Nakon započetog studija na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, Aida Bahić vrlo je brzo shvatila da je njena budućnost kao mlade studentice u Banjoj Luci u poslijeratnom periodu jako ograničena i svoje studije 2002. godine nastavlja u Heidelbergu, u Njemačkoj.

“Tu sam magistrirala njemački jezik i književnost i slavistiku. Od tada radim u školi i predajem njemački jezik. Trenutno sam zaposlena u srednjoj školi u gradu Karlsruhe, u pokrajini BadenWürttemberg. Od 2019. godine sam organizirala bosansku školu u Ettlingenu. Odjeljenje je brojalo 15 djece. Cilj je bio da se skupljamo, intenzivno koristimo bosanski jezik i da su u toj bosanskoj školi dobrodošla sva djeca koja imaju veze s Bosnom i Hercegovinom, koja žele da nauče bosanski bez obzira na vjersku pripadnost. Cilj mi je bio da imamo neutralan prostor, a to su prostorije jedne njemačke škole. Jako smo zahvalni Nijemcima na takvoj podršci. Tema nastave se pretežno fokusira na aktuelne teme (vokabular), razgovor kroz igru, kao i poduzimanje različitih aktivnosti s djecom i njihovim roditeljima. Tu je i obilježavanje različitih praznika, pa tako i obilježavanje 25. novembra, a uvijek s ciljem kvalitetnog razgovora na našem jeziku. Mnoga djece jako slabo komuniciraju na bosanskom jeziku”, govori Aida Bahić, koja je najzaslužnija za osnivanje bosanske škole u Ettlingenu.



Bahić smatra da je u dijaspori očuvanje bosanskog jezika vrlo važno jer predstavlja veliko kulturno bogatstvo. “Mnogo odraslih osoba izbjegava da priča bosanskim jezikom, što je veoma tužno. Mi smo jučer došli u ‘strane‘ države a već sad ne znamo svoj maternji jezik, naravno da ga onda i ne možemo prenijeti dalje na mlađe generacije. Mislim da se identitet naše djece razvija drugačije, djeca su se rodila u jednom drugom okruženju, odrastaju i žive u dvije različite kulture. Naš zadatak, kao roditelja, jeste da im predstavimo lijep balans između ta dva svijeta, da im ukažemo na bogatstva koja sadrže te kulture. A dijete koje priča bosanski jezik rado će i ići na odmor u Bosnu i Hercegovinu i rado se interesirati za događaje vezane za nju”, uvjerena je Aida Bahić.

Sa žaljenjem konstatira da slabi zainteresiranost roditelja i učenika za bosanske škole. “Iza svakog djeteta koje pohađa nastavu na maternjem jeziku stoje ambiciozni roditelji. Pomoglo bi nam da imamo neki koncept koji uključuje djecu od malih nogu. Vrlo je bitno ko vodi neki program, koliko je kompetentna ta osoba. Djeca su jako zainteresirana, npr., za folklor, jer kroz njega se skupljaju i doživljavaju divna druženja. Bilo bi lijepo da Bosna i Hercegovina priznaje i podržava nastavu bosanskog jezika kao što to čine i ostale zemlje. Ima dosta studenata na filološkim fakultetima koji bi se obradovali ovakvom istraživanju, tj. kako djeca uče bosanski (maternji) jezik u stranim državama. Bilo bi lijepo da se konzulati uključe malo više u to”, sugerira Bahić, koja sve što radi radi iz ljubavi prema djeci i očuvanju bosanskog jezika.



Naša sagovornica Amina Salkić završila je Pravni fakultet u Sarajevu, gdje je stekla i prva radna iskustva, prvo kao prevodilac bosanskog, odnosno njemačkog jezika, a potom i kao demonstrator za obligaciono pravo na Pravnom fakultetu. 

Na zadnjoj godini njenog studija Bundestag, Donji dom Parlamenta Njemačke, prvi put u Bosni i Hercegovini raspisao je konkurs za naše državljane da se prijave za višemjesečnu parlamentarnu praksu. S obzirom na to da je prije toga već po vlastitoj inicijativi obavila praksu u britanskom Domu lordova, te da je bila izuzetno zainteresirana za njemački pravni sistem, Amina je iskoristila tu priliku, prijavila se i ubrzo otputovala u Berlin.

