Zamjene teza česta su pojava u političkim izjavama, javnim govorima i medijskim manipulacijama u današnjoj Bosni i Hercegovini i njenom okuženju. Jedna od najpoznatijih odnosi se na već godinama toliko vrijeđanu, potvorenu, preziranu, omalovažavanu, negiranu i bezrazložno zabranjivanu zastavu Bosne i Hercegovine s ljiljanima, uz prateći grb. Jasno je da ona smeta onima kojima smeta historijski kontinuitet bosanske državnosti, jer danas svi već znaju, ili barem svi koje zanima mogu znati, da je plavi grb s bosanskim ljiljanima heraldičko naslijeđe srednjovjekovne bosanske države. Međutim, u sklopu generalnih manipulacija oko negiranja grba i zastave s ljiljanima potenciraju se pojedini ratni zločini koje su izvršili određeni pripadnici Armije RBiH koji su tada nosili ljiljane kao vojno obilježje.
Ti zločini koriste se kao epsko-mitski prikaz naprimjer nepostojeće opće “mržnje prema srpskom narodu” ili nepostojećeg sistematskog progona Srba ili Hrvata pod zastavom s ljiljanima. Na apsurdnost koja prati takvu propagandu skoro se niko ne obazire javno. Manipulacija je već toliko rasprostranjena kroz već prihvaćeni izraz “ratna zastava”, izraz koji bez racionalnog promišljanja koriste mnogi novinari i političari. Među onima koji imaju najmanje prava da govore o ratnim zločinima jer su i sami sudjelovali u njima nađe se i pokoji licemjer poput Nenada Stevandića, nekadašnjeg pripadnika Vojske Rs-a, vrlo sporne ratne prošlosti iz Bosanske krajine.
On je dao sebi za pravo da po društvenim mrežama govori kako ta zastava asocira na nekakve masovne zločine “prema njegovom narodu”. Patetika u kombinaciji s jeftinim izmišljanjem nije nešto novo od Stevandića i njemu sličnih. Već godinama traje ovo mijenjanje teza u odnosu prema zastavi s ljiljanima i grbu, a da ne spominjemo privođenje onih koji je nose javno na pojedinim područjima Bosne i Hercegovine, kao i pokušaje neosnovane i nezakonite zabrane njene navijačke upotrebe na sportskim tribinama. Najfriškiji su primjeri nedavne utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine u košarci, kada su i igrači i navijači mahali ovom zastavom u patriotskom zanosu. Zluradi komentari i reakcije koje su uslijedile po društvenim mrežama nadmašivali su jedni druge u lažima o ovoj zastavi i onima koji je koriste.
Traje to godinama, ta mržnja i izmišljanja, ali još nije zabilježeno da je neko srednjovjekovni bosanski grb s ljiljanima, odnosno državnu zastavu Bosne i Hercegovine koja je korištena do 1998. godine uporedio sa zastavom nacističke Njemačke kao što je to preko Twittera uradio Milan Tegeltija, savjetnik člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika i bivši predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
U neuspjelom pokušaju da bude dovitljiv, ironičan, duhovit na ovu temu, Tegeltija poručuje:
“Kažu zastava sa ljiljanima je bila zastava BiH u UN. Kao da joj to daje legalitet. Pa po toj logici i kukasti krst na crvenoj zastavi je bila regularna zastava Njemačke u društvu naroda na olimpijadi 1936 npr i još stoji u evidencijama, jel to znači da bi sad bila regularna i legalna.”
Ovdje imamo tipičan slučaj obrtanja narativa jugoslavenske vrste, one vrste s kojom su generacije odrastale i ostajale indoktrinirane. Zbog zloupotrebe hrvatske zastave sa šahovnicom za vrijeme Drugog svjetskog rata, od zločinačke NDH, u titoizmu je ta zastava smatrana nepoželjnom. Kada je jugokomunizam počeo da slabi, da postepeno odlazi, barem formalno, sa sobom je ponio i nametnutu crvenu petokraku. Uoči proglašenja neovisnosti Hrvatske šahovnica se počela vraćati u javnost. Predstavnici Srba u Hrvatskoj nisu je htjeli prihvatiti jer ih, kako su govorili, podsjeća na NDH, a slično je bilo i s pojedinim političkim predstavnicima Srba u Bosni i Hercegovini. Poslije je napravljen “kompromis” zamjenom rasporeda kvadratića na hrvatskom grbu, uz dodatak one krune iznad grba, koji stoji i danas.
Poslije je hrvatska zastava donekle postala prihvatljivija, iako se i dalje u srpskoj javnosti povremeno predstavlja kao neprijateljska, možda ne toliko više u kontekstu priče o Jasenovcu i Drugom svjetskom ratu koliko povezivanjem s akcijama Vojske Hrvatske “Bljesak” i “Oluja” iz 1995. godine. Za to vrijeme, na području Bosne i Hercegovine zastava samoproglašene “hrvatske republike Herceg-Bosna” je također modificirana šahovnica, ali nju nešto baš i ne spominju u srpskoj javnosti kao neprijateljsku, niti se traži njena zabrana u javnom prostoru, ponajmanje na nogometnim stadionima.
Onda imamo i jugoslavensku trobojku s crvenom petokrakom koja se nerijetko nosi u javnosti, i to najviše među Bošnjacima. Ona je također, pored ostalog, i ratna zastava, a nema niti legalitet, i to ne samo zato što predstavlja nepostojeću državu nego spada u jedno od ratnih obilježja u čije je ime ubijeno mnoštvo civila. Crvena petokraka i jugoslavenska trobojka predstavljaju jedno od više obilježja agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Ipak, ni za nju se ne traži javna zabrana isticanja, slobodno ju se nosi po mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini.
