profesor, 40 teologa, 83 inžinjera, 69 Iiječnika, 26 ekonomskokomercijalista, 19 veterinara i 18 apotekara. Među pravnicima ima devet ministara, velik broj sudaca okružnih i sreskih sudova, advokata, upravnih činovnika i pravnika razbacanih po raznim državnim i privatnim ustanovama.
Od profesora ima sedam sveučilišnih, po jedan načelnik i inspektor Banske uprave, tri srednjoškolska direktora, jedan kustos muzeja, a ostalo su srednjoškolski profesori u resoru ministarstva prosvjete i Ministarstva trgovine i industrije.
Inžinjerske struke su ovako zastupljene: 16 agronoma, 25 šumara, 6 kemičara, 7 rudara, 4 elektrotehničara, 10 mašinaca i 15 raznih struka kao građevinara, geodeta i kulturtehničara. Od liječnika je jedan penzionisani ministar, a ostalo su državni, banovinski, općinski i privatni liječnici. Iz ove statistike izlazi, da je to još uvijek premalen i nedovoljan broj, jer jedan čovjek, pa ne znam kako bio vrijedan za svoj narod, gubi se ipak u inoru od 1000 ljudi. Stoga i u očekivanju kakvih naročitih zasluga i usluga ne smije ni narod biti previše strog sudija, a i naše fakultetlije treba da vode računa o tom, da ih je malo i da treba što više svoga slobodnoga vremena da utroše na općenitost, na svoju zajednicu, jer ih je zadužio svijet u njihovu školovanju.
Ako ništa, trebaju svi znati da i te službe i položaje zauzimaju na osnovu onog dijela naroda, kome pripadaju. U to ime apeliram na naše intelektualno najjače ljude da ne zaborave na one, od kojih su otpali, da se obrate kraju u kojem su nikli i da vrate narodu svoj dug. koji je narastao na teške kamate. Isto apeliram na narod da bude zahvalan svojim zaslužnim sinovima i da ih nagrađuje u svakoj zgodi zaslužnom nagradom. Kratko rečeno: vjerujmo i pomozimo više jedni drugima, jer je malo i vas i nas.