Evropa čeka hladne zimske dane a cijena prirodnog plina i dalje je visoka na cijelom kontinentu.
Rusija je najveći evropski dobavljač plina a neki kritičari tvrde da Kremlj takvu poziciju koristi za svoje političke igre. Financial Times je 26. oktobra izvijestio da je Gazprom, ruska državna kompanija, predložila Moldaviji da izmijeni svoj sporazum o slobodnoj trgovini s Evropskom unijom u zamjenu za jeftiniji plin. Evropa se osjeća nesigurno i sve su češće rasprave o tome šta se može učiniti da se smanji ovisnost Evrope o ruskoj energiji.
Pitanje nije postoje li drugi izvori plina. Prirodnog plina ima u izobilju na Bliskom istoku i sjevernoj Africi. U 2019., Alžir i Katar opskrbljivali su 8% odnosno 5% evropskog uvoza prirodnog plina. Međutim, Evropa se mora takmičiti sa jakom konkurencijom kako bi osigurala dodatne zalihe.
Na Aziju otpada gotovo tri četvrtine svjetskog uvoza ukapljenog prirodnog plina (LNG), Kina i druge zemlje kupuju pošiljke koje bi inače bile namijenjene Evropi. Potražnja u Latinskoj Americi gotovo se udvostručila u posljednjih godinu dana. Kako se većina azijskog plina još uvijek kupuje na temelju dugoročnih ugovora vezanih uz cijenu nafte, Evropa (koja je napustila ovu praksu kada je liberalizirala tržišta plina) izloženija je današnjim visokim cijenama.
U međuvremenu, rastuća domaća potrošnja Bliskog istoka, koja se tokom posljednjeg desetljeća povećavala za prosječno 4,6% godišnje, ostavlja manje prirodnog plina dostupnog za izvoz. Sjedinjene Države su bile vrlo zainteresirane da se predstave kao alternativni dobavljač LNG-a. Kad je Trumpova administracija 2019. odobrila dodatni izvoz, hvalila se da opskrbljuje svoje saveznike "molekulama američke slobode".
Evropa je posljednjih desetljeća već povećala narudžbe LNG-a, a Njemačka planira stvoriti dodatne terminale za skladištenje plina. Međutim, za sada je to skupa zamjena za rusku opskrbu. Bilo bi potrebno veliko ulaganje u kapacitete u područjima škriljaca u Sjedinjenim Državama kako bi se cijene spustile na slične razine. Evropska unija se također usredotočila na izgradnju Južnog plinskog koridora, golemog energetskog projekta koji je Bruxelles osmislio kako bi smanjio evropsku ovisnost o ruskom plinu.
Jedna od dionica, Transjadranski plinovod, počela je s radom prošle godine. Trenutno ima kapacitet transporta oko 10 milijardi kubnih metara plina godišnje u Evropu s polja Shaj Deniz u Azerbajdžanu. Ta brojka predstavlja samo djelić potreba zajednice, ali u manjem opsegu projekt je obećavajući: budući dodaci, poput interkonektora Grčka-Bugarska, omogućit će pokriće 33% bugarske potražnje plinom iz Azerbajdžana.
U toku su i drugi projekti, poput plinovoda od 1900 kilometara koji će povezati Izrael s Evropom i koji bi mogao opskrbljivati još 20 milijardi kubnih metara godišnje. Međutim, to neće biti dovoljno za opskrbu cijele Evrope. Potpuno odustajanje od ruskog plina previše je ambiciozno, čak i dugoročno. Kontinent uvozi veliku većinu plina koji troši i ima samo ograničen broj alternativa.
Međutim, postoji prostor za razbijanje ruskog monopola u zemljama koje već decenijama ovisne o plinu, kao što su Bugarska i baltičke zemlje. Uključivanje alternativnih izvora (kao što je nuklearna energija, koju favorizira Francuska) moglo bi dodatno diverzificirati evropsku opskrbu energijom sve dok obećanja o obnovljivoj energiji ne budu u stanju zadovoljiti potražnju.
