Prirodni plin predstavlja petinu ukupne primarne energije koja se troši u Evropi. Oko 38 posto tog plina dolazi iz Rusije, dvostruko više nego iz Norveške, čiji je udio 22 posto. Norveška je u punom proizvodnom kapacitetu jer je smanjen protok ruskog plina u Evropu, koja je ujedno i njezino najveće izvozno tržište, a Njemačka, Italija i Francuska čine gotovo 36% ukupnog ruskog izvoza plina.

Alžir, koji opskrbljuje južnu Evropu plinovodima iz Španije i Italije, opskrbljuje 18 posto plina, a Azerbejdžan devet posto.

Prema procjenama Williama Jacksona, ekonomiste iz Capital Economicsa, Rusija je 2021. prodala Evropi nafte i plina u vrijednosti od oko 100 milijardi dolara. Ruski plinski monopolista Gazprom stoga ima EU kao glavnog klijenta. Ovaj plin ne služi samo za grijanje evropskih domova već služi i za 20% proizvodnju električne energije i dobar dio industrijske potrošnje.

Ali plinovodi nisu jedini put za ulazak plina. Ukapljeni prirodni plin (LNG) koji se transportira morem u tankerima za metan i ponovno se rasplinjava u postrojenjima za distribuciju po cijelom kontinentu sve je više prisutan. Posljednjih mjeseci EU je povećala unos LNG-a iz SAD-a na rekordan nivo od 400 miliona kubika dnevno. Tanker za metan može prevesti do 175.000 kubika prirodnog plina, dovoljno za jednodnevno grijanje 17 miliona domova.

SAD proizvode više plina od Rusije, iako ruske rezerve čine 20% ukupnih u poređenju sa 6,7% onih u Sjedinjenim Državama. Iran i Katar, sa 17% i 13%, jedine su zemlje koje pod zemljom pohranjuju akumulaciju plina jednaku onoj u Rusiji.

Ali to ne bi bilo dovoljno. Evropa bi mogla živjeti bez ruskog plina samo ako se potražnja smanji za najmanje 10 do 15 posto. A to je moguće napraviti nizom iznimnih mjera. Kada bi se Evropa iodlučila na prekid kupovine ruskog gasa, morala bi uračunati i trošak kršenja ugovora o opskrbi.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, Centrica, matična firma glavnog dobavljača British Gasa, objavila je raskid s Gazpromom, ali još uvijek procjenjuje troškove. Jedan takav slučaj, spor između Gazproma i ukrajinskog Naftogasa riješen je u decembru 2019. godine, nakon što se ruska firma žalila Stockholmskom arbitražnom sudu. Konačno je određena odšteta od oko 2,9 milijardi dolara, iako se u tom slučaju radilo o tranzitu ruskog plina u EU.