Šok nastao izjavama predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića proteklih dana došao je u Bosnu i Hercegovinu ublažiti predsjednik Vlade RH Andrej Plenković. Iako je posjeta suviše dugo trajala i bila prebogata aktivnostima da bi se organizirala u nekoliko dana, već je vjerovatno planirana mnogo ranije, ipak je izvjesno kako su okolnosti nastale Milanovićevim posljednjim izjavama na temu Bošnjaka, Bosne i Hercegovine i Genocida u Srebrenici utjecale na posjetu Andreja Plenkovića. Njegov posjet bio je školski primjer poštovanja protokola i državnih institucija Bosne i Hercegovine. Do te mjere je bio školski da je postalo jasno kako se Andrej Plenković i njegovi saradnici trude pokazati da oni nisu poput Zorana Milanovića te da državnički pristupaju odnosima s Bosnom i Hercegovinom. Unatoč tome, Andrej Plenković je tokom obraćanja medijima nakon susreta sa Zoranom Tegeltijom branio Zorana Milanovića, rekavši kako i Milanović smatra da je u Srebrenici počinjen genocid, što je u nekoliko navrata i ponavljao. Doduše, Plenković nije javnosti objasnio zbog čega su žrtve Genocida u Srebrenici manje vrijedne od žrtava nekih drugih ratnih zločina, a čini se da, i uz sve njegove retoričke sposobnosti, ni premijer Hrvatske ne može odbraniti neodbranjivo.
Tokom posjeta Bosni i Hercegovini Plenković je održao niz sastanaka pazeći da ne zaobiđe niti jednu relevantnu državnu instituciju, ali ujedno da ne izostavi predstavnike niti jednog od triju konstitutivnih naroda. S druge strane, vješto je nastojao izbjeći bilo kakvu mogućnost kritike ovoj posjeti pa je tako za promjenu prvo posjetio Sarajevo, a tek onda Mostar, susreo se s delegacijom Vijeća ministara, a tokom posjete susreo se i sa svim predstavnicima najvećih religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Poruke koje je slao tokom javnih obraćanja bile su njegove standardne poruke o prijateljskoj namjeri Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, o cjelovitosti Bosne i Hercegovine te o jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda i ostalih zajednica u BiH koja će se postići izmjenama Izbornog zakona.
Međutim, svi koji su pozorno pratili Plenkovićevo obraćanje mogli su vidjeti njegovo naglašavanje poruke o cjelovitosti Bosne i Hercegovine, odnosno protivljenju bilo kojoj vrsti secesionizma. Političari posebno naglašavaju poruke za koje žele da budu u naslovima medija, tačnije da se pamte u javnosti, jer od pola sata govora možete složiti najmanje stotinu naslova koji će u većini slučajeva biti nebitni. Znajući to, Andrej Plenković je posebno naglasio spomenute poruke. Učinio je to jer je svjestan kakve konsekvence mogu proizvesti Milanovićeve posljednje izjave te da je potrebno, makar prividno, pokazati otklon prema politici Milorada Dodika i zauzeti jasan stav o aktualnim pitanjima.
Sablazan koju je Milanović izazvao posljednjim izjavama unutar Europske unije glasno su zvono za uzbunu Plenkoviću i njegovoj Vladi. Milanović si može dopustiti da udara ko Maksim po diviziji bez iole odgovornosti, ali to ne znači kako njegove izjave neće proizvesti efekt, u ovom slučaju poprilično negativan. Čelnici zemalja unutar Europske unije u čudu slušaju izljeve ljubavi i srdačnosti između Zorana Milanovića i Milorada Dodika, a dodatan pečat zabrinutosti izazvale su izjave koje relativiziraju Genocid u Srebrenici. S obzirom na to da Plenković ulaže značajne napore u izgradnju imidža, kako osobnog, tako i državnog, unutar Europske unije, ovaj poremećaj na klatnu povjerenja Evropske unije prema Hrvatskoj kada je u pitanju Bosna i Hercegovina opasno se nagnuo, te natjerao Plenkovića da čim prije zaustavi potencijalnu lavinu.
