“Tragom fotografije došao sam na isto mjesto gdje je gornja slika, 1993. godine, snimljena za vrijeme uništavanja grada i ubijanja njegovih građana od strane jedinica HVO-a uz podršku regularne hrvatske vojske. Eminu Muhović, tihu i staloženu ženu, majku dviju kćerka, zamolio da je fotografišem na istom mjestu. Sa donje slike vidimo da je u nekadašnjoj mrtvačnici danas slastičarnica “Slatka Ćoša” koju okolni stanovnici i dalje zovu mrtvara. Eminin muž Idriz u vrijeme napada Hrvatske vojske i HVO-a na Mostar, koji je počeo 9. maja 1993. godine, se našao u zapadnom dijelu grada, gdje uhvaćen i zatvoren u logor Heliodrom u kojem je proveo osam mjeseci. Kada je fotografisana 1993. godine Emina je išla iz svoje kuće u sokaku, Pere Lažetića, pa sokakom Braće Trbonja, sve uz zidove kućā, držeći se zaklona. Na Titovoj ulici, južno od Higijenskog zavoda, nalazila se auto-cisterna iz koje su stanovnici sipali vodu. U korpi za samoposluge, koja je, ko zna kako, bila zajedničko vlasništvo više domaćinstava u njenom komšiluku, Emina gura tri bidona vode”, piše na Facebooku mostarski historičar Ahmet Kurt.
Ponekad se, nastavlja Kurt, suština tragičnih događaja najbolje ogleda u banalnim sitnicama i naizgled beznačajnim podacima.
“Želio sam znati ko je u tom ratnom vihoru pravio mrtvačke tabute/sanduke sa slike i gdje su nabavljali daske, očito već ranije korištene. Mustafa-Muna Gozo je bio vođa grupe od desetak ljudi, sa zadatkom da, između ostalih poslova, obezbijede materijal potreban za dostojan ukop ubijenih stanovnika Mostara. Od ove grupe kasnije se formiralo komunalno preduzeće KOMOS”, napisoa je Kurt.
“Koga to još danas interesuje!” - umorni osmijeh preleti preko Muninog lica.
Prema njegovim riječima, za mrtvačnicu je izabran ovaj grubo završeni poslovni prostor sa podrumom u kojem se vjersko opremanje mrtvih odvijalo u relativnoj sigurnosti od eksplozija granata. Prema Trbonjinom sokaku bio je mali podrumski prozor kroz koji se provlačio sanduk/tabut sa mrtvim tijelom. Sahrane su obavljane noću. Dženaze su klanjane u polurazrušenom Vakufskom dvoru (Modna kuća), kasnije u holu Narodnog pozorišta. Ratna bolnica je bila u Higijenskom zavodu, koji je tačno preko puta ovog objekta, tako da se preminuli ranjenici samo prenesu preko ulice. Mrtvi su direktno dovoženi u mrtvačnicu. Smrtne listove je najčešće potpisivao tada mladi ljekar Adis Muslibegović. Iz protokola Ratne bolnice u Higijenskom zavodu od 9. maja do kraja decembra 1993. godine, vidimo da je izdato 1.500 smrtnih listova, što je u prosjeku pet-šest mrtvih dnevno. Ovi podaci se odnose samo na prostor od sjevernog do južnog ulaska u grad (dužine oko 3 km). Za prve poginule sahranjene oko spomenika pjesnika Osmana Đikića nije bilo materijala za izradu sanduka. Onda su pronašli i demontirali plastificirane bijele stalaže u “Jugobanci” u Fejićevoj ulici i od njih pravili tabute/sanduke. Kasnije su daske skidali u objektu pakeraja u predionici Đuro Salaj u Vrapčićima. Grupa ovih radnika je svakodnevno rizikovala vlastite živote, kako bi obezbijedili materijal za dostojan ukop svojih ubijenih sugrađana.
Iz bivših magazina hrane u kasarni Sjeverni logor, poskidali su stalaže od kojih su kovali mrtvačke sanduke. To je bila konačna upotreba dasaka, na kojima je sto godina ležalo brašno, krompir, makaroni i konzerve za vojnike, prvo, Österreichisch Ungarisches Militärwesen, pa Jugoslavenske kraljevske vojske, pa 1a Divisione alpina Taurinense, pa 7. SS Freiwilligen Gebirgs Division Prinz Eugen, pa onda, od 1945. godine, Jugoslavenske narodne armije, koja poslije četrdeset i sedam godina boravka u kasarni, kao zmija presvuče kožu, pa iz nje izađe kao Srpska vojska.
“Na putu prema obližnjem Sjevernom logoru, gdje je smješten univerzitet Džemal Bijedić, pored mrtvare - danas slastičarnice - prođe vesela grupa studenata - svi rođeni poslije rata. Nadati se da oni nikad neće imati priliku pisati slična ratna sjećanja”, zaključuje Kurt.
U komentarima na ovu objavu izdvaja se onaj efendije Dževada Gološa, koji je potvrdio da je, kao dječak od 10 godina, prolazio u ratu pored improvizirane mrtvačnice gledajući kako ispod pokrivača vire stopala poginulih Mostaraca.