Muhamed Đerlek Max novopazarski je karikaturista i dizajner. Iako je po zvanju pravnik, njegovo profesionalno opredjeljenje bilo je umnogome određeno radom Zulfikara Zuke Džumhura, putopisca, slikara i karikaturiste. Još kao dijete počeo je crtati, a na početku gimnazijskog obrazovanja već je osvojio i prvu nagradu.
“Kao dječak imao sam sreću da je moj otac kupovao i čitao list Politiku, koja je tada objavljivala karikature Zuke Džumhura i Ive Kušanića, velikih karikaturista. I tako sam zavolio karikaturu... Poslije sam počeo crtati i karikirati likove, a mnogo kasnije krenuo sam raditi karikature jer, da budem iskren, branio sam se od karikature, ali neuspješno. Pobijedila me je. Osvojila me je”, ovako je za Muhameda Đerleka sve počelo.
Godine 1982. u beogradskom satiričnom časopisu Jež objavljuje svoje prve karikature. Uslijedili su angažmani u dnevnim listovima Borba i Naša borba, a potom i u listu Danas, gdje je za dodatak Sandžak Danas radio karikature za naslovne stranice. Isto tako, karikature je objavljivao i u časopisu NIN te u Večernjim novostima. Ovaj 69-godišnji umjetnik višestruki je dobitnik “Pjera”, nagrade za najbolju karikaturu, koju jednom godišnje dodjeljuje kompanija “Novosti”, a u više navrata nagrađivan je i u Republici Türkiye. Godine 1993. napravio je karikaturu u čijem je tematskom središtu Agresija na Bosnu i Hercegovinu, za koju je nagrađen u Folignu, u Italiji, na takmičenju koje je organizirao Evropski parlament. Imao je na desetine samostalnih i kolektivnih izložbi u Novom Pazaru, Beogradu, Berlinu, Istanbulu, Ankari...
S Maxom smo razgovarali o ovom pomalo zaboravljenom mediju, koji se definira kao zaoštreno poentirani prikaz društvenih ili političkih, ponekad i privatnih ili općeljudskih tema, o njegovom četiri decenije dugom bavljenju karikaturom, ali i odnosu karikature i pojedinih politika, a oni, po prirodi, ne mogu ići ruku pod ruku. Govori nam da se za četrdeset godina, koliko se bavi ovim vidom kreativnog izražavanja, karikatura nije mnogo mijenjala. Nagle promjene su se, kaže, desile mnogo prije.
“Naglu promjenu karikatura je doživjela Napoleonovim ratovima, kada je djelovao britanski karikaturista James Gillray. On je bio trn u oku Napoleonu, koji je jednom prilikom izjavio: ‘Više štete mi je nanio britanski karikaturista James Gillray nego sve evropske vojske zajedno.’ Svako je vrijeme imalo svog Gillrayja, kao što danas imamo jednog Predraga Koraksića Koraksa i Dušana Petričića”, nadovezao se Max.
Bošnjaci se ponašaju prilično maloljetno
Iako je više posvećen slanju univerzalnih, svima razumljivih poruka, ono što je uočljivo u jednom dijelu Maxovog rada jeste vizuelno prikazivanje i izazova s kojima se susreću narodi ovih prostora. Pripadnici različitih naroda uglavnom se u njegovom radu razaznaju na osnovu različitih tradicionalnih nošnji, posebno kapa. Kada konkretno govorimo o Bošnjacima, vrlo često upozorava na gotovo samouništavajuće običaje, koje već dugo provodi ovaj narod. On to objašnjava ovako: “Mi Bošnjaci smo relativno mlada nacija za neke, a i ponašamo se prilično maloljetno i još nemamo snažno formiranu nacionalnu svijest. Stoga je lahko manipulirati nama, a i nama s nama.”