Nakon odrađene posjete Bosni i Hercegovini, Andrej Plenković izgleda kao jedina osoba na hrvatskoj političkoj sceni s kojom se može razgovarati o aktualnim pitanjima i prijeporima unutar Bosne i Hercegovine. Plenković je odigrao svoju rolu znalački, te sa strane javnosti izgleda poput roditelja nestašnog srednjoškolca koji je otišao na razgovor u školu kako taj nestašni učenik ne bi dobio ukor pravdajući ga da on ipak nije tako loš kako se čini, te da i on zna nekada pokazati svoju dobru stranu. Dakako, nestašni srednjoškolac je Zoran Milanović. Plenković je i ranije izgledao kao osoba s kojom se može razgovarati, ali još važnije i dogovarati. Vrlo jasno iznosi svoja stajališta o pravima Hrvata u BiH i za njih se zalaže, što je s pozicije premijera Hrvatske apsolutno legitimno i za jednog racionalnog Bošnjaka to ne bi trebao biti problem. Ovih dana slušamo i različite analize, koje su daleko od stručnih, a neke od njih kažu kako Bosna i Hercegovina treba prekinuti odnose s Republikom Hrvatskom zbog njezine zvanične politike.
Doista dugo nismo mogli čuti promašeniju izjavu od ove, koju je izrekao Zlatko Hadžidedić u intervjuu za Radio Sarajevo, po kojoj Bosna i Hercegovina mora zatvoriti svoja vrata za otvorene neprijatelje poput Hrvatske. Naime, SAD i Rusija, dvije velesile koje su u hladnom ratu većeg ili manjeg intenziteta od kraja Drugog svjetskog rata do danas, održavaju redovne sastanke na najvišem vrhu i sarađuju u određenim poljima poput borbe protiv terorizma i tome sl. SAD je potpisao i sporazum sa svojim smrtnim neprijateljem Iranom, a prošlih godina Donald Trump održavao je i sastanke s Kim Jong-unom, diktatorom Sjeverne Koreje. Mnogo je primjera s međunarodne scene u kojima države fundamentalno suprotnih stavova, interesa pa i državnih uređenja sarađuju ili barem održavaju komunikaciju. Uzimajući u obzir da Hrvatska i Bosna i Hercegovina dijele kopnenu granicu dužu od 1.000 kilometara te da su Hrvati u BiH konstitutivni prema sadašnjem državnom uređenju, saradnja i komunikacija dviju država je apsolutno nezaobilazna. Zbog svega navedenog, trenutno je Andrej Plenković dužnosnik koji ne samo da može nešto dogovoriti već to može sprovesti u djelo. Primjerice, štogod Zoran Milanović dogovorio, a teško je zamisliti da on nešto dogovori, bez potpore Andreja Plenkovića to ne može implementirati.
Jedinu mrlju na cijelu priču koju je Plenković vješto servirao ostavlja paralelna aktivnost ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, koji se praktički usprotivio prijedlogu Njemačke za sankcijama Miloradu Dodiku. Već je sada jasno da će Hrvatska, kada ta tema dođe na stol u Evropskoj uniji, biti protiv sankcija, čime će otvoriti novu rundu loših poruka između dviju država. Nejasno je zašto se hrvatska politika toliko uzda u Milorada Dodika pa čak i podmeće leđa za njega. Očigledno postoji procjena po kojoj Dodik može pomoći hrvatskim interesima u donošenju izmjena Izbornog zakona, ali čija god to procjena bila, ona je duboko pogrešna. Vrijeme će pokazati hoće li Andrej Plenković iskoristiti svoju do sada izgrađenu poziciju te pokušati relaksirati odnose Hrvata i Bošnjaka, ili će ga zasjeniti i utopiti sivilo koje neprekidno sije “nestašni srednjoškolac” s Pantovčaka.
