"Malo trudna"

Vijeće ministara BiH formiralo je nekada ekspertsku komisiju sa zadatkom da pripremi usaglašen prijedlog reforme policije. Odlukom je propisano da će komisija donositi odluke konsenzusom. Poslije više mjeseci rada komisija nije postigla konsenzus, ali je na politički mig ipak poslala neusaglašeni prijedlog Vijeću ministara. U svojstvu zamjenika predsjedavajućeg i resornog ministra sigurnosti usprotivio sam se stavom da ne smijemo prekršiti vlastitu odluku i podržati koncept reforme policije koji komisija nije usaglasila. Nije bilo konsenzusa što je konstatovano u dostavljenom aktu. Predsjedavajući Špirić mi je replicirao: "Komisija je postigla potreban stepen konsenzusa..." Špirićevo poimanje politike je takvo da i djevojka može biti "malo trudna". Prijedlog je proslijeđen u Parlamentarnu skupštinu BiH koja ga je usvojila. Ne treba se čuditi zašto je reforma policija na državnom nivou ličila na pobačaj. Pošto sam bio protiv te kozmetičke reforme strani namjesnici su mislili da ću biti glavna prepreka njenom provođenju. Bili su iznenađeni mojim stavom koji se može sažeti u rečenici: "Upozorio sam vas unaprijed da ova 'kuća' ne valja, ali ću je napraviti da se uvjerite."

"United Cleaning"

Engleska riječ UNITED (ujedinjeni) tako moćno zvuči. Najvažnija svjetska organizacija se zove United Nations, velike države su United States, United Kingdom, United Arab Emirates. Poznati su engleski fudbalski klubovi Manchester United, Leeds United, Newcastle United… Neke firme su u nazive stavile ovu riječ kako bi istakle svoju snagu ili tradiciju poput United Airlines ili United Group. Zaveden uzvišenošću riječi "united" bio sam potpuno iznenađen kada sam na jednom kombiju u Dohi pročitao veliki natpis kompanije: "United Cleaning", što u doslovnom prevodu znači "Ujedinjeno čišćenje", a u prenesenom "čistimo sve što poželite, čak i mrlje na savjesti". I sada se nasmijem radi ove dovitljivosti koja liči na bosansku ili na seriju "Mućke". Kakav bi ovo bio koalicioni slogan za oktobarske izbore.

Fotoćelija nije za TeVećeliju

Odmah poslije rata vraćali smo se autobusom iz Banja Luke sa sjednica Narodne skupštine uz pratnju SFOR-a i domaćih policija u čijem smo rejonu. Sa nama u autobusu bili su i predstavnici "sedme sile", jer su tada sami teško mogli doći u Banja Luku. Čim bi prešli međuentitetsku crtu, zaustavili bi se u prvom objektu sa WC-om radi fizioloških pražnjenja. Jednom smo stali kod tek otvorene HIFA benzinske pumpe, blizu raskrsnice za Tešanj. Poznata TV novinarka, ušla je u toalet da opere ruke. Svjetla nije bilo, pa su vrata bila otvorena. Umivaonik je bio sa fotoćelijom. Ona je pružala ruke u svim smjerovima, ali voda nije htjela da poteče. "Ovo nešto neće", rekla je razočarano. Izvana sam gledao ovu komičnu scenu, pa sam je u šali začinio: "Nije fotoćelija za TeVećeliju." Znam se našaliti i na svoj račun, pa se nadam da mi tolerišu kada to radim na tuđi.

