Dugo je trebalo da direktor hotela Evropa, Mađar Stefan Merc, sazna ko je onaj dolje u ćošku što svako jutro prelistava novine, nešto bilježi i popije jednu-dvije. Nije Mađar znao da je taj iz ćoška pjesnik niti da odlično govori orijentalne jezike. Ništa o njemu nije znao sve do 1911. godine, kada je hotel Evropa ugostio delegaciju Ministarstva za prosvjetu i kulturu Madagaskara predvođenu Emirom Tajjibom Rizom. Direktor hotela imao je zadaću pronaći nekog ko dobro govori orijentalne jezike, da goste provoda gradom. Poznanici ga uputiše na onog u ćošku, fesliju Musu Ćazima Ćatića. Mahmurni pjesnik prihvato je ponudu. Cijeli je dan vodao goste gradom, pričao o znamenitostima Sarajeva, ne krijući pritom svoj govornički talent. Ostali su sijeliti do kasno u noć. Sutradan sjedi pjesnik za stolom u ćošku, a s njim i svi članovi madagaskarske delegacije.

„Bi li cijenjeni gospodin pošao s nama na Madagaskar da na univerzitetu predaje bošnjačku književnost“, upita vođa delegacije.

„Bih, kako ne bih! Ali… Ima li u vašoj zemlji šljiva?“

„Nema“, reče upitani, „to je voćka za vaše podneblje“.

Ćazim se zamisli, pa reče: „Nema?! E, ako nema šljiva, nema ni šljive, biva, nema rakije. A ako nema rakije, nema ni pjesme ni veselja. A ako nema pjesme ni veselja, nema ni Ćazima na Madagaskaru.“

Takav je bio Musa Ćazim Ćatić, pjesnik i veseljak čiji život mnogi i danas smatraju idealom slobode i bohemstva. Rodio se 12. marta 1878. godine u Odžaku, na mevlud one godine kad je Švabo došao u Bosnu. Nakon završenog mekteba, s majkom i očuhom preselio se u Tešanj, gdje je učio brijački zanat i pohađao medresu pred čuvenim tešanjskim muftijom Mesudom efendijom Smailbegovićem. I danas se čuva sjećanje na Ćatićev lucidni razgovor s efendijom. Jedne je prilike Smailbegović našao Musu u jarku pored puta, kako polusvjestan leži s iskrivljenim fesom na glavi. U prijateljskoj besjedi, podsjetio je efendija Musu na islamske vrijednosti o kojima ga je podučavao tokom školovanja u medresi.

„Nisam li te, Ćazime, poučio da je piće haram? Nisam li ti ukazao na ispravan put?“, upita efendija.

„Jesi, efendija, jesi. Ali ne upućuješ ti, nego Bog. Koga On uputi takav je kao ti, a koga ti uputiš ovakav je kao ja.“

VJEČNI PUTNIK ĆATIĆ

Kada je napunio dvadeset godina i morao biti regrutiran u austrougarsku vojsku, Musa je pobjegao u Tursku. Carigradsku fazu njegova života obilježili su materijalni problemi i srpstvo. Nekoliko je godina kasnije u Bošnjaku napisao tekst u kojem kaže kako su ga „svrnuli mladi Srpčići“ da u Beogradu potraži stipendiju za studij. „Kako tada nijesam imao razuma da saznam svrhu tog srpstva“, piše Ćatić, „činilo mi se da je taj njihov prijedlog po mene dobar“. Iz Beograda su mu Osman Đikić i Avdo Karabegović, koji su ga upoznali i s Jovanom Skerlićem, omogućili povratak u Tešanj.

Tri godine služio je vojsku, a onda ponovo otišao u Istanbul, da bi se ubrzo vratio – zbog finansijskih problema. Njegov mecena Ademaga Mešić poslao ga je u Sarajevo, gdje se upisao na Šerijatsku sudačku školu. Neurednom životu, pijankama, izlascima u kasnim noćnim satima protivila su se stroga internatska pravila, te je u četvrtom razred isključen iz internata, a kasnije i iz škole.

Ćatić je u nekoliko navrata išao u Zagreb da studira pravo. Beskrajni razgovori o književnosti s Matošem udaljili su ga od studija na Pravnom fakultetu, na kojem nije položio nijedan ispit. Ponovo se morao vratiti u Tešanj, u kojem kratko obavlja različite poslove, ali biva otpušten zbog neodgovornog odnosa prema obavezama.

