Kultura | 02.07.2021.

Izložba fotografija Armina Durguta

Mrtvačke cipele

“Ljudi su u to vrijeme u Srebrenici vjerovali da se ljudi sahranjuju u tim cipelama na Zapadu, ali nije to samo njihovo vjerovanje. To je zaista bilo tako, i sad se mogu kupiti na stranicama pogrebnih preduzeća. Meni je bilo nevjerovatno da nekome može naumpasti da čovjeku pokloni cipele da ih nosi ako zna da se u tim cipelama ljudi sahranjuju, i to da ih pokloni čovjeku koji će za kratko vrijeme bježati preko brda i dolina od genocida u cipelama koje bi se raspale ovdje na asfaltu. Meni je to nevjerovatno. U razgovoru s nekoliko ljudi saznao sam da su i ostali građani u BiH dobijali te 'mrtvare' cipele u dvije varijante, bile su crne, koje su, kao, bile malo kvalitetnije, jače, i bež, koje bi u dodiru s vodom bukvalno nestajale. Kažu da im je đon bio dobar pa su ljudi šili obuću od šatorskih krila koristeći đonove od 'mrtvara'. Na fotografijama se jasno vidi kako su im pokušavali produžiti vijek, kako su ih krpili, zašivali”, objašnjava Durgut.

JAKUB SALKIĆ

Armin Durgut rođen je u Zenici one godine kada se u Srebrenici desio Genocid nad Bošnjacima ove UN-ove zaštićene zone. Obilježavanje 26. godišnjice Genocida u Srebrenici započelo je jučer, 1. jula, izložbom fotografija “Mrtvare” u Umjetničkoj galeriji BiH autora Armina Durguta.
Durgut ne govori mnogo o sebi, kaže da je dovoljno znati da je upisao Ekonomski fakultet u Zenici i nikada ga nije završio. Jedan dan napustio je predavanje i odlučio da će se baviti fotografijom. Jedan od najvažnijih trenutaka u njegovoj karijeri bio je 2017, kada je učestvovao na masterclassu, gdje su mu mentori bili Ron Haviv i Gary Knight. Od tada je mnogo radio i, eto, danas je došao do prve samostalne izložbe fotografija, a od prošle godine su njegove fotografije dio stalne postavke u Memorijalnom centru u Potočarima.


Zapravo, radeći fotografije baš za tu izložbu u Memorijalnom centru, koja je kasnije ostala kao stalna postavka, prošle godine, na 25. godišnjicu Genocida u Srebrenici, Armin je fotografirao veliki broj ličnih predmeta ubijenih 1995. godine te predmeta koje su donirali građani. Fotografirajući ljude koji su donosili predmete zajedno s predmetima čuo je dosta ispovijesti, priča o ljudima i predmetima. Bilo je tu raznih predmeta, od gasmaski, čizama, satova, pisama itd. Između ostalog, bilo je i dosta cipela, općenito obuće. Armin je, priča nam, sve te predmete donesene od građana i one pronađene po šumama na stazama smrti, u masovnim grobnicama, snimio za potrebe arhiva Memorijalnog centra.

SUDBINE LJUDI I CIPELA
“Bilo je tu dosta cipela. Ja sam ih snimio, ali nisam sve. I one nisu bile izložene s ostalim predmetima. Kada su mi u Memorijalnom centru ispričali za 'mrtvare', šta su, odakle su dolazile, čemu su služile, dobio sam ideju da napravim seriju fotografija samo cipela. Sve cipele koje su oni našli na stazama smrti nazvao sam 'mrtvare'. Cijeli koncept izložbe je 'mrtvare', tako sam je nazvao, ali nisu to sve cipele 'mrtvare', ima tu i običnih cipela, patika itd. Nazvao sam ih 'mrtvare' zbog sudbine tih ljudi”, kaže Armin.
“Mrtvare” su obuća koja je na neki način obilježila život u zaštićenoj zoni Srebrenica tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. “Mrtvare” su dolazile u samo dvije boje: smeđoj i crnoj. Poznate su bile i po tome što su vodu propuštale i upijale kao spužva, a nerijetko se dešavalo da se u dodiru s vodom vrlo brzo raspadnu. Zapravo, i bile su napravljene od materijala koji je najviše ličio na spužvu presvučenu nekom vrstom tanke umjetne kože koja se gulila već nakon drugog oblačenja. Svako je u Srebrenici imao barem jedan par takvih cipela. Kako se to saznalo, od koga je došla ta priča, to se pouzdano nikada neće saznati, ali s cipelama “mrtvarama” u Srebrenicu je došla i priča da je to obuća koja se u Zapadnoj Evropi oblači mrtvim ljudima kada ih pripremaju za sahranu. Tako su dobile i ime. “Mrtvare” ili “mrtvačke cipele”.
Armin objašnjava da je naviše informacija o “mrtvarama” dobio od ljudi iz Memorijalnog centra, prije svih od Azira Osmanovića.
“Ljudi su u to vrijeme u Srebrenici vjerovali da se ljudi sahranjuju u tim cipelama na Zapadu, ali nije to samo njihovo vjerovanje. To je zaista bilo tako, i sad se mogu kupiti na stranicama pogrebnih preduzeća. Meni je bilo nevjerovatno da nekome može naumpasti da čovjeku pokloni cipele da ih nosi ako zna da se u tim cipelama ljudi sahranjuju, i to da ih pokloni čovjeku koji će za kratko vrijeme bježati preko brda i dolina od genocida u cipelama koje bi se raspale ovdje na asfaltu. Meni je to nevjerovatno. U razgovoru s nekoliko ljudi saznao sam da su i ostali građani u BiH dobijali te 'mrtvare' cipele u dvije varijante, bile su crne, koje su, kao, bile malo kvalitetnije, jače, i bež, koje bi u dodiru s vodom bukvalno nestajale. Kažu da im je đon bio dobar pa su ljudi šili obuću od šatorskih krila koristeći đonove od 'mrtvara'. Na fotografijama se jasno vidi kako su im pokušavali produžiti vijek, kako su ih krpili, zašivali”, objašnjava Durgut.