Bombonjera u kružnom toku

Ljudi su se nekada posjećivali. Išli su jedni drugima na sijela. Slazili se. Danas sijele sami sa mobitelima. Gosti bi poslali sitno dijete da upita domaćina hoće li biti kući da oni dođu. Obično bi se domaćinu kao poklon donosile bombonijere, lijepo upakovane kutije sa slatkišima. Nekako je postala praksa da se bombonjere ne otvaraju, nego bi je sačuvali da je i oni nekome odnesu kad pođu na sijelo. Vodilo se strogo računa da joj nije istekao rok trajanja. Tako bi jedna-te-ista bombonijera kružila. Kad-i-kad je Trebinje imalo kružni tok. Poznati gradski šaljivdžija, legenda kaže, jednu bombonjeru je neprimjetno obilježio hemijskom olovkom. Poslije nekoliko mjeseci, kada su mu gosti odjezdili, on je poklon pregledao, prepoznao i veselo doviknuo ženi: "Evo je nazad, vratila se." Ko-čeka-dočeka. Tek tada su je pojeli, jer je odradila puni krug, a i rok je istjecao. Ne kaže se džaba "nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno".

Pčele i bubamare

U jednom trebinjskom društvu pčelara (izraz pčelinje društvo se odnosi na pčele) povela se priča o ljubavi prema pčelama. Za prave pčelare to nije samo divljenje prema fascinirajućoj pčelinjoj organizaciji, nego i posebna vrsta strasti. Šiljo je slušao njihovu priču dok mu nije dojadila. Onda je upitao stomatologa: "Što ti doktore gajiš 'čele? Iz hobija, predstavlja mi zadovoljstvo", on mu je odgovorio. Isto pitanje je postavio drugom: "A što ti Žāre gajiš 'čele?" i dobio sličan odgovor: "K’o i doktor, iz hobija, uživam u tome." Kad je trećeg pčelara isto upitao on mu je rekao da se bavi pčelarstvom radi ljubavi i radi porodične tradicije. Niko od njih nije htio da prizna da je pčelarstvo, uz sve drugo, i unosan posao. Šiljo ih je na kraju sve izvrcao pitanjem: "Pa što onda iz hobija ne gajite bubamare?"

Mozak na pašu 

Galebovi su naziv za mladiće koji su u Dalmaciji tokom ljetne sezone tražili ljubavne avanture sa strankinjama. Bilo ih je nekolicina u Trebinju. Nisu ih zanimale lokalne djevojke, išli su na more i tu iskušavali zavodničke sposobnosti sa promjenjivim uspjehom. Drugi mladići čekali su ljeto da rodice dođu u Trebinje. Po nepisanom pravilu galebovi nisu smjeli odustajati. Godine nisu bile presudne, "napadali" su sve u rasponu od 17-70. Nije ih sprečavalo ni to što su strane jezike poznavali na levelu "Ih du špancir" ili "Majn herc tik-tak fur dih". Odlazili bi na more predveče, a vraćali se u zoru, često autostopom. Trebinje je dvadesetak kilometara od mora. Galebovi nisu imali love. Zadnju riječ možete pročitati i na engleskom. Morali su se šlepati "komadima" i "grebati" za piće i večeru. Od klasičnih plesova su najviše voljeli "stiskavac". Nadjevali su si "umjetnička" imena, recimo Dejan, Davor i slično, zato što njihova imena nisu bila "moderna" i nosila poželjni mediteranski štih. Bilo je i hepienda. Neki su se oženili i otišli u inozemstvo. Jedna nemizogina izreka kaže: "Otamo si odakle ti je žena."

Poslije tribine u nekom švedskom gradu prišao mi je jedan galeb. Pošto smo se pozdravili, upitao sam ga znakovito: "Kakva je ovdje situacija?" "Nako", odgovorio je bezvoljno. "Kako bolan 'nako?" nastavio sam: "Dobio si ono što si maštao, da budeš među Šveđankama." On je nezainteresirano odgovorio: "Nije-to-to stari. Previše je lako. Nema izazova", rekao je i ostavio me bez teksta. U Danskoj sam sreo bivšeg galeba. Došao je kao izbjeglica iz noćne u Dansku, već sretno oženjen. Iskočio sam se od smijeha kad su mi pričali da se nekoj strankinji, na moru, predstavio kao doktor medicine. Ona ga je upitala šta je specijalizirao? On je odgovorio da je neuroginekolog. Mozak na pašu je moto galebova.