“Nakon toga sam, uz pomoć stipendije Fondacije 'Konrad Adenauer', završila magistarski studij (LL.M.) iz njemačkog prava na Univerzitetu u Heidelbergu, gdje sam zasnovala i porodicu.

Pošto sam povrh svega toga majka tri djevojčice, dodatno se već nekoliko godina angažiram za Bosansku dopunsku školu u Mannheimu, i to trenutno kao predsjedavajuća Upravnog odbora Udruženja za podsticaj pomenute škole. Koordiniram njen rad, nastojim osigurati sva potrebna sredstva za nesmetan rad škole, a povremeno pomognem i oko organiziranja vannastavnih aktivnosti za djecu i omladinu, poput izvođenja pozorišnih predstava, filmskih projekcija, organiziranja umjetničkih radionica, izleta i nastupa, poput onog 11. jula ispred dvorca u Mannheimu u znak sjećanja na žrtve srebreničkog genocida.

Naše odjeljenje iz Mannheima već je godinama jedno od najaktivnijih bosanskih dopunskih škola i zahvaljujući našoj stranici na Facebooku za nas se zna i van granica naše pokrajine, pa čak i Njemačke. Naša djeca u dijaspori odrastaju pod utjecajem najmanje dvije kulture. S jedne strane je bosanska, koju u prvom redu oblikuju roditelji i rodbina, ali i kulturne ili vjerske organizacije s nacionalnim predznakom. S druge strane je kultura zemlje u kojoj odrastaju, a koju u prvom redu spoznaju kroz vrtić i školu, prijatelje, vannastavne aktivnosti i medije”, objašnjava Amina Salkić.

Djeca porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ističe Amina, mogu biti izložena kontradiktornim zahtjevima ovih dvaju različitih kulturnih sistema. Ona moraju pomiriti dvije kulture, a oni to čine razrađujući vlastite norme i vrijednosti, te na taj način pronalaze put do vlastitog identiteta. “Sastavni dio njihovog identiteta jeste dvojezičnost, koju smatram bogatstvom. I upravo ta dvojezičnost im je zajednička poveznica s hiljadama drugih od Australije do Amerike. Roditelji koji istraju u prenošenju još jednog jezika na dijete to dijete time obogaćuju. Smatram bitnim da se očuvanje identiteta ne realizira na način da stvaramo neke paralelne društvene grupe koje nemaju dodira sa širom društvenom zajednicom u kojoj žive. Mi djecu moramo usmjeravati da budu uspješni pojedinci u državama u kojima žive i odrastaju, a ne da svoju unutrašnju podvojenost prenosimo na njih”, kaže Amina Salkić.

Govoreći iz perspektive Bosanske dopunske škole u gradu Mannheimu, Amina kaže da interes itekako postoji, ali da je kod većine roditelja nedovoljno jak da bi se obavezali da jednom sedmično dovode dijete na redovnu nastavu. “S obzirom na to da se u našem slučaju nastava izvodi vikendom, motivacija za dodatnom obaveznom nastavom i kod djece opada, što je razumljivo. U samom gradu Mannheimu prošle godine bilo je 2.405 stanovnika porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a na nastavu Bosanske dopunske škole bilo je prijavljeno tek 15 đaka, od toga, samo sedmero s mjestom boravka u Mannheimu. Ostala djeca dolaze iz okolnih mjesta koja gravitiraju ka Mannheimu”, naglašava Amina Salkić.

Na način na koji je Bosna i Hercegovina danas ustrojena, uvjerena je Salkić, državne strukture jedva da ikako mogu biti od koristi procesu nastave unutar nje same, a kamoli ljudima u dijaspori.
Treći naš sagovornik na temu očuvanja bosanskog jezika u dijaspori jeste Maida Vugdalić, predsjednica školskog odbora u Bosanskoj etničkoj školi u Sidneyu. Došavši u Australiju iz Sarajeva s roditeljima i bratom 1995. godine, već je imala razvijenu sklonost prema našem jeziku i književnosti. Prethodno je imala iskustvo rada u biblioteci, nakon završene Prve gimnazije i za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Historija južnoslavenskih jezika i književnosti. Dolaskom u Sidney posvetila se usavršavanju engleskog jezika.



