TETRIJEB
Emiru Vaizu
Pjesnici vode porijeklo
od tetrijeba
Jer tetrijeb kad pjeva
zaturi glavu unazad
i zažmuri
I sav se preda pjesmi
i ništa ne zna za drugo
niti oka otvara
niti hoće da zna
I tad ga je najlakše
ubiti
SVAKI DAN
I svaki dan
svojoj ženi
i svojoj djeci
donosi pod pazuhom
veliki hljeb
I svaki dan
njegova žena ima
za ručak
njegovoj djeci
veliki tanjir
vršnat jela
crvenog od krvi
I svaki dan
njegova djeca
debeljuškasta
skaču
igraju se
na ulici
u odjeći crvenoj
od krvi
A čija je to krv
Od koga oni to žive
To oni mene
po redu strogom
čuvaju i paze
i uz čuvanje
po redu strogom i tačnom
bičuju i gaze
i žedno krv ispijaju
moju
Pa ipak
više volim da oni mene
čuvaju i paze
i da krv piju moju
nego da ja
pazim i gazim njih
i pijem krv njihovu
VJEŠANJE
Šta je to vješanje?
Imamo djelomično vješanje
Djelomično je kad obješeni dijelom tijela visi
a dijelom se naslanja na tle
I imamo
potpuno
kad obješeni
slobodno visi
OSVETA
Osveta je moja bila
strašna
S blistavim nožem u ruci
širokim i oštrim
izašao sam iz kuće
u ponoć i mrak
i znažno ga zario
u svemir
i isjekao na kriške
I tako prvi udario
na njegove surove zakone
I na njegov ledeni mir
OSVETA PRIRODE
Najzad
poslije lutanja mnogih i bura
i žeđi dušmanske
slomljene krme
(pošto smo najprije sve ovnove pobacali u more
da bi održali splav na vodi)
ugledasmo kopno
I približiv se oprezno
iskrcali smo žene i djecu
gladne
i onemoćale starce
i kipove s njima naše
i odmah podigli kolibe
i na njima zdanja druga
golema
I naložili vatre
trske je bilo u izobilju
i bogovima našim
(jedinim pravim)
žrtve paljenice prinijeli
za spas
i za zahvalnost
A onda je kopno ispod nas
iznenada počelo da tone
i kad smo se opet našli u vodi
vidjesmo
da je čitavo naše zdanje bilo građeno
na ribi
koja je uronila u more
onog trenutka
kad je shvatila da se iznad nje gradi carstvo prevare
LUTAJUĆI BROD
Čitavog života
u svojoj raketi
usporenoj
kružim oko zemlje
Izdaleka i
izbliza
pa ipak ne mogu da siđem
i da se spustim na zemlju
Jer nigdje ne vidjeh
čvrstog tla
za mene
i za moj mali brod
O AUTORU
MUHAMED ABDAGIĆ rođen je 1916. godine u Sjenici. Iz Velike medresu kralja Aleksanda I u Skoplju je 1934. godine isključen zbog čitanja zabranjene marksističke literature. Gimnaziju je završio u Vranju a Pravni fakultet u Beogradu. Već 1939. godine je ušao u najuže rukovodsvo Univerzitetskog komiteta KPJ u Beogradu. U septembru 1940. godine bio je jedan od pokretača lista ‘’Glas Sandžaka’’. Pred početak Drugog svjetskog rata formirao je prvu organizaciju KPJ u Sjenici. Bio je hapšen i zatvaran od strane saradnika okupatora u Sjenici i Novom Pazaru. Učesnik je NOR-a ali je stalno dolazio u sukob sa Partijom zbog suprostavljanja tzv. suđenjima po kratkom postupku. Zbog buntovništva je 1948. godine osuđen na robiju od deset godina koju nije cijelu odležao. Bio je jedan od rijetkih sandžačkih i uopšte bošnjačkih intelektualaca, političara i književnika koji je imao hrabrosti da u komunističkom sistemu vodi donkihotovsku borbu sa ondašnjim režimom od koga je uporno zahtijevao da njegov narod dobije ravnopravan status sa ostalih pet naroda. Pred krvavi raspad SFRJ 1991. godine Muhamed Abdagić je iz Sarajeva došao u Sandžak da posjeti sestru u Novom Pazaru gdje ga je pronašla smrt. Ukopan je 09. 08. na novopazarskom groblju Gazilar.
Objavljene knjige: "Feniks", roman (1966), "Tri drame", drame (1966), "Zvučni zid", roman (1967), "Zamka", drame (1967), "Feniks I", roman (1971), "Feniks", roman (1972), "Zemlja", roman i pripovijetke (1975), "Lutajući brod", pjesme (1981), "Druge studene zime", roman (1981). Posthumno su objavljene knjige: "Iza Moreno", pjesme (1993), "Ramiza", drama (1999).
U porodičnoj arhivi Muhameda Abdagića nalazi se njegova bogata i neobjavljena ostavština u kojoj se nalaze brojna književna djela (17 romana sa raznovrsnom tematikom, pripovijetke, poezija, drame, komedije i putopisi, literarni eseji, historijski i politički spisi, intervjui, polemički članci, reagovanja i prepiska).
U Sjenici se, njemu u čast, održavaju "Književni susreti Muhamed Abdagić".
