“‘Ne vadi me bez povoda, ne vraćaj me bez časti’ – ove su riječi bile urezane na mačevima vitezova, kao opomena i obaveza za sve preduzete poduhvate i radnje na bojnom polju i van njega”, napisao mi je u poruci prijatelj, konzervativni Crnogorac, historičar religije, dva dana prije introniziranja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru 5. septembra ove godine. Nezadovoljan što Crnogorce u povratak samima sebi vode političari i intelektualci ideološki profilirani u duhu nove ljevice, dodao je: “Njegov (Joanikijev) prethodnik (Amfilohije) je također intronizovan u našemu svetome Manastiru iz koga je neometano vršio svoju poznatu misiju, čije grke i ljute plodove danas svi kušamo, i vinovni i nevinovni, ali to mnogima nije smetalo, dapače, pojedini su mu dolazili i na poklonjenje isto kao što danas najavljuju dolazak na protestno okupljanje.”

U buri političkih dešavanja u Crnoj Gori posljednje dvije godine teško je smireno i racionalno analizirati događaje, prepoznati im uzroke i pretpostaviti njihov razvoj. Srpska agresija na svoje susjede, nakon njenog vojnog kolapsa, nastavljena je političkim i psihološko-propagandnim sredstvima i još traje. Njihova artiljerija, ovoga puta narativna, nastoji nam razvući pamet onako kako je to granatiranjem Sarajeva htio i osuđenik za ratne zločine i genocid Ratko Mladić. U nastojanju odbrane, nekada gole egzistencije, danas elementarne logike i bazičnih moralnih načela, napadnutima ostaje malo prostora da za vlastito stanje pokušaju prepoznati i greške koje su sami pravili. Što je možda i logično; Srbi nemilosrdno tuku, pa nemamo dovoljno prostora da budemo samokritični koliko bismo u nekim normalnim okolnostima trebali biti.

U Crnoj Gori Srbi su preko svojih poslušnika suzavcima, gumenim mecima i pendrecima doslovno tukli goloruke Crnogorke i Crnogorce koji, vrlo važno je istaći, nisu imali namjeru primijeniti silu kako bi spriječili introniziranje Joanikija, koji je za njih “nedostojan trona Sv. Petra Cetinjskog”. Pokušali su to mirnim putem, građanskim neposluhom (pravljenjem barikada), ali nisu uspjeli. Nisu uspjeli jer su na posljednjim parlamentarnim izborima izgubili realnu moć, nakon što su je ulaskom u NATO dobili: sve bezbjedonosne strukture u Crnoj Gori danas kontroliraju Srbi.

CRNOGORSKE GREŠKE IZ PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

Crnogorci se, dakle, uprkos teškim okolnostima, moraju suočiti sami sa sobom i prepoznati da danas plaćaju cijenu vlastitih grešaka napravljenih u posljednja dva stoljeća, kao i s onima koje prave danas, a zajednički imenitelj im je – indiferentnost njihove elite spram etnonacionalnog identiteta.

Uvođenje mita o Kosovskom boju u crnogorski kulturni narativ Njegoševim Gorskim vijencem, dinastičke ambicije kralja Crne Gore Nikole I Petrovića, posljedice okupacije Crne Gore 1918, jugokomunističko potiranje (ne samo) crnogorskog nacionalnog identiteta te nemoralno učešće crnogorske vlasti 1990-ih godina u agresijama na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – uzroci su uspješnog ili posrbljavanja Crnogoraca ili afirmacije svjetopogleda ravnodušnog za etnonacionalno (samo)određenje. Crnogorska kulturna i politička elita u posljednja dva stoljeća uglavnom je ili posrbljena ili transformirana u za vlastitu kulturu i tradiciju nezainteresirane, anemične građane ili “lebdeće označitelje”, kako to vole reći poststrukturalisti.

U brazdi srbosocijalističke paradigme nikla je i recentna promocija ljevičarskog diskursa u Crnoj Gori među samim suverenističkim intelektualcima i političarima: simbolički poredak kojim se danas brani Crna Gora bitno je oslonjen na jugokomunističkim vrijednostima i parolama te nekritičkim prihvatanjem socijalno-liberalnih vrijednosti. U državi koju su njeni susjedi doživljavali kao izrazito konzervativnu i patrijarhalnu sredinu najglasniji suverenisti upravo su socijalni liberali, ljevičari, radikalni feministi, borci za prava LGBT populacije, ateisti, agnostici...

