Ako ikada posjetite Alžir, sigurno ćete se u jednom trenutku naći na trgu Maurice-Audin, skromnom trgu u središtu grada. Uz njega su knjižara, taksi štandovi i autobuska stanica, a popularno je i među studentima s obližnjeg Univerziteta koji tamo čavrljaju, puše i koketiraju. Trg se nalazi na spoju dvije najprometnije ulice u Alžiru i živ je od jutra do rane večer.

Trg još uvijek nosi francuski naziv u gradu koji je prilično izbrisao bivšu francusku kolonijalnu prisutnost iz svakodnevnog života. To je djelomično razlog zašto prvi posjet Alžiru može biti dezorijentirajuće iskustvo. Više od bilo kojeg drugog grada u onome što je bila francuska sjeverna Afrika, vila nouvelle (ili takozvana "evropska četvrt") Alžira izgleda tačno poput bilo kojeg francuskog grada u kontinentalnoj Francuskoj. Nazivi ulica su ono što ih razlikuje. Tu su bulevari Frantz Fanon i Che Guevara, ali i brojne ulice nazvane po alžirskim junacima koji su ratovali u alžirskom ratu za nezavisnost protiv svojih francuskih kolonijalnih gospodara od 1954. do 1962. godine.

Taj historijski kontekst objašnjava i zašto je prometni gradski trg u Alžiru, nekada poznat kao Place Maréchal Lyautey, 1963. godine dobio ime po Mauriceu Audinu, mladom Francuzu kojeg je oteo, mučio i ubio u Alžiru njegov vlastiti narod.

Audin je "nestao" 1957. Imao je 25 godina, bio je sjajan matematičar, član Alžirske komunističke partije koji je, poput ostalih članova stranke, bio pristaša alžirskih nacionalista (Front de Libération Nationale, ili FLN). Uhapšen je tijekom bitke za Alžir, kada je francuska vojska predvođena generalom Jacquesom Massuom zatvorila grad. Njegove su snage podijelile grad na zone koje su bile okružene bodljikavom žicom i stavljene pod svjetlo reflektora, pokrenule pretrage od kuće do kuće, privele stotine osumnjičenih i izložile ih mučenju - iako je to uvijek službeno demantirano.

Do sada je francuska verzija događaja bila da je Audin izbjegao hapšenje i pobjegao, vjerojatno u Tunis, a zatim jednostavno nestao.

Iako Alžirci tvrde da činjenice znaju od 1957. godine, trebalo je gotovo 60 godina da francuska vlada prizna svoju odgovornost za njegovo ubistvo. Godine 2012., tadašnji francuski predsjednik François Hollande prisustvovao je otkrivanju ploče posvećene Audinu, međutim, Hollande nije rekao ni riječi o tome što se Audinu zapravo dogodilo.

Trebalo je proći još šest godina prije nego što je predsjednik Emmanuel Macron, 13. septembra 2018. u govoru koji je za njega napisao tim pravnika i historičara, objavio da su francuske vojne vlasti - drugim riječima predstavnici francuske države - izravno odgovorne za Audinovu smrt . Ovo je prvi put da je Francuska priznala da je mučila ljude tijekom alžirskog rata.

Tada su Macrona uporedili sa Jacquesom Chiracom, koji je 1995. izjavio da je Francuska imala ulogu u deportaciji 76 000 Jevreja u nacističke logore smrti tijekom Drugog svjetskog rata. Ovo je priznanje koje je iz temelja promijenilo način na koji su Francuzi i ostatak svijeta vidjeli svoju historiju. Macronova isprika za aferu Audina označava paralelni pomak, ukazujući na to da je vrijeme da se počne govoriti istina o dijelu francuske historije koji bi mnogi Francuzi željeli zaboraviti.

Alžirski rat budi loše uspomene, jer je to bio oštar sukob čak i po mjerilima antikolonijalnog ratovanja. Počelo je 1. novembra  1954. pucanjem FLN-a na dva mlada francuska učitelja koji su nakon vjenčanja otišli na odmor u planine. Supruga je preživjela, ali muž je umro. Ovo je bio uvod u dugi, krvavi rat.

