Kada je Amani Al-Attar drugog dana ruske invazije napustila Dnjepar na jugoistoku Ukrajine, mislila je da će biti pitanje sati prije nego što se nađe na sigurnoj teritoriji susjedne Poljske.

Umjesto toga, 25-godišnja studentica iz Maroka opisala je mučno, višednevno putovanje koje je usput bilo prožeto diskriminacijom od ukrajinskih vojnika, vojnih dobrovoljaca, ali i običnih građana.

Više od milion ljudi pobjeglo je iz Ukrajine od početka rata 24. februara, prema podacima UN agencije za izbjeglice. Hiljade arapskih državljana, većinom studenata koji borave i školuju se u Ukrajini, potražili su utočište u Poljskoj dok se njihove vlade trude da ih evakuiraju.

Al-Attar i grupa od devet prijatelja – svi arapski studenti na Univerzitetu u Dnjepru – platili su po 150 dolara vozaču autobusa koji im je obećao da će ih odvesti do poljske granice.

Devetosatno putovanje do Horodoka, malog grada nedaleko od Lavova na zapadu Ukrajine, proteklo je uglavnom bez problema osim čestih zaustavljanja na kontrolnim punktovima.

Ipak, oko 40 kilometara od poljske granice sve se promijenilo.

Vojnici ukrajinske vojske zaustavili su autobus s 50-ak stranih putnika i natjerali ih da izađu.

„Samo su pokazali u smjeru i rekli: 'Tamo je Poljska. Sada idite'”, ispričala je Al-Attar, dodajući da su vojnici rekli da strancima neće biti dopušteno da nastave put u vozilu.

„U našem autobusu ostali su Ukrajinci i on je otišao do granice“, rekla je studentica stomatologije.

Al-Attar i njeni prijatelji bili su zbunjeni, ali nisu imali izbora osim da nastave pješice.

Dok su hodali prolazili su kraj ogromne kolone vozila ispunjenih Ukrajincima koja su se nalazila na cesti za Poljsku. Automobili su se kretali izuzetno sporo, a Poljaci su ih objeručke prihvatili, rekla je za Al Jazeeru telefonom iz Varšave Meryem Saber, također dio grupe.

“Ponudili su im (Ukrajincima) hranu, vodu i mjesto za odmor”, rekla je ona. „Ali kada bi nas vidjeli, samo bi okrenuli lica.“

Vraćeni nazad

„Oni (Ukrajinci) su stalno dolazili u udobnosti svojih automobila, dok smo mi ostali drhtati na -10 stepeni. Nije im bilo teško vidjeti nas kako hodamo po snijegu i kroz šumu s našim prtljagom“, rekla je Al-Attar dok joj je glas podrhtavao.

Nakon nekoliko sati hodanja na temperaturi ispod nule, grupi mladih studenata bilo je hladno, bili su gladni i iscrpljeni. Prišli su jednoj benzinskoj pumpi kako bi kupili hranu i otišli u WC, ali su opet bili odbačeni jer nisu Ukrajinci, rekla je Saber.

„Kada smo pokušali stati u red, vlasnici trgovina su nam rekli da pričekamo dok svi Ukrajinci ne budu usluženi. Kada su bili gotovi, nismo našli ništa osim čipsa na policama“, rekla je Saber.

Nekoliko sati kasnije, našli su se šest kilometara od poljske granice. U tom trenutku okupili su ih ukrajinski vojnici zajedno s hiljadama drugih Arapa, Indijaca i Afrikanaca koji su pokušavali pobjeći od rata.

„Vojnici i dobrovoljci nacrtali su pravougaonike na asfaltu i poredali nas unutar njih“, rekla je Al-Attar. „Svako ko je izašao izvan reda bio je tučen pendrekom ili kundakom puške.“

„Kada smo tražili da koristimo zahode na benzinskoj pumpi udaljenoj nekoliko metara, vojnici su to odbili, rekavši nam da odemo u obližnju šumu. Nekon što smo se požalili hladnoću, smijali su se i preporučili da plešemo kako bismo se ugrijali. Jedina stvar koja nas je održala je to što nismo htjeli umrijeti.“

Nakon što je ostavljena da čeka 12 sati, grupi je konačno dopušteno da nastavi, ali je naišla na još jedan beskrajni red.

Prošlo je tri dana otkako je grupa napustila Dnjepar. Posljednja im je prepreka bila pješačiti nekoliko kilometara do poljske granične policije. Dok je za taj posljednji korak Ukrajincima trebalo oko 20 minuta, žene su rekle da je nekima trebalo čak nekoliko dana.

„Vojska je dijelila ljude ovisno o njihovoj boji kože i spolu“, rekla je Al-Attar. „Žene su mogle nastaviti u roku od nekoliko sati, dok su muškarci mogli čekati četiri ili pet dana.“

„Također, što je vaša koža tamnija, to je gore i duže čekanje“, rekla je Al-Attar za Al Jazeeru, dodajući da su Crnci i Azijati pretučeni i poslani u nove redove.

„U pojedinim trenucima na zemlji ste mogli vidjeti ljude koje je iscrpila hipotermija. Drugi su kolabirali. Ali to smo bili samo mi Arapi, crnci i Azijati. Ukrajinci su prošli za nekoliko minuta“, rekla je.

Prioritet Ukrajincima

Al-Attar i Saber su na kraju našle smiraj u Poljskoj, a nedugo zatim se Al-Attar našla u svojoj kući u Maroku. Muškim članovima njihove grupe trebalo je još nekoliko dana da pređu granicu. Jedan muškarac prešao je vozilom hitne pomoći nakon što je kolabirao, dok je posljednja osoba prešla nakon pet dana čekanja.

One su rekle da je razlog njihove nevolje neslužbena dnevna kvota susjednih država o broju izbjeglica kojima je dopušten prijelaz iz Ukrajine.

„Zato su vojnici dali prednost Ukrajincima i učinili sve da nas ostale sputaju“, rekla je Saber.

Govoreći iz topline svoje porodične kuće u Maroku, Al-Attar je rekla da se nada da će jednog dana prevladati traumu svog iskustva. Ali, za sada, kako ona govori, rat je pokazao i neko drugo lice Ukrajinaca.