Jimmy Murphy glumio je Chopina, Griega i Liszta. “To mu je pomoglo da smiri svoje misli”, piše David Peace u „Münchenu“, fikcionaliziranoj rekreaciji nesreće iz šestog februara 1958. koja je koštala života osam igrača Manchester Uniteda, kao i još 15 drugih osoba, uključujući članove posade, novinare i direktore britanskog fudbalskog tima.
Jimmy Murphy, jedan od preživjelih i pomoćni trener, bio je odgovoran za oživljavanje tima uništenog tragedijom koja se dogodila kada se avion British European Airwaysa srušio ispred napuštene kuće u svom trećem neuspjelom pokušaju polijetanja sa aerodroma u tom njemačkom gradu. Ekipa se vraćala iz Beograda nakon što je eliminisala Crvenu zvezdu u četvrtfinalu Kupa šampiona.
Jimmy Murphy prihvatio se izazova popunjavanja praznine koju je ostavio Matt Busby, koji je s teškim ozljedama hospitaliziran u njemačkom gradu. Busby je već bio legenda. “Za mene, Jimmy Murphy je heroj ove priče, kompleksan čovjek koji je vodio ekipu do tačke da postane sposobna zaigrati u finalu FA kupa. Da je poginuo, mislim da bi historija kluba bila sasvim drugačija. Šteta je što klub nije uvijek prepoznavao njegovu ulogu i na kraju se prema njemu odnosio vrlo loše”, objašnjava Peace, zapaženi autor kriminalističkih romana, koji živi u Tokiju.
Pisao o fudbalu ili ne, Peace nikada nije skrivao politički ton u svom pisanju. “München je roman o sjevernoj Engleskoj i njenoj radničkoj klasi”, kaže on, dodajući ga svojim drugim djelima, kakva su „Crveni ili mrtvi“, o Liverpoolu Billa Shanklyja ili „Prokleti United“, o Brianu Cloughu i njegovom kratkom angažmanu u Leedsu.
Geoff Bent, 25, Roger Byrne, 29, Eddie Colman, 21, Mark Jones, 24, David Pegg, 22, Tommy Taylor, 26, Liam Whelan, 22 i Duncan Edwards, 21, od kojih je posljednji umro u minhenskoj bolnici dvije sedmice kasnije, svi su izgubili živote u nesreći. "Čak i danas zadržavaju mitološki status. Rekao bih da je to zato što su umrli tako mladi, s neograničenim potencijalom. Predstavljali su izgubljenu budućnost i svijet kakav je mogao biti", kaže Peace. Ta je generacija prije nesreće osvojila dvije titule prvaka sa igračima čija je prosječna životna dob bila 22 godine. Mladi i talentovani, takođe su pokazali ogroman stepen emocionalne predanosti klubu, nesvjesni poziva kojim asu ih mamili iz Italije i drugih klubova.
Peace je rođen devet godina nakon tragedije. Otac mu je ispričao priču dok je bio dječak. “Gledao je Busbyjeve bebe kako igraju mnogo puta protiv Huddersfield Towna, tima za koji navijamo a bio je i na njihovoj posljednjoj utakmici u Engleskoj 1958. godine, protiv Arsenala. Bio je godinu dana mlađi od Duncana Edwardsa i nesreća je duboko utjecala na njega, kao i na mnoge ljude.”
Prikaz te utakmice, 1. januara 1958. godine- "utakmica koja će živjeti zauvijek, u sjećanju i mašti" - koju je Manchester United dobio na Highburyju 5-4, djeluje kao prolog knjige, prije nego što, kroz kontinuirane skokove u prostor i vrijeme, počinje dramatična radnja. “Želio sam da knjiga bude živo iskustvo za čitatelja, vraćajući ga u 1958. godinu.”
Fudbal je u to vrijeme bio vrlo drugačiji od fudbala danas. Dio magije „Münchena“ leži u njegovoj sposobnosti da prenese blisku vezu između navijača i njihovih idola, koji su bili bliski jedni drugima i živjeli u istom društvenom okruženju. “Prije katastrofe, Busbyjeve bebe su već bili poznati, ali su ipak izlazili u lokalna kina i plesne dvorane i živjeli u zajedničkom smještaju”, kaže Peace.
„München“ je priča o bolu, krivici, gubitku, ali takođe i o borbi i iskupljenju, borbi koju je predvodio veliki Bobby Charlton. "Murphy, koji nije putovao, vjerovao je da je trebao biti u avionu. Busbyja progoni krivica jer je odveo Manchester United u Evropu i što nije spriječio pilota u trećem pokušaju polijetanja. Charlton također pati, jer je preživjeli, ne znajući objasniti zašto je ostao živ dok su mu prijatelji poginuli“, objašnjava autor knjige.
Deset godina kasnije, ekipa koju su vodili Charlton, koji je bio blizu kraja karijere, George Best i Denis Law, pobijedila je Benficu 4-1 i osvojila prvi od svoja tri pehara evropskih prvaka. Oni više nisu bili Busbyjeve bebe već Crveni vragovi. EL MUNDO
