Peševar, prijestolnica Sjeverozapadne pogranične provincije, jedan od najdivljijih gradova na kugli zemaljskoj, granična je linija između Srednjeg vijeka i dvadesetog stoljeća. Zavolio sam Peševar onog trenutka kad sam ugledao njegove vitke minarete, palače s kupolama u obliku lukovice, mračne tajnovite sukove i još mračnije sokake. Izuzmu li se automobili i kombiji koji zakrčuju uske ulice ovog grada, Peševar se ni za tren nije promijenio od vremena Kiplinga. Prašina, tamjan, ispusni gasovi, slatki začini i smrad truhlog smeća prožimaju sparni zrak u gradu. Ogromna buka zaglušuje osjetila: trubljenje automobila, patanska muzika, ljutite rasprave, prostitutke koje nude svoju robu, povremena pucnjava i mujezinov poziv na molitvu. Žene, pokrivene od glave do pete u crno, kreću se poput nečujnih utvara kroz bučnu gomilu.

Prohodajte Kožarskom ulicom preko puta Ulice srebrenara, a zatim prođite niz nadsvođenu galeriju osvijetljenu zrakama prašnjave sunčeve svjetlosti koja se probija s nadsvođenog kamenog krova. Nemojte propustiti da se uspenjete Sabljarskom ulicom. Jeftina, kineska potrošačka roba, koja kamionima pristiže iz Kašgara, autoputom kroz visoravan Karakorum, a to je najviša i najopasnija saobraćajnica na svijetu, nabacana je u gomilama. Tu su i sanduci s ruskim klima uređajima, japanskim stereo aparatima, korejskim sudovima za pripremanje riže, francuskim parfemima i neislamskim konjakom. Velike košare od pruća, prepune začina boje krvi, žada, grimizno crvene nijanse, žute poput šafrana i okera. Riža različitih nijansi, mesnati orasi, obilje suhog voća. Uokolo su i trupla koza s rojem muha, odakle se širi miris truhleži na dnevnoj vrelini. Otvorene kanalizacijske cijevi, koje krivudaju dugim uličicama, prepune su crnog blata i svakojakog otpada.

Visoki pelemnitaši – sirdari i zamindari – hvastavo se gegaju zatrpanim uličicama. Ali, tu su i ratoborni pakistanski vojnici, kineski trgovci iz krajeva preko pustinje Takla Makan, svjetloputi Kašmirci, svadljivi Siki s oštrim crnim bradama i narančastim turbanima, uvijek spremni da se uvrijede i na najmanji znak omalovažavanja. Tibetanske lame i pastiri iz plemena Ladaka dio su dekora. Snalažljivi Iranci i muškarci kraljevskog držanja iz plemena Beludži izgledaju kao da su izjahali pravo iz starozavjetnih vremena. Tu se čak našla i grupa isprepadanih japanskih turista u svijetlim poliesterskim odijelima, okupljena na jednom mjestu, užasno uplašena od svih mogućih klica i neobuzdanih ljudi oko njih.

Drevni grad – Peševar nalazi se na mjestu gdje se prijevoj Kajber spušta u ravnicu: grad je čuvar prolaza i jedan od najvažnijih trgovačkih centara u centralnoj Aziji, a od pamtivijeka je stjecište intriga. I dan-danas često se oko Peševara mogu iskopavati novčići iz vremena Aleksandra Velikog. Na svakom uglu uličice ili u labirintu nadsvođenih sukova naići ćete na svjetlopute, plavooke ljude koji liče na Šveđane ili Nijemce, ali oni su zapravo Patani.

Iako Peševar pripada Pakistanu, politička geografija na ovom mjestu je apstraktna. Patani rade po svojoj volji u Sjeverozapadnoj pograničnoj provinciji (SPP) – koju Pakistan naziva “pakistanska plemenska teritorija”. Jedini pokazatelj centralne vlade iz Islamabada je nekoliko devetnaestovjekovnih utvrđenja raspoređenih duž granice s Afganistanom. Uz veliku muku, garnizoni u ovim utvrđenjima uspijevaju da održe pakistansku zastavu u regiji gdje ne postoji politička odanost. Još manje im polazi za rukom da očuvaju mir među podijeljenim Patanima.