Referendumom za nezavisnost Crne Gore 2006. godine, te njenim ulaskom u NATO savez 2017. otvorila su se vrata mogućnosti reafirmacije nacionalnog identiteta Crnogoraca, ali se kroz njih nije prošlo. Konzervativni Crnogorci, kojih je veoma malo, ne mogu oprostiti Milu Đukanoviću i DPS-u što su dopustili da u institucijama ključnim za identitarnu politiku (Filozofskom fakultetu u Nikšiću i Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, prije svih) ostanu kadrovi čiji je svjetonazor duboko određen percepcijom Crnogoraca kao autentične nacije srpskog porijekla, kako ju je definirao Milovan Đilas. Istina, detabuizirana je ključna tema za savremeni nacionalni identitet Crnogoraca – Božićni ustanak iz 1919. godine i zelenaši Krsta Zrnova Popovića koji su poginuli za pravo, slobodu i čast Crne Gore. Također, pojavilo se i nekoliko izdavačkih kuća i privatnih medija koji, bez ikakve sistemske potpore, šire istinu o samima sebi, a osnovan je i Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju kao, možda, najjača brana duhovnoj i kulturnoj okupaciji te zemlje.

Ali to nije dovoljno, jer svjedočimo, zapravo, svojevrsnom paradoksu, koji se mora uzeti u obzir kako bi se pravilno razumjelo zašto su Srbi introniziranjem Joanikija uspjeli simbolički okupirati za Crnogorce sveti Manastir. A taj paradoks glasi: Crnogorski nacionalni identitet i njegove svetinje danas u Crnoj Gori brani uglavnom (jer ima nekoliko izuzetaka) intelektualna i politička elita čija ideološka opredjeljenja detroniziraju identitarna pitanja kao takva.

GP URA I SOCIJALISTIČKI MORALIZAM U SLUŽBI SRPSKE HEGEMONIJE

Isuviše glasne parole o građanskoj, multikulturnoj i sekularnoj Crnoj Gori jesu u duhu zapadnih načela, ali je paradoksalno to što Crnogorci i dan-danas nemaju nacionalnu partiju, jer sve nevolje u toj članici NATO alijanse upravo proizvode svetosavsko kleronacistički pokušaji negiranja Crnogoraca kao nacije i Crne Gore kao crnogorske države. Jedan od rijetkih crnogorskih konzervativaca, profesor Predrag Popović Njegoš, u neformalnom razgovoru mi je rekao: “Opstat će Crna Gora kao država, ali bojim se da u njoj neće biti Crnogoraca.”

Insistiranje na anacionalnim, univerzalnim vrijednostima u javnom životu Crne Gore omogućilo je političkim predstavnicima tzv. građanske opcije (kojoj su “fabrike važnije od džamija / crkava”, borba protiv korupcije važnija od očuvanja nacionalnog identiteta i slično) da pridobiju glasove građana Crne Gore istinski zainteresiranih za zapadne vrijednosti, od kojih je za zemlje bivše Jugoslavije najvažnija vladavina prava. Tako je Građanski pokret URA, gradeći svoje narativne strategije u duhu socijalističkog moralizma, na parlamentarnim izborima 30. augusta 2020. godine uspio dobiti dovoljan broj glasova da u Skupštini Crne Gore zauzmu četiri poslaničke stolice i praktično odluče ko će njome vladati u naredne četiri godine.

Dakle, politički, pa i ideološki, vakuum u Crnoj Gori između srpskih kleronacista s jedne, i crnogorskih ljevičara (DPS) s druge strane, nije popunila neka crnogorska nacionalna partija, nego Građanski pokret URA, koji je velikodušno koalirao s prosrpskim partijama i pomogao im da legalno, kroz institucije sistema, pokušaju završiti posao započet 1918. godine, a što simbolički potvrđuju slike s Cetinja od 5. septembra ove godine.