Francuzi su koristili razne tehnike mučenja, ovisno o okolnostima i navodnoj opasnosti od osumnjičenika. Dokumentirani izvori bilježe da je najpopularnija metoda bila gégène, oprema koja se mogla pričvrstiti na ljudsko tijelo, uvijek na penis, i strujom izazivala snažan šok. Ostale tehnike uključivale su mučenje vodom, utapanja u kupkama sa slanom vodom, crijeva pod pritiskom u rektumu  i razbijene boce zabijene u vagine muslimanskih žena.

Novinar Henri Alleg, koji je zarobljen u isto vrijeme kad i Audin, ali koji je preživio i ispričao priču u knjizi pod nazivom La Question, koja je postala bestseler u Francuskoj, opisao je ono što je vidio u alžirskom zatvoru El Bia.

Rat nije bio direktan sukob između kolonizatora i koloniziranih. Alžir nije bio strogo francuska kolonija, već zapravo tri departmana s istim administrativnim statusom kao bilo koja pokrajina u Francuskoj. To je jedan od razloga zašto arhitektura Alžira izgleda tako karakteristično francusko jer su ga izgradili francuski arhitekti koji su vjerovali da grade francuski grad.

Dvanaestog novembra 1954., samo nekoliko dana nakon sukoba, tadašnji premijer Pierre Mendès-France održao je vatren govor u Nacionalnoj skupštini u Parizu, izjavivši da je ono što je u pitanju u Alžiru samo postojanje Francuske te da je Alžiur Francuska.

Stvar je dodatno zakomplikovala činjenica da je Alžir imao vlastitu bijelu naseljeničku populaciju, pieds-noirs. To je bila pan-mediteranska zajednica koju su sačinjavali Francuzi, Španlci, Talijani, Maltežani, Portugalci i Grci, a koji su imali svoju kulturu i dijalekt (zvani pataouète), uglavnom bili radnička klasa i koji su se identificirali kao Alžirci i mislili da imaju pravo na Alžir - ako ne i više - od autohtonog stanovništva Arapa i Berbera. Kad se činilo da Francuska gubi rat protiv antikolonijalnih nacionalista, većina pied-noara doživjela je neizbježnu francusku predaju kao izdaju.

Od ovog trenutka sukob je postao trosmjerni građanski rat koji se vodio između francuske vlade, pijed-noara i uglavnom muslimanskih nacionalista. Više nisu postojale jasne borbene linije ili lojalnost: bilo je Arapa koji su se borili za Francusku (zvali su se harki) i Francuzi, poput Audina (zvanog pied-rouge, nadimak za lijeve francuske pristaše FLN-a), koji su se borili za nacionaliste.

Upravo su te gorke podjele prenesene kroz godine i još uvijek su žive u Francuskoj i zato nisu svi u Francuskoj pozdravili Macronovu ispriku. U desno orijentiranom Valeurs Actuellesu novinar Mickaël Fonton tvrdio je da je francusko pokajanje za Alžir otišlo dovoljno daleko; da se to sada pretvorilo u samobičevanje, da Francuzi nisu jedini ratni zločinci i ako se tako nastavi, stvorit će farsu od uzajamne francusko-alžirske tragedije. Na istim je stranicama profesionalni provokator Éric Zemmour otišao korak dalje, napisavši da čak i ako Audin nije zaslužio da ga se muči, on je ipak zaslužio "dvanaest metaka u koži" zbog izdaje svoje zemlje u jeku "bijesnog rata".

Odgovor na sve ovo u Alžiru bio je prigušen. Jedini poznati političar koji se oglasio bio je Tayeb Zitouni, ministar za ratne veterane koji je rekao da je Macron napravio "pozitivan korak naprijed" i da odsad francuske zločine nad Alžirom tijekom rata može poricati samo oni koji "namjerno zaboravljaju ili su neuki u povijesti". U novinama na arapskom jeziku El Khabar, uredništvo je pohvalilo Macrona bez ikakvog velikog entuzijazma.

Macronovo izvinjenje je, međutim, toplo pozdravljeno u francuskim novinama El Watan, na cijeloj stranici i sa portretom Mauricea Audina kao alžirskog patriote pod naslovom "la Vérité ... en Marche!" ("Istina ... u maršu", osvrćući se na Macronovu političku stranku koja se zove En Marche!).