U prvoj četvrtini ovog vijeka, dvije veoma upečatljive figure pojavile su se u surim planinama u Sjeverozapadnoj pograničnoj provinciji. Prva takva figura je lik svetog čovjeka predivnog imena – Fakir od Ipija. Stari Fakir okupio je Patane u borbi protiv nevjernika – farangi i malo im je falilo da osvoje Peševar od Britanaca, koji su zauzvrat cijelo desetljeće pokušavali da uhvate nevidljivog Fakira od Ipija po planinama Vaziristana. A zatim se pojavila još opasnija figura u liku “Ludog mule” koji je projahao niz prolaz Malakand na čelu kolone od 20.000 divljih konjanika, odlučan da bezbožnički Peševar sabljom pokori. Samo su britanski avioni i teški topovi uspjeli da spase Peševar od “Ludog mule” i njegovih svetih ratnika. Britanska štampa se obrušila protiv ovih “islamskih fanatika” s istom strašću koju i danas nalazite u londonskom dnevniku Telegraph gdje se denunciraju moderne verzije problematičnih islamskih muškaraca, kao što su Muamer Gadafi iz Libije i Sadam Husein iz Iraka.

Peševar je služio gotovo pola vijeka kao glavni vojni garnizon Britanske Indije na nemirnoj sjeverozapadnoj granici. Britanci su iz Peševara lansirali četrdeset sedam velikih vojnih ekspedicija u Afganistan. Nijedna nije bila uspješna. Na kraju, čak ni najveća svjetska sila, Britanska imperija, nije uspjela potčiniti ratoborne, zavađene Afganistance.
Ušao sam u Peševar noću da bih izbjegao brojne podozrive poglede sovjetskih i afganistanskih komunističkih obavještajaca. Proveo sam noć u hotelu “Dragulj” s veoma neprimjerenim imenom; na recepciji je stajalo sljedeće veliko upozorenje: “Pravila ponašanja u hotelu: Nije dozvoljeno unošenje oružja u hotel (sic). Tjelohranitelji i sve naoružane osobe dužne su odložiti oružje Službi bezbjednosti u hotelu. Vaša saradnja je neophodna. Uprava.” Tko ne bi zavolio Peševar? Bio je to grad koji je spajao Dodge City i “Priče iz hiljadu i jedne noći”.

Posjetio sam ogromne afganistanske izbjegličke kampove raštrkane izvan grada. U njima je našlo utočište 3,5 miliona civila koji su portjerani iz svojih domova zbog rata. Bila su to mjesta prljavštine i izbjegličkog čemera, ali preda mnom je bio još veći užas. Posjetio sam bolnicu za ranjene mudžahedine u pratnji liječnika iz Egipatskog islamskog polumjeseca. “Na sjeveru” – to jest u Afganistanu, nema poljskih bolnica za ranjene mudžahedine. Izvanredna francuska grupa “Medicins sans frontieres” osnovala je samo nekoliko poljskih dispanzera za pružanje prve pomoći. To je bio izuzetak. Inače, svi ranjeni mudžahedini ili civili, a takvih je bilo na desetke hiljada, koji nisu mogli dopuzati ili biti prebačeni u Pakistan, ostavljeni su da umru.

Bolnice u Peševaru, kao što sam se i pribojavao, bile su stravične. U njima se širo zadah raspadajućih tijela i gangrene. Krvavi zavoji i zahrđale posude za nuždu bile su razbacane po podu. Kreveti, a često su u njima bila po dvojica muškaraca ili po troje djece, bili su natopljeni smećkastom, osušenom krvlju i zelenkasto-žutim gnojem. U svakom trećem krevetu ležala je osoba s amputiranom nogom ili rukom. Brojni muškarci i dječaci su izgubili obje noge. Pokazivali su mi svoje patrljke, a čak bi se nasmiješili ili prošaputali pozdrav. Drugima su noge bile pokidane i privezane žičanom sponom ili samo stegnute. Tijela brojnih pacijenata bila su izrešetana desecima tankih željeznih strjelica iz kasetnih bombi, razmrskana šrapnelima ili stravično izgorjela.

Mene je zapanjilo da u ovoj grobnici nijedan pacijent, bez obzira na rane, nije zajaukao. Čak i teški ranjenici s opeklinama od napalm bombi nisu jaukali. Kada bih prišao bolničkom krevetu, ranjeni afganistanski sveti ratnik bi se s mukom pridigao, uzeo bi moju ruku u svoje i pozdravio me “Selam aleikum” (Mir s tobom). Oni koji nisu mogli govoriti, nasmiješili bi mi se, nečujno mrdajući usnama u znak pozdrava.

Sjećam se jednog bradatog čovjeka kome je sovjetsko topovsko zrno raznijelo obje noge. Šta mu treba – upitao sam. “Molim vas, gospodine, dobavite mi protezu za nogu da se vratim i nastavim boriti protiv komunista”, odgovorio je. Nebrojeno puta sam čuo ovaj isti odgovor, i zaista sam vidio mudžahedina bez jedne noge, koji je trpeći užasne bolove, krenuo iz bolnice na dugi put do ratne zone na štakama. Jednom ranjenom Afganistancu, koji je već dobio gangrenu, ponudio sam da odem do apoteke po antibiotike. “Ne, nemojte”, insistirao je. “Donesite mi moju pušku”.

