Šta je zajedničko za preskupe egzotične daske i mostove bez ograde? Odgovor je krajnje jednostavan i krije se u prepoznatljivom, sad već brendiranom potpisu aktuelne općinske vlasti.

 

Nakon što su građani mjesecima trenirali živce i gubili strpljenje čekajući famozni završetak obnove mosta Ars Aevi, nova infrastrukturna farsa ekspresno je preseljena na Čengić Vilu. Projekat bombastičnog naziva "Paper Bridge", plaćen skoro 845.000 konvertibilnih maraka javnog novca, pretvorio se u zonu sumraka i hod po žici. Iako most formalno-pravno uopšte nije pušten u promet, na terenu vlada apsurd koji direktno ugrožava živote prolaznika.

 

Nadležni se, naime, nisu udostojili postaviti čak ni najobičnija sigurnosna upozorenja, niti su fizički blokirali pristup gradilištu. Umjesto obećane bezbjedne pješačke zone, Sarajevo je dobilo poligon za kaskadere u kojem su građani prepušteni sopstvenoj sreći. Očito je da nekima spajanje obala jednostavno ne ide od ruke, koliko god se trudili da kroz objektive pametnih telefona i prigodne Facebook statuse fingiraju uspjeh. Realnost na sarajevskim rijekama neumoljivo demantuje jeftini PR, dok strategija ostaje bolno ista: slavodobitna najava, probijanje rokova, a zatim administrativno pranje ruku uz sterilne priče o evropskim standardima.

 

 

Da bismo uopšte shvatili korijen ovog javašluka na Čengić Vili, moramo se nakratko vratiti nizvodno, na Vilsonovo šetalište, gdje je mjesecima trajala epska agonija oko rekonstrukcije pješačkog mosta Ars Aevi. Taj se projekt, rađen prema ideji slavnog Renza Piana, pretvorio u pravu pravcatu javnu blamažu i školski primjer nesposobnosti. Dok su građani svakodnevno gubili vrijeme na obilazne rute, iz općinske administracije stizala su tragikomična opravdanja u kojima je dežurni krivac bila navodna povećana vlažnost zraka i čudljivo sarajevsko vrijeme.

 

Fokus javnosti ubrzo je skrenuo na finansijski šok i skandaloznu priču o drvenim patosnicama od bangkirai materijala, za koje se tvrdilo da su poreske obveznike koštale nevjerovatnih 800 eura po jednom komadu. Da farsa bude potpuna, taj je most na kraju otvoren zbrda-zdola, bez konačnog tehničkog prijema i s vidljivim pukotinama koje su se pojavile odmah nakon presijecanja vrpce. Umjesto da ta skupa građevinska lekcija posluži kao ozbiljna opomena, šablon slikanja za društvene mreže ekspresno je prepisan na iduću lokaciju.

 

 

Tako smo stigli do jula 2025. godine, kada je načelnica Općine Novo Sarajevo, Benjamina Karić, entuzijastično pozirala kod Doma zdravlja Omer Maslić i ponosno najavljivala novi pješačko-biciklistički most koji će povezati Hrasno i Čengić Vilu. Poruka o gradnji mosta i povjerenja prštala je s njenog zvaničnog profila, skupljajući brze političke poene. Godinu i kusur kasnije, na scenu stupa gradonačelnik Sarajeva Samir Avdić koji ponosno obilazi radove i javnosti servira priču o "završnoj fazi", dok se iz Gradske uprave medijima šalju sterilna saopćenja o tome kako je posebna pažnja posvećena sigurnosti budućih korisnika i kvalitetu izvedenih radova.

 

A onda na teren izlaze fotoreporteri i donose surovu sliku stvarnosti koja potpuno demaskira ovu političku propagandu. Nova konstrukcija, dugačka 35 i široka pet metara, ostavljena je bez trunke zaštite iznad Miljacke. Umjesto jasnih prepreka, građevinskih traka ili makar jedne table koja bi prolaznike upozorila da kroče na aktivnu i nebezbjednu zonu, prostor je ostao potpuno prohodan. Zbog tog neshvatljivog nemara administracije, roditelji s kolicima, djeca na biciklima i korisnici romobila masovno koriste most skraćujući sebi put, potpuno nesvjesni da svakim korakom rizikuju pad u rijeku.

 

 

Ostaviti otvoren pristup nezavršenom mostu na toj visini, bez trunke zaštite i bez ijednog znaka upozorenja, više nije samo pitanje lošeg menadžmenta – to je direktno i svjesno ugrožavanje javne sigurnosti. Dok se u budžetu bez problema pronalazi skoro 845 hiljada maraka, na terenu nedostaje bazična odgovornost prema ljudima i elementarna građevinska kultura. Papiri i saopćenja možda formalno kažu da most nije otvoren, ali u stvarnosti, odsustvo bilo kakvih barijera otvoreno poziva ljude u opasnost.

 

Poruka o gradnji povjerenja pala je u vodu jednako brzo kao što bi mogao pasti i neki neoprezni prolaznik, a dok god se uspjehom budu smatrali lajkovi umjesto stvarnih sigurnosnih provjera, sarajevski mostovi će ostati samo skupe i opasne igračke lokalne politike.