Godine 1912, praćen bijedom i nevoljom, našao se na ivici samoubistva. Najteža je to godina u njegovom kratkom životu. O tome svjedoči zapis mlađeg mu druga i pjesnika Nazifa Resulovića, koji je 1912. godine bio učitelj u Odžaku: “Polovinom aprila 1912. godine, a jednog krasnog predvečerja, čobančad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga čudaka gdje leži pod šljivama… U tom zapuštenom čudaku panduri otkriše Musu Ćatića koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava, a praćen bijedom i nevoljom, bijaše krenuo u svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stričevića (Mehmeda) i spasi napaćeno tijelo svoje i izmoreni duh svoj. Pred Odžakom je sačekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prođe onako otrcan i neugledan”… Tu mu je stigla od Ademage Mešića novčana pomoć i poziv da dođe u Tešanj.

“RAĐAMO SE SAMI I UMIREMO SAMI”

Kako je običaj s velikim pjesnicima, težak život izrodio je kvalitetnu književnost. Te godine ispjevane su njegove ponajbolje pjesme. Ciklus pjesama O ženi, koji broji osamnaest soneta izvanredne poetske snage, napisan je upravo te godine. Objedinivši povijesno, religijsko i mitsko, Ćatić je kroz svaki od soneta posvećen jednoj znamenitoj ženi, od Kleopatre do Fatime Ezzehre, u bošnjačku poeziju uveo svjetsko kulturno naslijeđe i tako prevladao kulturnu lokalnost postojećih pjesničkih modela. Prvi je bošnjački pjesnik koji je uspješno objedinio orijentalnoislamske i zapadnoevropske kulturne modele. Glasovita pjesma Teubei-nesuh primjer je sinkretičke poetike koja spaja islamsku kulturu, antiku i modele katoličke ispovijesti.

Poetski prostor koji je oblikovao postao je temeljom modernog bošnjačkog pjesništva. Ipak, za života mu je objavljena samo jedna zbirka pjesama (1914. godine), i to po izboru izdavača a ne autora. Prošlo je skoro dvije decenije dok Muslimansko kulturno društvo Gajret nije objavilo izbor iz Ćatićeve poezije. U tom su periodu samo Tin Ujević i Ahmed Muradbegović napisali eseje o njegovom pjesništvu. Potpuno je pao u zaborav, sve dok izdavanjem zbirke pjesama u Tešnju nije dostojno obilježena pedesetogodišnjica njegove smrti. U kratkom vremenskom razmaku objavljena su još dva izbora Ćatićeve poezije, prvi u izdanju Zore, a drugi u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (!). Njegova poezija zasluženo je vrednovana tek devedesetih godina, u vremenu buđenja bošnjačkog nacionalnog identiteta, te je uvršten u najznačajnije edicije bošnjačke književnosti: Muslimanska književnost u 25 knjiga i Bošnjačka književnost u 100 knjiga.

Ćatić je preselio 6. aprila 1915. godine navršivši tek 37 godina. Nijedan dnevni list ni časopis nisu čak ni registrirali njegovu smrt. Tek godinu kasnije, u trobroju Bisera, kojeg je Ćatić uređivao od 1910. do 1914. godine, tokom najplodnijeg stvaralačkog razdoblja svog života, izašao je topao nekrolog od druga mu i prijatelja Šemsudina Sarajlića. Njegova dženaza bila je po broju prisutnih jedna od najmanjih koju je Tešanj ikada vidio. Legenda kaže da je došlo svega pet ljudi. Budući da je šerijatski uvjet za valjanost dženaze prisustvo najmanje sedam osoba, okupljeni oko Ćatićeva tabuta morali su negdje pronaći još dva čovjeka da bi pristupili klanjanju dženaze-namaza, i velikog pjesnika vratili iskonu.

 

Musa Ćazim Ćatić

JA NIJESAM SANJAR

 

TVOJE OČI

Moj je život soba tamna i duboka,
Gdje bijeli rijetko zaviruju dani –
Tu, u vazi srca, na nijemoj tenhani
Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.

Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled p’jani
– Ko sunčana traka sa neba visoka –
Svesilno mi prodre kroz pendžer od oka
U sobu života i cvijetke mi hrani.

Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,
A cvijeci poprime sve zamamne boje,
Što kroz suze Amor u dugu ih spaja

I miris se njihov porazlije svuda –
Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,
Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!

 

TEUBEI-NESUH
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Gospode, evo, na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.
Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu p’janom.
Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zalutao kroz pustoš i tamu,
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.

Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčao je grijeh –
Postadoh sarhoš osori i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh,...
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!...

I slavih Baha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žiće
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Baha ko božansko biće.

Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonile se žene...
Vaj, teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur’ana, Tvoje vječne riječi!
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve što može da savlada...
Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!...

Gospode, evo, na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pred Tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.

 

IMAGNACIJA

Oj, zašto li vazda sanja moja duša
O dalekom carstvu nepoznate Priče,
U sevdahu čeznuć, kao Huma-biće,
Mirise i boje neviđenih ruža!