PATNJA I KREATIVNOST
U Srebrenici dok je bila zaštićena zona, u koju ništa nije moglo ući osim malo humanitarne pomoći, svega je falilo. Odjeće i obuće posebno. Nema smetljišta koje nije prekopano po nekoliko puta da bi se našli stari đonovi, gume od bicikla ili nešto što bi se moglo iskoristiti da se napravi obuća. Uzimali bi te stare đonove ili đonove od mrtvara, nije važno jesu li isti, važno je bilo samo da su lijevi i desni, te bi se od malo jačih materijala koji su bili sastavni dijelovi padobrana kojima je spuštana humanitarna pomoć u Srebrenicu iz aviona ili od šatorskih krila, ako bi ih se gdje moglo pronaći, krojili i šili gornji dijelovi obuće. A odjeća je tek posebna priča, pantole, kada bi postale tijesne, proširivane su umetanjem platnene trake cijelom dužinom nogavice.
“Nevjerovatno je kako su se ljudi snalazili u enklavi gdje nije bilo ničega. Nismo uspjeli istražiti kako su 'mrtvare' došle kod nas, ko ih je dostavio... Ali svejedno, mnogo sam naučio od ekipe iz Memorijalnog centra. Oni često pretražuju teren i donose predmete, donose ih i sami građani. Kroz te predmete se može vidjeti koliko su ljudi patili u to vrijeme, ali može se vidjeti i njihova kreativnost. U arhivu Memorijalnog centra ima i generator za struju, napravljen od bubnja veš-mašine, ima i neki radio koji je pokretala dinama od bicikla”, govori Armin Durgut.
U Srebrenici, dok je bila u okruženju, jedini izvor električne energije jedno vrijeme bile su diname od bicikla, radio bi se priključio na dinamu, a da bi se mogla proizvoditi struja, neko je morao okretati točak od bicikla, ako je bilo bicikla koje bi se moglo koristiti za to. Češće je za to korištena “prela”, naprava za predenje vune. Vjerovatno je među prvima u Bosni i Hercegovini ratna Srebrenica dobila male hidrocentrale. Nekad 1994. godine i 1995. one su bile hit u Srebrenici, skoro na svakom jačem potoku ljudi su ih pravili. Napravili bi male brane, stavili generatore i pravili struju. To je bilo ravno svjetskom čudu, svaki potok po nekoliko čuda. Prvi put se 1995. moglo gledati finale Lige prvaka. U Potočarima je u to vrijeme radilo i kino. Istina, improvizirano, tako da je bio televizor u sobi s videorekorderom i puštali se filmovi kakvi su se mogli pronaći. Recimo, neki u kojem je glavni glumac Jean-Claude Van Damme. Ulaznica u kino koštala je jedno kokošije jaje ili dva duhanska papirića. Ili je možda bilo obrnuto, dvoje jaja ili jedan papirić?! No problem sa strujom iz malih hidrocentrala bio je taj što je napon bio nestabilan. Malo jača voda i napon skoči, pa spadne itd. Ali barem se pokušavalo nešto gledati.
“Ljudi se uvijek prilagode, život ne može stati, život ide dalje”, dodaje Armin.
Objašnjava nam da Srebrenicu prati zadnjih pet godina i dosta je priča ispričano, ali uvijek na sličan način.
“Ja sam tražio neki drugačiji ugao, a da je opet jako, brutalno, indirektno bez suza, bez krvi i kostiju”, objašnjava on.
Izložba fotografija “Mrtvare” Armina Durguta otvorena je 1. jula u Umjetničkoj galeriji BiH. Armin o izložbi kaže da je dizajnirana na takav način da se može lahko sklopiti i postaviti bilo gdje. Volio bi, ističe, da bude postavljena u što više gradova u Bosni i Hercegovini, a kasnije i vani, ali ipak prvo treba krenuti od svoje avlije. Nakon što obiđe gradove gdje bude interesa, a izložba je takva da je zaista treba vidjeti, vratit će se u Potočare, tamo gdje i pripada.
Izložbu prati i knjiga na 60 stranica u kojoj ima malo više teksta, malo više informacija o fotografijama, o cipelama, ljudima i njihovim sudbinama. Knjiga će se moći kupiti tokom izložbe, a novac ide biblioteci Memorijalnog centra. Na taj način će se novac vratiti gdje treba da bude.
“Dobra je stvar za Memorijalni centar da ima takvu izložbu koju uvijek može pokazati bilo gdje. Na kraju krajeva, oni su potpuno finansirali projekt. Bez ljudi iz Memorijalnog centra, bez Azira Osmanovića i Emira Suljagića, izložbe vjerovatno ne bi ni bilo”, zaključuje Armin Durgut.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Umjetnost ćilimarstva, terzijski zanat i fenomen banjalučke serdžade

Takmičenje 15. juli – Pobjeda demokratije (Turskoj za ljubav)

Opisivao sam ramazan bez džamije, što me je najviše boljelo

Obnavlja se džamija Muje Kotezlije, stara više od 500 godina