“To mi je pomoglo da nastavim raditi ono što i najviše volim, pronašavši svoj put na studijama uglednog Sidnejskog univerziteta Macquarie, na odsjeku slavistika, a nakon toga slijedio je i magisterij u oblasti pismenog i usmenog prevođenja. Ovo, doista, dokazuje da je Australija zemlja velikih mogućnosti, blagonaklona prema drugačijem i različitostima. Svoje zvanje profesora povezala sam i sa zvanjem profesionalnog tumača, pa mi se život, u pravom smislu, odvija neprestano na dva jezika, između dvije kulture kojima pokušavam biti most. Sretna sam da mogu raditi s našim ljudima i pomagati im da se uklope što bolje u vitalne sfere života u Australiji. Tu je i moj autorski rad, uz prevođenje poezije i proze, kao i angažman na radioprogramima koji se emitiraju na bosanskom jeziku. Ipak, kruna svih ovih aktivnosti jeste uloga predavača i predsjednika Školskog odbora u Bosanskoj etničkoj jezičkoj školi u Sidneyu. Moj prvi susret s ovom školom bio je još 1998. godine, kada sam radila kao nastavnik”, kaže Maida Vugdalić.

Bosanska etnička jezička škola u Sidneyu, napominje Maida, osnovana je 1994. godine, zahvaljujući grupi patriota kojima je cilj bio očuvanje bosanskog jezika i širenje znanja o kulturi i tradiciji Bosne i Hercegovine. Vugdalić tvrdi da ova škola uživa visoki ugled na nivou cijele Australije, njegujući veze s domovinom. “Razlog za to jeste, vjerovatno, njena stabilnost, samostalnost i imidž otvorene organizacije za okupljanje mladih, kao i njihovih roditelja. Naša škola je ravnopravna članica Federacije jezičkih škola zajednica na području Novog Južnog Velsa”, dodaje Maida Vugdalić, podsjećajući na izreku Koliko jezika govoriš, toliko vrijediš.

“Ono što je još snažnije jeste činjenica da jezik jeste pola našeg identiteta i zapravo većina naše djece koja su rođena u Australiji ima istančan sluh za bosanski i u velikoj mjeri ga razumiju. Lijepo je saznanje da znatan broj bivših polaznika danas spremno dovodi svoje mališane u naše razrede. Ti roditelji često znaju reći da im se pohađanje Bosanske škole uveliko isplatilo i da su upravo zahvaljujući tome naučili pisati i čitati bosanski jezik. Potrebno je samo da se ne izgubi taj osjećaj pripadnosti uslijed brzog ritma života na Zapadu i nagomilanih obaveza. Zato se nastavnički kadar trudi da boravak djece u našoj školi bude što prijatniji i opušteniji za njih. Dakle, zainteresiranost počinje od roditelja, staratelja i ostalih članova porodice da pruže djeci mogućnost da uče i ispravno nauče njihov maternji jezik”, naglašava Maida Vugdalić.



Osvrnula se i na značaj razmjene informacija o Bosni i Hercegovini, posebno materijala za izvođenje nastave na bosanskom jeziku u Australiji. “Nastavni materijal je izuzetno dragocjen, kako za učenike, tako i za predavača. Interesiranja mladih danas imaju širok spektar i vi im kao stručno lice morate konstantno nuditi nešto novo, zanimljivo i kvalitetno da biste ih zaokupili i bolje povezali sa zemljom njihovog porijekla. Istina je da, ulažući u njih, Bosna i Hercegovina ulaže u razvoj, budućnost i ljubav”, zaključila je Vugdalić.

Naš četvrti sagovornik i prvi iz Švedske jeste Jasminka Jakupović. Njena učenica Naida Omić pobjednik je velikog natječaja koji je magazin Stav organizirao povodom 25. novembra u saradnji s bosanskim dopunskim školama iz dijaspore, u kojem su naša djeca slala radove na temu o Bosni i Hercegovini. Jasminka je rodom iz Kožaruše, a živjela je u Prijedoru i cijeli svoj život radila u prosvjeti.

“Nakon što sam 1993. godine sa svojom porodicom došla u Stockholm kao izbjeglica, odmah sam se uključila u dopunsku školu bosanskog jezika i radila volonterski do 1996. godine.