Članak je napisan u duhu ironične provokacije. Točnije, novinar Samir Ghezlaoui s odobravanjem je pozdravio Macronovu iskrenost, argumentirajući žestoko da je Audin samo jedna od hiljada s obje strane koje je francuska država mučila. Izvinjenje za Audininovu smrt bila je stoga samo djelimična istina. Sada je vrijeme da Francuzi priznaju sve ostale zločine koje su počinili. To je bio jedini način da Francuska vrati moralni legitimitet koji je izgubila tijekom rata koristeći mučenje kao oružje. Završio je pozivom da javni trgovi i ulice širom Francuske dobiju ime po Mauriceu Audinu i ostalim francuskim i alžirskim žrtvama državne torture, kao podsjetnik francuskom narodu na sramotu i sramotu koju je njihova vojska donijela u njihovu zemlju.

To se, naravno, nikada neće dogoditi, ali Ghezlaoui komunicira s mladom današnjom populacijom alžirskog porijekla u Francuskoj. To je generacija koja je u desničarskoj francuskoj štampi često žigosana zbog općenito delinkventnog ponašanja, nereda i slično ili još gore, zbog upletenosti u terorizam.

Istodobno, francuski političari s lijeve strane naginju se u suprotnom smjeru, namjerno izbjegavajući ono što nazivaju amalgameom - pogreškom miješanja nasilja iz prošlosti Alžira s modernim problemima, koji su, tvrde, uglavnom rezultat nezaposlenosti i loše životne perspektive.

Upravo je zato alžirski rat i kako ga pamte u Francuskoj toliko važan. To nije pitanje samo za političare i historičare, već je od velike važnosti za one alžirske porodice čiji su roditelji i djedovi i bake došli živjeti u Francusku nakon rata u kojem su "pobijedili" i koji su se prečesto osjećali kao autsajderi.

To je bio argument koji je u Alžiru ranih 1990-ih iznio Ali Benhadj, vođa fronte Islamique du Salut (FIS), koji je, podržani od najsiromašnijih u alžirskom društvu, pokrenuo rat protiv alžirske države. Tako je započeo drugi alžirski rat, koji je bjesnio tijekom cijelog desetljeća, kada je Alžir postao jedan od najopasnijih gradova na svijetu. Niko ne zna koliko je ljudi poginulo a neke procjene pokazuju da je ubijen o oko 200. 000 ljudi.

Nitko ne zna ni koliko je nasilja organizirala alžirska vlada - navodno potpomognuta Francuzima - da bi prestrašila stanovništvo. Neizbježno je da se nasilje u Alžiru tijekom 1990-ih prelijelo u Francusku, pucnjavom u uglavnom imigrantskom pariškom kvartu Barbès i bombaškim napadom 1995. godine na Place Saint-Michel, u kojem je ubijeno osam ljudi, a 117 je ranjeno.

Bilo je to prije više od 20 godina, no malo Alžiraca zaista zna ili razumije što se dogodilo u njihovoj zemlji tijekom "crnog desetljeća" devedesetih.

Nije posve ista situacija s alžirskim ratom za neovisnost, barem u Francuskoj. Tijekom godina francuski i nefrancuski povjesničari objavljivali su mnoga mjerodavna istraživanja. Još važnije, nakon promjene nastavnog plana i programa 2011. godine, alžirski se rat proučava na srednjoj razini u francuskim školama, gdje se o njemju rasprvalja uporedo s Drugim svjetskim ratom, on njemu se raspravlja kao intelektualnom izazovu za historičare s obje strane Mediterana.

Pravi izazov ovdje je osigurati da se historije ispričane u Alžiru i Francuskoj podudaraju, što ni sada nije sasvim slučaj. Francuska verzija događaja, poput slučaja Audin, samo je povećala nezadovoljstvo Alžiraca, posebno onih koji su preživjeli rat, kao i mladih Alžiraca koji bi željeli znati što se stvarno dogodilo s njihovim roditeljima, nanama i dedama tijekom rata.

Andrew Hussey autor je knjige "Francuska Intifada: Dugi rat između Francuske i njezinih Arapa"