Ramazan je trenutak u kojem se srećemo i prepoznajemo jedni u drugima bez obzira na naše svakodnevne razlike u političkim orijentacijama, pogledu na čovjeka i svega onoga što ga okružuje i stilu življenja. Trenutak je to u kojem osjećamo nešto više i u sebi i oko sebe, ali i trenutak u kojem shvatamo koliko je lijepo pripadati, biti stablo s čvrstim korijenom u zemlji i bujnom krošnjom koja se diže nebu pod oblake. Koliko je lijepo biti dijelom nečega što nadilazi nas same i sve vrijednosti koje sami sebi, nerijetko i neopravdano, pripisujemo. Posljednje dane provodimo u saznanju da smo bili dijelom jedne široke mreže blistavih primjera ljubavi prema rodnoj grudi koja se prostire širom svijeta i podsjeća nas koliko su minorne nesuglasice zbog kojih se razilazimo, nerijetko dovodeći u opasnost sve ono što volimo i što bismo trebali smatrati vrednijim od sebe samih.
Ramazan je trenutak u kojem postajemo svjesni svih onih darova koje je našim nutrinama povjerio Uzvišeni u trenutku udahnuća od svog Duha, a među kojim posebno značajnu ulogu imaju ljubav, samilost i spremnost na praštanje. Ljubav prema domovini, prema vatanu, jeste od imana, odnosno vjerovanja, riječi su časnog Poslanika koje nas podsjećaju na značaj domovine u našim životima, ali i na potencijal ljubavi koji je jedini u stanju pojasniti nam tu snažnu emociju koju osjećamo prema topraku, rodnoj grudi, kulturi, tradiciji i cjelokupnom naslijeđu naroda kojem pripadamo i prema kojem, sukladno vremenu koje živimo i mogućnostima koje su nam stavljene na raspolaganje, trebamo osjećati nekoliko obaveza, među kojim se ističe nužno davanje doprinosa boljitku naše domovine, poboljšanju životnog standarda naroda s kojim dijelimo više od svakodnevice i zbližavanju članova zajednice čiji smo dio. Da li smo svjesni tih obaveza i koliko ih poštujemo? Koliko činimo i je li dovoljno toliko koliko činimo ili možemo i moramo mnogo više, kvalitetnije, predanije, istrajnije?
Svjesni ramazanske blagorodnosti i blizine Uzvišenog koju u njegovim mubarek danima intenzivno osjećamo, nastojali smo se držati jasnih principa objavljenih u Časnoj Knjizi i pojašnjenih Poslanikovom tradicijom, odnosno sunetom. Nastojali smo činiti dobra djela, razmišljati o Uzvišenom, o našoj ulozi u prolaznosti i, što je također veoma bitno, činili smo sve s namjerom da se suzdržimo od svega onog što je vjerom pokuđeno. Nastojali smo se držati istine, a okretati leđa lažima, govoriti istinu, a stidjeti se laži, družiti se s istinom, a odbaciti dangubu i tako sebi samima pokazali kakvi bismo trebali biti i kakvi možemo biti tokom cijele godine. Da li ćemo biti? Odgovor na ovo pitanje će dati stanje u kojem se naše društvo bude nalazilo do sljedećeg ramazana. Ako nam u društvu bude vladao red, onda hoćemo. Bude li nam društvo odlikovala pravda, onda hoćemo. Odahne li nam društvo od svakojakih malverzacija, petljavina, korupcija, prevara, mahinacija..., onda hoćemo. Budemo li shvatili da smo mi svi zajedno jedan veliki džemat, jedna velika zajednica koja je u stanju pobijediti sve izazove, nedaće i nevolje, onda hoćemo. Shvatimo li da zajedno, složno i iskreno možemo pobijediti sve nepravde i napade, uključujući i napade naših animoziteta, naše nesloge i naše netrpeljivosti koje prijete da nas bace na koljena, onda hoćemo. U protivnom...