Bili su ovo Allahovi vojnici, najhrabriji ljudi na zemaljskoj kugli. Nije ih krasilo nikakvo materijalno bogatstvo osim poderane odjeće i pušaka, ali su imali ogroman ponos. Nisu se bojali nikoga, a ponajmanje smrti. Svaki čovjek je vjerovao da je Allah dž.š. uz njega, Allah dž.š. koji je bio milostiv bez obzira na okrutni svijet koji je On neobjašnjivo stvorio; Allah dž.š. će pojedinca i odvesti do konačnog počivališta, kao što roditelj pokriva usnulo dijete u naručju prije odlaska na spavanje.

Nakon toga, stajao sam ispred bolnice i plakao, ne samo zbog užasa koje sam vidio, već potresne hrabrosti ljudi koji su s opeklinama, prijelomima i raznesenim dijelovima tijela, bez jauka ležali unutra.

Te noći, u blindiranom džipu, dugo sam krstario neosvijetljenim uličicama Peševara, mijenjajući pravac i vraćajući se na početnu tačku da bismo zavarali tragove pred progoniteljima. Na kraju, stigli smo do niske betonske vile u mirnoj stambenoj četvrti. Mudžahedinski stražari patrolirali su ispred kuće sa AK-47 (kalašnjikovima) na gotovs.

U predvorju me pozdravio prof. Burhanudin Rabani, širom otvorenih ruku i s osmjehom dobrodošlice na izboranom licu. Zagrlili smo se. Ostario je od našeg posljednjeg susreta u tehničkom koledžu u Misisuagi: brada mu je skoro potpuno pobijelila.

“Beznadežni” rat, objašnjavao mi je Rabani dok smo sjedili prekrštenih nogu na finom kermanskom ćilimu, pijuckajući slatki čaj od nane, nije više beznadežan. Afganistanski narod se podigao en masse protiv Sovjeta i njihovog omraženog satrapa, generala Nadžibullaha. Njegove vlastite postrojbe, umjerenjaci iz islamske partije Džamiat Islami doprle su na sjeveru do Mazar-I-Šarifa, blizu granice sa sovjetskim Uzbekistanom, a na zapadu do Herata i Kandahara.

Profesor Rabani, tradicionalista, koji će kasnije postati predsjednik Afganistana, veoma se zbližio s Amerikancima, ali se rivalitet između njega i inženjera Gulbadina Hekmatijara, mudžahedinskog lidera kojeg je favorizirao Pakistan, intenzivirao. U međuvremenu, Rabanijev glavni poručnik, Ahmad Šah Masud, iz istog plemena Tadžika, potukao je Crvenu armiju do nogu u strateški važnom tunelu Salang, sjeverno od Kabula. Na jugu, Hekmatijareve snage iz patanske partije Hizbi Islami, opkoljavale su komunističke garnizone između pakistanske granice i južnih pristupa Kabulu.

A što je važnije, “prijatelji” za koje mi je Mojadidi kazao da će doći prilikom našeg prvog susreta, prije četiri godine, konačno su stigli i prionuli na posao. Mogli ste ih vidjeti u Islamabadu i oko velikog skladišta oružja Ojhri, kojim je rukovodila pakistanska obavještajna služba (ISI), ali isto tako i u Peševaru, samo nekoliko milja van garda, u staroj američkoj zračnoj bazi U2, koja je bila poznatija pod imenom “Kanada”. Iz te baze Gary Powers poletio je u svoju posljednju, tragičnu misiju iznad neba SSSR-a.

Visoki momci iz Sjeverne Amerike, u izvanrednoj kondiciji, s neizbježnom žvakaćom gumom i sunčanim naočalima, kratko pošišani i bez puno priče, mogli su se vidjeti na svakom koraku u Peševaru. Bilo je tu i nekoliko kršnih Britanaca koji su pripadali SAS-u, a zatim i šarolika skupina mladih ljudi s Bliskog istoka, uglavnom Egipćana, Iračana, Sirijaca, Alžiraca, Saudijaca i Jordanaca. Jedna kontingent naoružanih kineskih “trgovaca” diskretno je patrolirao ispred velikog skladišta u predgrađu Peševara. Svake noći vojni transportni avioni, bez ikakvih oznaka, dolazili su s juga slijetajući na udaljene i dobro čuvane dijelove aerodroma u Islamabadu i Peševaru. Iz njih je u okrilju noći iskrcavan tajni teret.