Opće društveno stanje iz dana u dan generira novi materijal za karikaturiste, generalno za satiričare. Muhamed Đerlek govori nam koliko se njegov rad suštinski razlikuje od rada, naprimjer, karikaturista u Italiji, Španiji ili SAD-u. Također, priča nam koliki je generalno blagoslov / prokletstvo biti karikaturista na Balkanu.
“Ne razlikuje se mnogo, imaju i oni pred sobom slične probleme u društvu kao i mi i komentiraju ih slično nama. A kakav će komentar biti zavisi od karaktera autora. To određuje hoće li karikatura biti angažirana, britka i duhovita ili je afirmativna, mlaka – svedena na ilustraciju ili obični pamflet”, pojasnio je Max.
Još ranije je isticao da je za karikaturistu najteži zadatak biti duhovit i da je to najzahtjevniji posao, posebno zato što karikatura mora imati ozbiljnu poruku za odašiljanje. Prošle godine, na 21. Međunarodnom salonu antiratne karikature u Kragujevcu, Muhamed Đerlek ponovno je bio laureat. Dobio je nagradu gradonačelnika Bidgošča iz Poljske. Stoga se kao logično pitanje postavilo kolika je danas važnost umjetnosti u slanju bitnih poruka javnosti poput onih antiratnih te kako u svemu tome ostati humorističan.
“Nije baš jednostavno i lahko neki događaj ili misao kazati (nacrtati) na duhovit način. Ponekad ideja dođe spontano, ali to se rijetko događa. Uglavnom se dobro namučim dok dođem do dobre ideje. Kada neki političari primijete da mogu da ogluše i zaglupe narod, oni to urade brzo i primitivno, jer imaju pred sobom lahko obradiv materijal. Tada do naroda ne dopiru nikakve dobronamjerne kritike, što političarima godi, jer im je cilj da vladaju kako god hoće i dokle hoće. I na kraju sve to ode u kvarc. Nema ko da te čuje”, kaže Muhamed Đerlek za Stav.
Ističe da karikaturista, da bi radio angažiranu karikaturu, mora biti u opoziciji i mora biti etičan.
“Ti bez etike, koji nude svoje usluge dekadentnim snagama, raznim mešetarima, nacionalistima, čak i fašistima, zalutalom kleru i ostalom polusvijetu, nisu na pravom putu. Takvi mogu raditi duhovite karikature, ali sa kakvom porukom? Lošom”, govori bez dlake na jeziku i podvlači da i danas postoji ovakva vrsta “prodaje”, koja ide, kako kaže, sve do prostitucije.
Satirična scena postoji, ali skoro pa vegetira
U toku vlastitog djelovanja bio je izložen i brojnim pritiscima, čak i prijetnjama, ali nam govori da je sve na kraju dobro završilo. Iako karikatura, prema njegovim riječima, ne poznaje granice, umjetnik mora znati za etiku i biti svjestan onoga šta crta.
“Kada su u pitanju ideje, karikatura nema granica, ali etika je tu da ograniči i ne dopusti uvrede. Sve to, ustvari, mnogo zavisi od karaktera autora. Primjerice, u slučaju Charlie Hebdoa, Božiji poslanik Muhamed, a.s., bi, uvjeren sam, oprostio pustopašnost i zlu ćud karikaturistima. Međutim, ubice nisu imale duhovnu širinu da oproste. Nažalost, desila se tragedija”, podsjetio je na nemili slučaj od 7. januara 2015. godine.
Na samom kraju, predviđa kakva bi mogla biti budućnost za karikaturiste u regiji.
“Kada mi je Jež prije četrdeset godina objavio prvu karikaturu, dobio sam autorski honorar od gotovo stotinu njemačkih maraka. Naravno, u dinarima. Sada je nemoguće dobiti toliki novac za objavljenu karikaturu. Satirična scena postoji, ali skoro pa vegetira. Nekim političarima i onima s dna to godi jer ne vole karikaturu. Zaziru od nje. Narod je već poodavno gluh”, Maxova je završna poruka koja ne odiše optimizmom.