Bosanski rječnici registriraju svršeni oblik glagola kašljati, koji glasi kahnuti, a pojavljuje se i oblik kašljucnuti.
Primjetno je da se u nekim, bosanskom jeziku bliskim južnoslavenskim jezicima, leksema kahnuti ili ne upotrebljava ili se ne registrira, a ako se i registrira, obično se navodi da je riječ o nekoj regionalno markiranoj leksemi, te se kao formalno-značenjsko ekvivalent obično upotrebljava oblik kašljucati ili već spomenuti kašljucnuti.
U bosanskom jeziku, glagol kahnuti ima jednak status kao i kašljati, pri čemu je izvjesno da se semantička veza može tražiti u korijenu kah-, koji je u semantičkoj vezi s kihati (u srpskom dominantno kijati), a što očito ima veze s onomatopeizacijom. Prema tome, ako se kašlje, riječ je o nesvršenom obliku, a ako se kahne, to je oznaka za svršeni glagolski vid.
Može se pretpostaviti da je u riječima kašalj i kašljati fonema -š- alternant suglasnika -h-, koji je zamijenjen alternantom -š-. Moguće je da je na osnovu kah- dodan neki formant -l-, iz kojega je izveden oblik kahl- pa je dodan infiks -ja-, za tvorbu nesvršenog oblika glagola: *kahljati, što je kasnije dalo jednačenje po mjestu tvorbu, dajući oblik kašljati, a da je kasnije analoški formirana imenica kašalj (gdje nije isključeno da je isprva bila *kahalj, pa je uobličena u kašalj, prema glagolskom obliku ili promjeni u paradigmi: *kahlja > kašlja: kašalj).
Ko može reći da je nešto jednostavno ili prosto kao “mačiji kašalj”, kad je kašalj produkt složenih fizioloških i govorno-jezičkih pojava.