Onda dolazimo do srpskih etničkih i srbijanskih državnih simbola. Ovdje se još više primijete dupli standardi. Zločini koji su izvršeni pod tim oznakama, ili u njihovo ime, sistematski su vršeni pa su mnogo veći, obimniji i složeniji od svih ostalih koji se vežu za pobrojane insignije, naročito su upadljivo veći od svega lošeg na šta nekog pojedinačno mogu asocirati ljiljani. Međutim, oni se ne daju zabraniti kao takvi, javno se koriste širom Bosne i Hercegovine, u Srbiji svakako, i u Crnoj Gori, sasvim su legalizirani. Preživjele žrtve masovnih zločina izvršenih pod tim simbolima širom Rs-a prisiljene su da ih svaki dan gledaju po javnim ustanovama, parkinzima, trgovinama, na zidovima, stadionima, prozorima i balkonima, iste oznake pod kojima su ili mučeni ili im je pobijena familija, ili zapaljena kuća ili su protjerani, na hiljade povratnika.
Izvan RS-a, u Federaciji BiH, također se s puno tolerancije gledaju srpska ocila na registarskim tablicama mnoštva automobila koji dolaze iz Srbije. Bezbroj turista, navijača, prolaznika, putnika slobodno voze i parkiraju po Sarajevu već godinama s poznata i maksimalno zloupotrijebljena četiri ćirilična slova S na križu, simbolom pod kojim su izvršeni najveći zločini na evropskom kontinentu od 1945. godine do danas. Ovdje još ne spominjemo kompromitaciju tog istog simbola za vrijeme Drugog svjetskog rata (a i ranije), kada su također vršeni masovni zločini nad civilima, pod istim srpskim grbom i zastavom, uz dodatak čuvenog dvoglavog orla. Na sportskim utakmicama u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Zenici, Bihaću također. Nema zabrana, nema opomena, nema javnog negodovanja.
Sviđali se ljiljani nekome ili ne sviđali, niko ne može negirati činjenicu da je to bio državni grb, ne etnički, ne stranački, niti religijski. Bio je na državnoj zastavi Bosne i Hercegovine ispred mnogih ambasada širom svijeta, nalazio se na bh. pasošima pored ostalih državnih dokumenata. Zastava s ljiljanima pronosana je i u maju 1995. godine na velikoj vojnoj paradi u Parizu kao zastava Armije BiH na proslavi obljetnice pobjede nad fašizmom i nacizmom koji Milan Tegeltija spominje u svom zlobnom komentaru, i to baš u vrijeme kada su isti ljiljani korišteni u odbrani od obnovljenog fašizma koji je bio okićen srpskim ocilima i jugoslavenskom petokrakom.
Pri usporedbi srpske nacionalne zastave i grba s crvenom zastavom i kukastim križem Hitlerove Njemačke postoji jedna bitna razlika. Kukasti križ iliti svastika nije izvorno njemački simbol, kako je danas već poznato. Nacisti su taj simbol “posudili” od sasvim drugih kultura, država i civilizacija za svoju zloupotrebu. Tako su kompromitirali Njemačku pod stranim simbolom. Nakon rata su se vratili nacionalnim njemačkim oznakama koje su bile korištene i prije svastika. Međutim, za zločine srpske vojske, bilo u posljednjem ratu ili nekim od prethodnih u proteklom stoljeću, korištene su iste zastave, boje i grbovi kao u mirnodopskim uvjetima, nisu kao Hitler koristili tuđe. Zato su ti simboli pod kompromitacijom i dan-danas. Zato se oni prije mogu usporediti s nacističkim nego ljiljani u Tegeltijinoj vizuri. Da su stari nacisti dobili svoj rat, onda bi nakon 1945. godine možda preživjeli logoraši ili veterani opora njemačkoj vojsci gledali kukasti krst na tablicama kola turista koji bi iz Njemačke putovali drugdje, ili iz anektiranih dijelova Poljske, Čehoslovačke itd.
Poslije 1998. godine ljiljani su, kako je poznato, ukinuti pod pritiskom, polulegalno, da bi se nametnula aktuelna zastava sa žutim trokutom, koja je opet prihvaćena većinom od Bošnjaka, jer makar je državna. Sve to skupa ne čini ljiljane ni ratnom zastavom niti nelegitimnom, a pogotovo ih ne čini nelegalnom. Svaka zabrana njene upotrebe u javnosti, bilo na tribinama ili ulici, predstavlja protuzakonitu akciju, usput i nasilnu. Ako Tegeltiji i brojnim likovima poput njega ne smeta hrvatska šahovnica zato što je modificirana i djelimice preoblikovana, onda se može napraviti kompromis i s državnim simbolima Bosne i Hercegovine, naročito s ljiljanima, da budu možda “prihvatljiviji.” Recimo s aktuelnom državnom zastavom. Samo umjesto onih zvijezda pored žutog trokuta da se poredaju ljiljani, ostalo ostaje isto u dizajnu.
Neko bi nakon toga bio na aparatima za regulaciju krvnoga tlaka, i u Sarajevu i u Banjoj Luci, a možda i u Beogradu, eventualno u Zagrebu. Možda bi se Tegeltija smirio poslije, ali mnogi drugi ne bi. Lista za nagađanje otvorena je i na raspolaganju svakome da procijeni ko bi to sve mogao biti.