Nema dalje 

Kada su kao izbjeglice došli u glavni grad Danske Kopenhagen, mnogi Trebinjci su bili smješteni na brod usidren u luci. Smještaj u malim kabinama bio je prilično depresivan, ali ko je mogao birati? Pričali su mi jednu anegdotu čiji su akteri bili otac i sin. Mladić je jednog dana, ko zna iz kojih razloga, skočio s treće palube u more. Superorganizovani Danci odmah su došli. Spasilačka služba, policija, vatrogasci, hitna, svi su se sjatili. Kada su mladića izvukli iz mora delegacija je otišla da porazgovara sa roditeljima i da ih upozore na rizike i opasnosti kojima se mladić izložio skačući s visine u hladno more. Sve su to lijepo ispričali ocu. Kad su završili poduku on im je rekao: "Nije to ništa, ja smijem skočiti s pete palube." Nema dalje.

Crna Bosna i Gora Hercegovina

Sigurno se sjećate onog vica u kojem se govorilo o ujedinjenju Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Kad je zapelo oko naziva zajedničkog entiteta predložili su kompromis: "Crna Bosna i Gora Hercegovina".

Nekada davno, prije rata, vraćali smo se iz Nikšića. Zaustavili smo se na Vilusima ispred kafane, usred ničega. Pejzaž je ličio na mjesečevu površinu. Ušao sam u kafanu. Iza šanka je stajala đevojka, visoka i plećata, k’o da je plivala za DDR. A tek njeni brkovi. Još ako se zove Kosara? Lagano sam prišao i pitomim glasom upitao: "Molim vas, gdje je WC?" Ona me prebečila i podsmješljivo procijedila: "Izađi jadan napolje, sve ti je WC." Više mi nije trebao. Izašao sam k’o popi...

U kafani na Cetinju poveće društvo je zasjelo za sto. Kad je došao konobar počeli su naručivati kafu na crnogorski način. Jedan kaže ja ću slađu, drugi će gorču, treći običnu... Konobar je slušao klimajući glavom. Nije ništa zapisivao. Samo iskusni konobar mogao je sve zapamtiti. Kad je primio narudžbu, sporo se udaljio. Poslije nekog vremena donio je kafe. Pošto su srknuli, zgledali se, neko ga je ljutito upitao: "Šta je bolan ovo, sve su iste?" On je odgovorio hladno: "A nemam jadan ibriiik na spratove." 

Đetić

Predratna crnogorska TV serija "Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo" bila je popularna. Glavni lik Radosav je prodao konja koga nije mogao prežaliti, pa je sav ožalošćen kukao po kući: "Uuuuu, eee, da nako magare naakog konja jaše…" Narodna izreka kaže "dok je konja, biće i samara". Obje varijante vidio sam u domaćoj politici.

Poslali su mi nekada na gradilište magacinera, pijanicu i teškog neradnika. Pokušao mi je podvaliti da za jedan mjesec razdužim čak 500 kubika siporeksa. Rekao sam mu nek' te razduži ko te je zadužio! Moj kolega, takođe šef gradilišta, bio je čovjek niskog rasta. Naružio bi magacinera radi nerada i potpune neodgovornosti. Da mu se osveti magaciner je radnicima, pakosno se keseći, pričao da mu "šef može stojeći snijeti jaje, a da se ne slomije".

"Obod" Cetinje je u bivšoj Jugoslaviji proizvodio kvalitetne frižidere. Moglo bi se naći još tih duretnih uređaja koji rade. Opisivao mi je poslovođa našeg gradilišta na Cetinju veliku gužvu u gradu kada bi završila smjena u fabrici "Obod". Usred gužve neka žena je vodila đetića koji joj se naglo otrg’o iz ruke i istrčao na ulicu. Šofer velikog kamiona iz "Bojane" je jedva zakočio. Onda je spustio prozor i njegovoj majci dobacio: "Čuvaj tog đetića jadna, ako ti ga pregaaazim možeš ga bačit'."