Ja nijesam sanjao, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na ledenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanahne grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

 

U MOM ATELIJERU
Sulejmanu Džaferbegoviću

Kipovi se moji poput mlijeka bijele
Za zavjesom bone i nervozne noći –
Oko čela svježe ruže im se splele,
Što ih je daleko u šumskoj samoći
Djevičanska jedna podgajala ruka
I bojama dala magične im moći.

I kipovi šute bez daha i zvuka –
Iz mramornog oka praznina im diše:
Beživotni izraz nirvanskog muka.

Tek šušteći tiho, zavjesa se njiše
Na drhtaju vjetra: po njoj suza kapa
Plave lune – ko da uzor-slike piše.

Ko to sada po mom atelijeru tapa?
Ko li budi moje kipove u tmini,
Dok više njih Morfej kreljuti rasklapa?....

Gle, blijeda neka žena u crnini
Sa bakljom u ruci stupa na tenhane –
Na licu joj sjetnom cvjetaju zerini.

Kad joj plamen s baklje na kipove pane,
Mramorne im odmah progledaju oči,
A cijelo tijelo micati se stane –

I usne im drhtnu, a sa njih se toči
Eliksirna pjesma i magička priča
U šapatu tajnom zavjesa i noći.

Zašto svake noći, kad sav svijet sniva,
Zavodljive oči cvijetnih himera
Kroz mrak u me gled ko sv’jetlo jezero,
Gdje se snaga pjesme kupa i umiva!

Ta zašto mi narav sanjarsku je dao
Bog, da kule zidam na sunčanoj grani,
Gdje su b’jele noći i rumeni dani!

Zašto, zašto, kad sam ko crv u prah pao.
Gdje koprenom crnom zbilja mi života
Sve te lijepe sanje uvija i mota?!

 

LADY GODIVA

Na bijelom atu plemkinja je mlada
S prosutom kosom niz obla ramena
Jahala naga kroz ulice grada,
Ko lijepa priča iz drevnih vremena.

Ljudi i žene u čudu gledahu
Tu, nikad dosad, neviđenu sliku.
Njen ženski stid je vuko se po prahu,
Pod pločom b’jelca kroz zaglušnu viku.

Ko kiša na nju sasule se kletve.
A svijet ne zna plodove te sjetve,
Svijet ne zna da je njena žrtva sveta.

Tek poslije čuše: plemkinja je htjela.
Nagošću svoga jasminskog t’jela
Zaodjet golog oguljenog kmeta.

 

JA NIJESAM SANJAR...

Ja nijesam sanjar što u tihoj noći
Po moru blijede mjesečine pliva,
Hrleći carstvu svjetlosti i moći,
Na svilenom mehkom oblačju da sniva
Ružične sanke pramaljetne sreće,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv’jeće.

Ja nijesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanahne grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi
Cinična zbilja zemaljskog života,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice – to je mrtva knjiga,
A slova su joj – nevolja i briga!

Ništa mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom život sladi;
Tužni se pjesnik sam na sebi grije
I puput mrava radi, radi, radi, –
Trošeći krvcu – snagu svoga duha,
Da steče samo tvrdu koru kruha.

Ah, kipovi zbore – baš ko živa bića –
O dalekom nekom čarobnome kraju,
O ljubavi jednog umrlog žića.

I zbore i plaču u nijemom vaju.
Tako svake noći, kad ta dođe žena
I u svoje baklje okupa ih sjaju.

O, lijepa ženo! Ko si? Anđeo? Sjena?
Odakle si došla iz neznanih sfera?...
– Ja sam došla tebi iz svog groba snena:
Ja sam tvoja Lejla, tvoja mrtva vjera!....

 

RAMAZANSKI KANDILJ

U prazninu noći, u tišinu mraka
Ognjene mu oči bojažljivo zure
I plamne im suze pobožno drhture,
Ko tanahna parca rumenog maka.

O, šta li to gleda krvava mu traka
U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
I zašto li plače, dok sve stvari žmure,
I dok c’jela zemlja duboka je raka?

Čuj! Crveni jezik nijemo mu zbori:
Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
Životvorna ljubav vječitog Boga!

I ja žrtvu Njemu svojom krvlju palim,
I ja Mu dobrotu munadžatom hvalim,
Osvjetljujuć tminu suzom bola svoga...

 

PRED SMRT

Agonija kao zlatni prah se vije,
Vrh mene leprša jedan žuti cvijet.
Još nikad nije ljepše mirisala –
Moja mala izba – moj veliki svijet.

Slaba moja ruka k žutom cv’jetu teži,
Hvatajuć ga tako lijep i žut.
Ali zalud napor, cvijet od mene bježi,
I opet mi pada na prsa i skut.

I ja sam opijen s njegova daha –
Dok Velike Gospe iz žutoga praha
Pojavi se lik ...
                              (April 1915.)