Od 1996. godine sam zaposlena u Centru za jezike, iz kojeg putujem od škole do škole i učim djecu bosanski jezik. Ovdje u Švedskoj djeca imaju pravo učiti maternji jezik ako to zatraže njihovi roditelji. Pošto je to na dobrovoljnoj osnovi, nastava se održava prije ili poslije redovne nastave. U svakoj školi koju ja posjećujem imam manje grupe učenika. Ponekad dolazim u školu samo zbog jednog djeteta. To je razlog zbog kojeg se čovjek posebno zbliži s tom dječicom. Sada sam član bosanskohercegovačkog Udruženja 'Neretva', koje svojom humanitarnom, kulturnom i informativnom djelatnošću gradi mostove između domovine i švedskog društva”, govori Jasminka Jakupović.

Naša sagovornica Sadeta Murić dobitnica je nagrade “Učitelj godine” Instituta za jezik u Švedskoj 2015. godine. Završila je Učiteljsku školu u Prijedoru, a Pedagošku akademiju u Hrvatskoj. Radila je 25 godina u svojoj struci u Prijedoru. U Švedsku je došla u decembru 1992. godine iz dobro poznatih razloga. Iskustvo i znanje koje je donijela iz domovine u Švedsku bili su joj od velike koristi. Vrlo brzo naučila je švedski jezik te ga šest godina predavala strancima u ovoj zemlji, u gimnaziji na odjelu za odrasle.



“Poslije su mi ponudili novi posao, a to je podrazumijevalo djelimično nastavu maternjeg jezika, a djelimično organiziranje cjelokupne nastave maternjeg jezika u komuni u kojoj živim. Taj izazov sam bez dvoumljenja prihvatila. Organizirala sam nastavu maternjeg jezika za sve strance u mojoj komuni. Taj posao zahtijevao je veliku odgovornost. To sam radila do 2014. godine, to jest do penzije. U godinama mog aktivnog profesionalnog života aktivno sam radila u našim bosanskohercegovačkim organizacijama, prije svega u Savezu bh. udruženja (BHRF), Bosanskohercegovačko-švedskom savezu žena (BHSSZ), Merhametu i drugim. Dopunsku školu u udruženjima organizirala sam u početku s drugim aktivistima Saveza. U početku nas je bilo mnogo, ali je godinama opadao broj aktivista, a i učenika. Zadnjih godina organiziramo taj rad kroz sve aktivnosti u našim udruženjima. Bitna je komunikacija na maternjem jeziku”, potcrtava Sadeta Murić, poručujući da vladanje maternjim jezikom (bosanskim) ne samo da čuva identitet već je to identitet (uz ime i uz državu).

“Zato je to najvažniji zadatak svih nas neovisno čime se bavimo i gdje se nalazimo. Ako taj zadatak ne uradimo kako treba, ništa nismo postigli. Ja to vidim kao misiju svih nas izvan domovine i tu misiju moramo ispuniti. Očigledan primjer jesu neke generacije koje su u Švedsku stigle 60-tih i 70-tih godina, koje su se teško izražavale na bosanskom jeziku, a sada, poslije aktivnih kontakata s nama i našom djecom, govore gotovo bez problema. Jednostavno rečeno, mi moramo barem jedan dio dana živjeti na bosanskom jeziku: slušati ga, govoriti ga, pisati ga”, ističe Sadeta Murić.

Mnogi naši ljudi, kaže Sadeta, uspjeli su u Švedskoj, imaju dobra radna mjesta, žele da su im i djeca aktivna i izvan škole, pa je vremena za nastavu maternjeg jezika u udruženjima sve manje. “Oni najodgovorniji i najuporniji ipak uspijevaju animirati veliki broj roditelja. Švedska također omogućava djeci nastavu maternjeg jezika u redovnoj školi, pa je i to razlog da roditelji često to cijene kao dovoljnim. Ko ovo voli uvijek će naći načina da animira i djecu i odrasle”, kaže Murić i napominje da do sada nije vidjela stvarni interes Bosne i Hercegovine da im pomogne u očuvanju bosanskog jezika i identiteta. “Mi se sami snalazimo i kontaktiramo institucije koje smatramo dobrim saradnicima. Drugi je razlog neka vrsta solidarnosti s onima u domovini. Gotovo svakodnevno gledamo i slušamo o teškoj ekonomskoj situaciji, pa kako bismo onda mi nešto zahtijevali?! Bilo bi nam vrlo značajno da možemo dobiti stručnjake za jezik i motivaciju na ovaj rad. Udžbenici i radni materijal na jednostavnom bosanskom jeziku također bi nam dobrodošli”, poručila je Sadeta Murić.