Nedostatak relevantne nacionalne partije Crnogoraca u političkom miljeu uzrok je svih identitarnih, a time i političkih nevolja kroz koje danas prolazi ovaj malobrojni narod. A nemaju je zato što ne postoji niti jedna ozbiljna institucija (osim spomenutog Fakulteta za Crnogorski jezik i književnost i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, koja danas postoji samo de jure) čiji je raison d'etre artikuliranje nacionalnog identiteta. Nepostojanje takvih institucija, dalje, uzrokovano je nekritičkim i bezuvjetnim prihvatanjem diskurzivne paradigme koja ne dopušta kritičko promišljanje vrijednosti kakve su građanska država, antifašizam, sekularizam... A svako nekritičko usvajanje vrijednosti, čak i ako su one po sebi dobre za pojedinca i zajednicu (kao što navedene, bez sumnje, jesu), dovodi nas u opasnost da se one zloupotrijebe u politikantskim i ideologiziranim narativima.

Upravo to se desilo u Crnoj Gori. Srbi nisu imali realnu moć u Crnoj Gori, ali su im je osigurali Dritan Abazović i njegov pokret URA. Upravo su oni omogućili srpskim kleronacističkim parlamentarcima u Crnoj Gori da formiraju vladu, a onda pomogli da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji su suverenistički političari usvojili 30. decembra 2019. godine. Podsjetimo se, suverenisti su usvajanjem tog Zakona pokazali odlučnost da se Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori postavi gdje joj je mjesto i zaustavi u širenju destruktivne svetosavsko-rasističke ideologije, a Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi vrati ono što joj je okupacijom Crne Gore 1918. oduzeto. Abazović je, dakle, pomogao da se taj zakon izmijeni, čime su Crkvi Srbije u Crnoj Gori omogućili da nastavi povećavati finansijsku moć, a crnogorski kulturno-historijski spomenici doslovno predaju u ruke Srbije. I sve u ime “borbe protiv korupcije i kriminala DPS-a”.

Teško se oteti dojmu da moj prijatelj, koga citirah na početku teksta, nije u pravu i da je, praktično, objasnio zašto su Srbi odnijeli pobjedu u važnoj bici 5. septembra na Cetinju. Služeći se metaforom koju je iskoristio, možemo reći da su Crnogorci imali povoda da izvade mač, ali nisu ga vratili, posebno ne bez časti. Mač im je samo ispao iz ruke. Trebaju ga podići. U budućnosti, u svetom ratu odbrane identiteta, upotrijebit će ga kako treba ako moralističke naracije i vrijednosti socijalističke ideologije, koju je pregazio život, zamijene vlastitim kulturnim vrijednostima, po kojima su do 1918. godine bili poznati u cijeloj Evropi. Ako se, dakle, s nebeskih visina moralizma spuste na svoj krš, “vrnu sebi i svome”.

Nade za oporavak ima. Pirova pobjeda velikosrpske politike na Cetinju ovjekovječena je bizarnom slikom spuštanja helikoptera i dugim cijevima koje “štite” patrijarha SPC-a Porfirija i novog mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikija. Jasno je da su tim spektaklom Srbi htjeli poslati poruku o vječnoj ugroženosti srpstva, ali efekt je, a vrijeme će to pokazati, upravo suprotan – dokazali su da, osim nasiljem nad golorukim narodom, nisu kadri realizirati ciljeve koje postavljaju.

Pirova pobjeda svetosavskog kleronacizma samo je dodatno mobilizirala zajedništvo Crnogoraca. Oni imaju moć važniju od one koju sam atribuirao kao realnu, a to je moć crnogorske kulture čija vatra tinja dvije stotine godina, dovoljno jaka da osvijetli bitne značajke identiteta tog malobrojnog naroda. Tu moć, mogli smo vidjeti u odlučnosti građana na barikadama, pa i nakon što su suzavcima i gumenim mecima poraženi. No, potrebno je artikulirati je kroz snažne vladine i nevladine institucije, organizacije, pop-kulturu, učiniti je vidljivom na temeljima vlastite autentičnosti, nipošto u duhu recidiva ideologije, koju je pregazio život, i zloduha političke korektnosti. Zašto to ne reći, vrijeme je za buđenje autentičnog crnogorskog nacionalizma.

(Adnan Hamdov Pejčinović urednik je portala Bosanska misao)