Dok tehnološki lideri u Bijeloj kući potpisuju deklaracije o samoregulaciji, a administracija rebrendira vještačku inteligenciju, ključno pitanje ostaje visiti u zraku: vrijedi li moralno obavezujući potpis na papiru išta u rukama američkog predsjednika Donalda Trumpa, čovjeka koji je pogazio gotovo svako obećanje?

Bijela kuća je ponovo postala epicentar tehnokratskog optimizma i visoke politike. Nakon radnog sastanka s vodećim ljudima globalnog tehnološkog sektora, Trump je obznanio namjeru formiranja posebne komisije od oko deset članova. Ovo tijelo, regrutovano direktno iz krugova industrijskih insajdera, imalo bi ekskluzivni zadatak da nadgleda strateški razvoj i implementaciju naprednih tehnoloških sistema.

U pratećem obraćanju javnosti, Trump je stavio snažan naglasak na sposobnost tehnoloških giganata za "veliku samoregulaciju", sugerišući da unutar same industrije postoji zrela svijest o potrebi sprečavanja zloupotreba. Kako bi to formalno potvrdili, čelnici kompanija potpisali su dokument o obavezivanju koji je Trump opisao kao "moralno obavezujući" akt, povlačeći direktnu, pretencioznu paralelu s državnim Ustavom.

Izvršna vlast istovremeno projektuje dualnu viziju budućnosti: s jedne strane obećava revolucionarne medicinske proboje i rješavanje civilizacijskih izazova koji su do jučer smatrani nepremostivim, dok s druge strane demonstrira čvrstu političku retoriku. Zabrinutost demokratske opozicije u pogledu egzistencijalnih rizika ove tehnologije rutinski je odbačena pod etiketom "prevare", uz eksplicitnu najavu da će se svakom eventualnom zloupotrebom baviti isključivo pravosudni i obavještajni aparati.

Kao kruna ove administrativne ofanzive dolazi i radikalni semantički zaokret. Odlukom administracije, termin "vještačka inteligencija" službeno se potiskuje iz državne nomenklature u korist pojma "superinteligencija" (SI).

- Ko god pobijedi u SI-ju, pobijedit će - poručio je Trump, jasno definišući pravila nove globalne trke za tehnološku i geopolitičku prevlast.

Ipak, iza kulisa ovog pažljivo režiranog spektakla i visokoparnih fraza o "moralnom ustavu" za superinteligenciju, krije se duboki logički i etički paradoks koji zahtijeva ozbiljnu dekonstrukciju.

Može li se istinski vjerovati lideru koji je kroz svoju političku i poslovnu karijeru obezvrijedio gotovo svaki lični i službeni potpis na papiru? Historijska i empirijska realnost nas uče da su za Donalda Trumpa dogovori i preuzete obaveze često vrijedili samo onoliko koliko su u datom trenutku služili njegovom partikularnom interesu.

Kada politička figura koja je vlastitim djelovanjem odavno dokazala da operiše izvan bazičnih moralnih koordinata postane garant etičkog nadzora nad tehnologijom koja ima potencijal da redefiniše sudbinu čovječanstva, optimizam tehnološke elite prestaje biti vizionarski i postaje opasno naivan.

Povjeriti sudbinu i nadzor nad superinteligencijom administraciji koja etiku posmatra isključivo kroz prizmu trenutnog političkog oportuniteta otvara zastrašujuću perspektivu. U bjesomučnoj trci za pobjedom u sferi "SI-ja", društvo rizikuje da izgubi mnogo više od tehnološkog koraka – rizikuje potpuni kolaps i ono malo preostalog društvenog morala.