Tajni rat bio je u toku. Britanski MI6, CIA, saudijska obavještajna služba, kineska vojna obavještajna služba i pakistanska obavještajna služba ISI u punom zamahu su provodili tajnu operaciju obučavanja, organiziranja, naoružavanja, koordiniranja i snabdijevanja različitih mudžahedinskih frakcija. Otvorila se linija dotoka oružja, a na taj način, stotine miliona dolara su se slivali za dobavku lahkog naoružanja, municije i drugih vojnih potrepština.
“Dobit ćemo ovaj rat, inšallah” – rekao mi je Rabani, dok se žarka svjetlost s kerozinske lampe prelijevala po srebrenim nitima utkanim u njegov sivi, svileni turban. “Ali, moramo naći načina da se borimo protiv helikoptera 'hind'. Ne možemo ništa, ama baš ništa, tim strašnim mašinama”.

Zastrašujući “hindovi” bili su, ustvari, leteći “tenkovi”: čak ni teški kineski protivavionski mitraljezi od 12.7 mm nisu mogli probiti čvrsti oklop ovih letjelica. Topovi su mogli osuti razornu vatru na nepokretne i pokretne mete, koristeći sofisticirani optički sistem, nakon čega bi nišanili iz brzometnih topova od 23 mm.

Pored “hindova”, sovjetske i afganistanske zračne snage raspolagale su velikim količinama efikasnih i teško naoružanih SU-25, a SU-25 je bio avion za gađanje ciljeva na zemlji; pored toga imali su eskadrile MIG-ova i borbenih aviona Suhoj. Suri brisani prostor Afganistana pružao je slabi zaklon mudžahedinskim odredima. Čim bi ih locirali, “hindovi” i mlaznjaci bi ih neumoljivo proganjali. Ako bi se mudžahedini ukopali u stijenama ili špiljama, specijalne sovjetske komandoske jedinice bile bi dopremljene helikopterima sa zadatkom da opkole mudžahedine, a potom da ih sve poubijaju. Ponekad su koristili i otrovni gas.

Sredinom 1986. godine, Sovjeti su usavršili antigerilsku taktiku, tako da se drastično smanjio dotok zapadnog oružja mudžahedinima. Bila je to prava prijetnja džihadu. Pješadija, potpomognuta artiljerijom iz utvrđenih baza, granatirala je urbana područja i veća sela. Glavni putevi su bili prohodni, zahvaljujući oklopnim jedinicama. Elitni odredi za čišćenje na terenu, uz pomoć helikoptera “hind” i avioni, hvatali su i likvidirali mudžahedine.

Rabani je bio duboko rastužen i u njegovom glasu se osjećala velika bol. Više od milion njegovih sunarodnjaka je ubijeno – svaki petnaesti čovjek, a njegova zemlja je bila i opustošena. Tri i po miliona ljudi su bili u izbjeglištvu. Pobjeda je još uvijek bila samo puki san. Nova opasnost uvukla se u afganistanski rat: plemensko suparništvo i sve veća neprijateljstva među mudžahedinskim komandantima.

Mudžahedinima nije bilo poznato da su timovi sovjetskog KGB-a, specijalizirani za podsticanje etničkih i plemenskih sukoba, vršili provokacije s ciljem da međusobno zavade sedam mudžahedinskih grupa. KGB je organizirao i pažljivo isplanirao ubistva, zasjede i napade, nakon čega bi ostavljali lažne dokaze. Zbog toga su mudžahedinski lideri bili uvjereni da su ih napale druge, savezničke mudžahedinske grupe.

Tragično je što su, četiri godine kasnije, različite mudžahedinske frakcije, i to u trenutku kada je pobjeda u Afganistanu bila nadomak ruke, počele da se međusobno bore. Ovaj zlokobni razvoj događaja obilježit će afganistansku scenu sljedeću deceniju i gurnuti već razorenu zemlju u strašni građanski rat. Posljedica tog rata bila je još veća patnja i bijeda afganistanskog naroda.

Podjednako je važno da je građanski rat ponovo uvukao Rusiju na staro poprište, nakon čega su se susjedi Afganistana iz centralne Azije uključili u konflikt, tako da je stvorena osnova za pojavu islamskog fundamentalističkog pokreta talibana. Naizgled nerješivi haos i sukob u Afganistanu destabilizirat će cijeli region i zamalo dovesti do pravog rata s Iranom 1998. godine. Sukob će se proširiti u Kašmir 1990-ih godina.

(Eric S. Margolis, Rat na krovu svijeta, ArmisPrint, Sarajevo, 2005; naslovi upotrebljen u ovom nastavku je redakcijski)